Iako su i 2018. i 2017. godina bile obilježene populističkim valom koji prijeti protresti same temelje europskog i svjetskog političko-ekonomskog poretka, centar je ipak nekako odolio. U Francuskoj je na izborima pobijedio liberalni reformator i eurooptimist Emmanuel Macron, u Njemačkoj je, uza sve teškoće, kancelarka ostala Angela Merkel, a euroskeptičnim populistima je dolazak na vlast izmaknuo i u Nizozemskoj i Švedskoj, piše Index.hr.
No 2019. bi mogla biti godina u kojoj će snage establišmenta ipak izgubiti bitku s populistima. Pitanje koja će od ove dvije struje prevladati vjerojatno nikad nije bilo neizvjesnije, a ključni datum mogao bi biti 26. svibnja, kad se održavaju izbori za Europski parlament.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je uz Angelu Merkel posljednji stjegonoša europskog projekta, otkazao je dolazak u Davos u posljednji trenutak, vjerojatno zbog toga što bi nazdravljanje i dokono čavrljanje s milijarderima i prvacima globalizacije dok mu zemlja doslovno gori pod naletom Žutih prsluka, bio popriličan PR autogol.
Uostalom, Macron, koji u zadnje vrijeme prema anketama ima podršku manju od 30%, zaista ima prečih briga. Osim populističkog izazova koji predstavljaju prosvjednici, bijesni zbog njegovih “neoliberalnih” reformi i nejednakosti i zapuštenosti francuske provincije, makar to bio problem koji seže daleko prije njegova dolaska na vlast, Macronu bi izbori za EU parlament u svibnju mogli nanijeti posebno težak udarac.
Populisti bi na EU izborima mogli dobiti i do 20% glasova
Kako piše njemački Spiegel, ankete pokazuju da bi paneuropski savez desnih populista – ma koliko se internacionalna alijansa nacionalista činila kao contradictio in adjecto – mogao ove godine postati jači nego ikad. Analitičari smatraju da bi mogli dobiti i do 20% glasova. A iako prema posljednjem istraživanju Eurobarometra većina od 62% građana EU-a podržava da je članstvo njihove zemlje u EU dobra stvar, točno 50% ih misli da stvari idu u krivom smjeru, što je 8% više nego u zadnjoj anketi prije pola godine. Najveći problem, prema mišljenju ispitanika, je i dalje migracija.
Teoretski je moguće da na ovim izborima glasaju i građani Velike Britanije ako vlada Therese May u međuvremenu odgodi Brexit zbog nemogućnosti dogovora o uvjetima izlaska iz Unije. Takav scenarij bio bi ekstremna ilustracija zbrke u kojoj se EU trenutno nalazi, dok se njene elite uopće ne mogu složiti kako bi budućnost Unije trebala izgledati ni kako odgovoriti na goruće izazove.
Dok se Macron i pred EU izbore, kao i pred francuske predsjedničke izbore na kojima je pobijedio, pokušava pozicionirati kao predvodnik pro-EU, anti-populističkih snaga, šanse njegove planirane predizborne koalicije vrlo su upitne. Nije samo Francuska u stanju previranja sa Žutim prslucima koji, unatoč određenim ustupcima, i dalje divljaju i traže Macronovu glavu.
U Njemačkoj je sve otvoreniji revolt protiv “mutti” Merkel, unutar njezine stranke i izvan nje, zajedno s katastrofalnim rezultatima na regionalnim izborima, natjerao naizgled vječnu kancelarku na ostavku s odgodom – obećala je, naime, da se više neće kandidirati. Europski izbori vjerojatno joj nisu visoko na listi prioriteta. A vodeća stranka u Europskom parlamentu, Europska pučka stranka, mogla bi se raskoliti zbog neslaganja oko stava prema mađarskoj crnoj ovci, Fideszu, vodećem europskom populistu i protivniku imigracije Viktora Orbana. Drugim riječima, savez populista i euroskeptika trenutno izgleda puno čvršće od saveza “eurofila”.
A savez europskih nacionalističkih stranaka nije od jučer. Pokret za Europu nacija i sloboda predvođen francuskom Nacionalnom frontom (sada Nacionalnim skupom, novim imenom koji je Marine Le Pen dala u svom pokušaju rebrendiranja stranke i udaljavanja od njene ekstremističke reputacije), osnovan je još 2014., a trenutno ga čine stranke iz 9 europskih zemalja. Doduše, samo pet od njih devet trenutno ima zastupnike u Europskom parlamentu (njih 20, od čega 15 otpada na stranku Marine Le Pen), ali to će se vjerojatno brzo promijeniti. Nacionalni skup, prema anketama za EU izbore, već stoji bolje od Macronove Naprijed, republiko.
