Grčka je polivalentna – s jedne strane ne može osigurati kontrolu svojih beskonačnih pomorskih granica i retenciju izbjeglica (još prije pet-šest godina, prije migrantske krize u Ateni je bilo oko 10 posto neprijavljenih stanovnika, znači oko 500.000, a gradonačelnik Soluna rekao nam je osobno da Solun vjerojatno ima više od 2 milijuna stanovnika, ali im nitko ne zna broj). S druge strane, turizam normalno performira, ove godine imao je velik uzlet – i kod njih je taj sektor u privatnim rukama, uključujući avio-prijevoz, pa sve ide sjajno. Usporedno, izbjeglice lako prolaze kroz Grčku i ulaze u Srbiju i Makedoniju.
Srbija i Makedonija nemaju energije i novca za kontrolu svojih granica. To za njih ionako nije vitalno pitanje, jer su izbjeglice u transferu, pa vlasti i prijevoznici imaju prešutni sporazum – prebacimo ih što prije na zapadnu granicu.
Na Zapadu je BiH. Prvo, Republika Srpska, prilično depopulirana u svom istočnom dijelu – tamo nitko nema volje baviti se tuđim problemima, a za vlast u RS važan je samo sjeveroistok, Posavina, kojom bi trebala proći tursko-srpska brza cesta Beograd – Doboj, sa spojem na Zenicu. Prometno i ekonomski to je najživlji dio, ali ni tu nitko nije zainteresiran da presreće autobuse s ljudima koji idu nekamo na Zapad. U okolici Sarajeva je pak ”stageing point”, tu se izbjeglice okupljaju, odmaraju, informiraju i spremaju za odlučni dio svog putovanja.
Prvo se prebacuju u Unsko-sanski kanton, u Bihać, ali važno je da ih ondje nikad nije previše, da se ne stvori preveliki pritisak na lokalnu zajednicu i infrastrukturu. Odatle se skrovitim putovima forsira hrvatska granica. Čim jedna partija iz Bihaća ode, stiže druga. Prema podacima iz bh-izvora, čini se da je prošle godine transfer uspio za oko 17 tisuća ljudi, oko tisuću i pol mjesečno, pedeset dnevno u prosjeku, što nema obilježje masovnog migrantskog vala.
Kad je Hrvatska počela ozbiljno utvrđivati svoju granicu nadzornim instalacijama i dovođenjem velikog broja graničnih policajaca na perimetar, kako bi se dokazalo da je sposobna za održanje šengenskog režima, granica je postala slabije propusna, a velike skupine vraćene su u Bihać, pa je ondje narastao broj u etapnom logoru. Više se nije moglo ići na razvođenje manjih partija, nego je trebalo probiti brešu kroz koju će proći nekoliko stotina ljudi, a za njima tisuće koje se već nalaze u Bihaću, što se odmah popunjava novim ljudima iz Sarajeva. Zato je na graničnom prijelazu došlo do konflikta.
Povećan je pritisak izbjegličke prethodnice sastavljene od mlađih muškaraca, dok su žene i djeca ostali u pozadini, uobičajena kompozicija zbjega koju poznamo iz partizanskih filmova. Hrvatske vlasti dovele su pak na granicu specijalce i došlo je do uvodnog okršaja.
Pritisak će i dalje rasti. Federalne vlasti su potpuno nemoćne – na granici uopće nema kantonalne policije, jedino Granična policija BiH, a to je ”savezna” ustanova i na graničnim prijelazima uvijek se smjenjuju policijske smjene Hrvata, Srba i Bošnjaka. Očito, problem je što Hrvatska graniči s FBiH, odnosno s tim njenim kantonom. Nezamisliv bio bio ovakav scenarij na bilo kojem prijelazu s RS. RS prvo ne bi dopustila okupljanje izbjeglica na svom teritoriju, a drugo, njihov proboj na samu graničnu crtu. Paradržava kakva jest, RS ima to obilježje države da kontrolira svoju granicu i teritorij dok FBiH, na žalost, ništa ne kontrolira, jer nije vertikalno ustrojena republika, nego nekakav aranžman nepoznat u svjetskoj političkoj teoriji i praksi, koji drži na okupu međunarodna zajednica a ona pak ne želi preuzeti odgovornost za eksalaciju ovog ”vanjskog” problema, budući da je optimizirana samo za skrb o ”unutarnjem”, održanju cijelog aranžmana.