“Mi smo na povijesnoj prekretnici. Divlja globalizacija primiče se kraju”, proglasila je Le Pen dramatično na summitu desnice u Sofiji u studenom. Jednako melodramatičan bio je i talijanski zamjenik premijera iz krajnje desne Lige (bivše separatičke Sjeverne lige) Matteo Salvini, kad je početkom siječnja bio na sastanku s predsjednikom poljske vladajuće stranke Pravo i pravda, Jaroslawom Kaczynskim. “Poljska i Italija bit će dio novog europskog proljeća, renesanse europskih vrijednosti”, rekao je Salvini.
I Hillary Clinton upozorila Europu da mora postrožiti imigracijsku politiku
Desničarski populisti, koji su do prije koju godinu bili potpuno marginalni u većini zemalja EU-a, postali su nezaobilazni element političke scene u gotovo cijeloj Uniji, s tim da su u zemljama poput Njemačke, Francuske, Nizozemske i Švedske među tri najjače stranke, a u Italiji, Austriji, Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Danskoj i Finskoj su ili na vlasti ili se vlada mora oslanjati na njihovu podršku. Populističke stranke su već na vlasti u 11 europskih zemalja. U svibnju bi pak u Europski parlament moglo biti izabrano više populističkih zastupnika nego i u jednom dosadašnjem mandatu ovog tijela.
Unatoč svim međusobnim razlikama i neslaganjima koja su očekivana kad se nacionalisti različitih zemalja nađu zajedno, primjerice, Mađarska i Italija imaju potpuno drukčiji pogled na rješenje migrantske krize, budući da jedna nije glavna ulazna točka za ulaz migranata, a druga je, ujedinjuje ih bijes prema birokratima u Bruxellesu.
Ta “eurokratska” elita, prema populistima, potkopava nacionalni suverenitet i forsira sve dublju europsku integraciju, masovnu imigraciju, rodnu ravnopravnost, zaštitu okoliša, drugu regulativu medijima koji navodno preziru narodne mase i drže ljestve elitama i državnicima poput Merkel i Macrona, kojima su njihovi “globalistički” ideali navodno važniji od nacionalnih interesa. A raspoloženje na cijelom kontinentu okreće se protiv elite u Bruxellesu, koja je sve disfunkcionalnija i distanciranija od građana Unije, njihovih aspiracija, strahova i prioriteta.
Strožom imigracijskom politikom protiv rasta desnog populizma
Zanimljivo je da je i Hillary Clinton, bivša američka državna tajnica i predsjednička kandidatkinja, u studenom upozorila europske lidere da moraju postrožiti svoju velikodušnu imigracijsku politiku ako žele zaustaviti rast desničarskog populizma na Starom kontinentu – što je šokiralo neke migracijske aktiviste i ljevičarske političare i komentatore.
“Mislim da Europa mora povući kočnicu na migraciju jer to je ono što je zapalilo vatru”, primijetila je Clinton u intervjuu za Guardian, detektirajući izvor populizma. “Divim se vrlo velikodušnom i suosjećajnom pristupu koji su poduzeli lideri poput Angele Merkel, ali mislim da je pošteno reći da je Europa učinila svoj dio i mora poslati vrlo jasnu poruku – ‘nećemo biti u stanju nastaviti pružati podršku i sklonište’ – jer ako se ne pozabavimo pitanjem migracije, ono će nastaviti uzburkavati političko tijelo”, zaključila je.
Clinton je primijetila i da su neočekivana pobjeda njenog protukandidata Trumpa i jednako neočekivani Brexit uvelike povezani s pitanjem imigracije u SAD, odnosno Veliku Britaniju. Clinton i bivši talijanski i britanski premijeri Matteo Renzi i Tony Blair, koje je je Guardian također intervjuirao, slažu se da desni populisti dramatiziraju podjele u društvu i koriste retorike krize, odnosno ugroženosti, uz emotivnu i pojednostavljenu retoriku, na što se političari s lijevog centra muče odgovoriti.