Granična policija BiH i kantonalna policija FBiH u Bihaću uopće ne surađuju. Jedini ljudi koji su u toj ”federalnoj enklavi” imali bilo kakav autoritet (general Dudaković i Fikret Abdić), suđeni su ili im se sudi zbog ratnih zločina, zbog stvari od prije 30 godina, što znači da se u tim zajednicama nitko nema volje suočiti s novim, današnjim problemima.
Kapacitet Unsko-sanskog kantona na samoj špici europskog i svjetskog problema izbjeglica je – nula. To je nekadašnja turska vojna krajina, Bihaćki sandžak, Krupska kapetanija moćnog i mudro ustrojenog Otomanskog imperija. Danas je kanton nakrivo nasađene FBiH. Već je iz toga jasno da taj neprirodni konsocijacijski aranžman treba pretvoriti u normalno ustrojenu federalnu jedinicu, republiku, u kojoj Hrvati mogu steći prava opet ne na temelju etničke pripadnosti, nego teritorijalizacije svog etničkog korpusa (sa zastupstvom u republičkim tijelima). U ovoj izbjegličkoj krizi manifestira se ono što je dobro poznato na temelju usporedbe sa svim državama i državinama iz povijesti ili iz današnjih dana: suverenitet se ostvaruje u teritorijalnosti, ili ne postoji u realnosti.
Mora se uspostaviti distribucija autoriteta, hijerarhija, država ne može biti fluidna, ili opstojati kao apstrakcija. Odnosno, možda i može ako je sa svih strana okružena s EU kao, primjerice, Švicarska, ali ako se nalazi na tektonskom području, pod udarima migracije ili drugih egzogenih (i endogenih, uostalom) ugroza, mora se uspostaviti čvrsta nadležnost nad svakim dijelom zemlje, a zatim i vertikalni ustroj vlasti do instancije koja raspolaže snagom prinude i sile.
Kako može Republika Hrvatska oko izbjeglica na svojoj granici komunicirati s nekim kantonom koji nema nikakvu moć, odnosno s vladom nečega što se zove Federacija, a nije federacija, jer su dijelovi federacije republike, a kantoni mogu biti samo u konfederaciji (ali ta vlada ionako ne postoji i ne zna se kad će nastati). Treća je adresa BiH, ”savezna vlada”, koja također još nije uspostavljena, odnosno Predsjedništvo BiH koje nema nikakva autoriteta, a ionako je samo zaokupljeno unutrašnjim problemom, Hrvatima, koje, misle u Sarajevu, podbunjuju vlasti u Zagrebu… Tko je onda tu ministar unutarnjih koji će mobilizirati policijsku rezervu, pozvati u pomoć vojsku, svoju ili strane trupe, odnosno međunarodne, u potporu ostvarenja kontrole vlastitog teritorija koji više ne kontroliraju?
Pokazalo se da RS nije propusna za izbjeglice, a nisu ni hercegovački etnički homogenizirani krajevi, bez obzira na to što je tu veća uloga zajednice nego društva (ljudi, a ne države). To su, dakle, dva principa na kojima može počivati neka državna tvorevina u ovim krajevima. Ostalo je fikcija, koja loše djeluje na psihu onih koji to moraju podnositi, ali, što je još gore, stvara nesaglediv problem za sve susjedne europske zemlje.
Riječ je o posve egzaktnom problemu, koji zahtjeva administrativne, tehničke mjere, a ne o ”idejnom” ili ”humanitarnom”, jer se ti obziri uzimaju u račun tek kad je uspostavljen nadzor nad migracijskim procesom, pa se konstruiraju politike koje će određene kontingente dovesti na mjesta gdje će biti primljeni. Važno je pritom uočiti da bez federacijskih prostora BiH, na kojima se izbjeglice okupljaju i spremaju za prodor na Zapad, insuficijencija balkanskih zemalja koje ne zaustavljaju njihovo kapilarno prodiranje, ne bi uopće došla do izražaja. FBiH je postala strategijska baza za proboj izbjeglica na Zapad.