Populisti vladaju u zemljama s gotovo dvije milijarde ljudi
Istina, ilegalna imigracija je od vrhunca migrantske krize 2015. smanjena, kako piše New York Times, i do 90%, ali sve dramatičnije gomilanje migranata u susjednoj Bosni i Hercegovini, odakle raznim rutama ulaze u Hrvatsku na putu za zapadnu Europu – pri čemu ih, prema svjedočanstvima migranata i aktivista, hrvatska policija ponekad zaustavlja i vraća u zemlje iz kojih su došli na brutalne načine upitne legalnosti –upućuje da bi kriza mogla ponovo eskalirati. Osim toga, veliki broj tražitelja azila još uvijek nije deportiran,
Valja imati na umu da se populizam kao politička strategija ne svodi na emotivno, pojednostavljeno i oportunističko zastupanje navodnih interesa i volje naroda, već postavlja “narod”, magloviti entitet, za koji pretpostavlja da ima jedinstvenu “volju”, kao plemenitog protagonista u borbi s jednako maglovitom, ali zloćudnom i nepopravljivo iskvarenom elitom koja radi protiv tih narodnih interesa. Ovo je, u suštini, definicija koju je ponudio nizozemski politolog Cas Mudde, a koja je u međuvremenu postala općeprihvaćena. Mudde ističe i da populizam kao “tanki” ideološki okvir može biti i lijevog i desnog predznaka, budući da su nacionalizam i socijalizam “debele” ideologije koje daju populizmu sadržaj. Ipak, jasno je da je desni populizam, barem na Zapadu, posljednjih godina neusporedivo uspješniji u odnosu na lijevi.
Kako piše Guardian, populisti danas vladaju zemljama s gotovo 2 milijarde ljudi (pri čemu najveći dio, dakako, otpada na Indiju kojoj je na čelu hinduski nacionalist Narendra Modi), a populističke stranke sve su jače u barem desetak demokratskih država, uključujući gotovo karikaturalno populistički Živi zid kao sad već najjaču oporbenu stranku u Hrvatskoj. Koliko je ovaj trend ozbiljan, pokazuje istraživanje koje je Guardian proveo s tridesetak vodećih političkih znanstvenika, prema kojem svaki četvrti Europljanin glasa za populističke stranke, a podrška takvim strankama utrostručila se u zadnja dva desetljeća.
Salvini: “Europa elita, banaka i imigracije protiv Europe naroda i rada”
Možemo tumačiti ovaj trend rastućom ksenofobijom, rasizmom, histeričnim nepovjerenjem prema ekspertima, zavodljivošću populističke retorike ili utjecajem ruske propagande i lažnih vijesti. I zasigurno u svemu navedenome ima istine. Ali kako piše Damon Linker za britansko-američki tjednik The Week, u korijenu populizma prije svega stoji osjećaj nepravde. Nepravde, prvenstveno, prema segmentu populacije izvan dinamičnih i bogatih metropola poput Londona, Pariza ili Berlina (ili New Yorka i Los Angelesa), onog segmenta populacije koji je najteže osjetio posljedice globalizacije, deindustrijalizacije i financijalizacije gospodarstva.
Stanovnici provincije, periferije, regija koje su u posljednjih trideset godina ekonomski i demografski opustjele, a koje je kriza prije desetak godina samo dotukla, od čega se ni danas nisu oporavili dok idu od jednog privremenog i slabo plaćenog posla do drugog. Kao i građani koji vide da im plaće i mirovine stagniraju, porezi i troškovi života rastu, koji idu od jednog, dok u isto vrijeme golema sredstva odlaze na socijalnu pomoć za imigrante koji doseljavaju u dramatičnim brojevima, transformirajući čitave zajednice. A iako je dobar dio njih, barem u Njemačkoj, počeo raditi ili krenuo na dopunsko obrazovanje u organizaciji države, neki od njih očito ne uspijevaju ili se i ne pokušavaju integrirati, uz nasilni kriminal koji, bez obzira na to raste li ili pada po službenim statistikama, stvara atmosferu nesigurnosti i razdora u samom društvenom tkivu.
Salvini je prepoznao tu frustraciju i artikulirao je u svojoj najavi da će ovi izbori biti “referendum između Europe elita, banaka, financija, imigracija i prekarnog rada” protiv “Europe naroda i rada”. Njegov obračun s humanitarnim organizacijama koje su brodovima spašavale migrante na Mediteranu i dopremale ih u Italiju zgrozio je aktiviste i ljevicu, ali mu je donio dodatne simpatije desnih glasača i pozicionirao ga kao lidera europske desnice, uz Orbana i Le Pen.
Znači li to da će Salvini, Le Pen, Orban, austrijska i nizozemska Slobodarska stranka, Švedski demokrati, poljski Pravo i pravda i ostali populisti trijumfirati? To je ipak teško predvidjeti. “Nered je najvjerojatniji ishod”, sugerirao je jedan visoki EU izvor za Guardian, opisujući ovo kao “sivu zonu” u kojoj “populisti napreduju, ali i dalje postoji snažna većina od 400 pro-EU zastupnika”. Ipak, manja većina lijevog i desnog centra, Pučana i Socijalista i demokrata značit će veći rizik od paralize parlamenta. Baš u trenutku kada je proaktivnost i odlučnost Bruxellesa potrebnija nego ikad.
(Index.hr)
