S današnjim vremenskim odmakom, konstatacija WHO-a definitivno zvuči naivno, nekritično, pa i tragično neodgovorno. S druge strane, u tom je trenutku bilo potvrđeno manje od 50 slučajeva u Kini, a samo dva izvan nje – u Japanu i Tajlandu.
No je li ova izjava bila opravdana iz tadašnje perspektive? Objavljena je samo 9 dana prije nego što je Kina ipak priznala da je epidemija u Wuhanu eskalirala i uvela masovnu karantenu, prvo u tom gradu, zatim u cijeloj provinciji Hubei od 60 milijuna ljudi, a onda i u drugim pogođenim gradovima diljem zemlje.
Samo tri tjedna kasnije, 4. veljače, izvan Kine je bilo potvrđeno već 204 slučaja, uključujući 2 smrti.
Zašto je WHO vjerovao na riječ kineskom režimu o koronavirusu?
U obranu WHO-a moglo bi se reći da je samo prenio informacije koje je dobio od kineskih vlasti. No nije li upravo u tome problem? Kineski komunistički režim notoran je po svojoj masovnoj cenzuri, kao i po zataškavanju u slučaju epidemije SARS-a 2003./2004. koja je odnijela gotovo 800 života, uglavnom u Kini.
A u međuvremenu je procurio pregršt informacija koje upućuju na to da je Komunistička partija Kine, na čelu s Xijem Jinpingom, tajila ili umanjivala ključne podatke o prirodi bolesti izazvane novim koronavirusom SARS-CoV-2, broju zaraženih i umrlih – pa i da se to umanjivanje i tajenje nastavlja do danas.
Predsjednik SAD-a Donald Trump zasigurno je imao na umu ovo kad je uputio najžešću kritiku WHO-u dosad, nazivajući ga “Kina-centričnim” u svom odgovoru na pandemiju koronavirusa i konstatirajući da su “zaista podbacili”.
Trump: WHO je “Kina-centričan”, podbacili su
“Pogriješili su. Prekasno su proglasili pandemiju, a trebali su to učiniti puno ranije. Super je kad takve organizacije dobro funkcioniraju, ali oni su u ovom slučaju sve napravili krivo te su stali na stranu Kine. Zaustavit ćemo financiranje WHO-a”, zaprijetio je Trump na presici u utorak, da bi par minuta kasnije rekao da će samo razmotriti takav korak.
WHO je pak na to odgovorio pravdajući se da je bilo “apsolutno esencijalno” da blisko surađuju s Kinom u ranoj fazi epidemije kako bi dobili “puni pristup svemu što je moguće, kako bi došli na teren i surađivali s Kinezima da ovo shvate”.
Jasno je da međunarodne organizacije poput WHO-a ili UN-a moraju oprezno balansirati i pristajati na kompromise kada se bave krizama u autokratskim zemljama, bilo da je riječ o epidemiji, građanskom ratu ili progonu manjina. Međutim, očito je da WHO nije dobio pristup svim informacijama kojima je kineski režim raspolagao. A postavlja se pitanje je li im to zaista bio prioritet – ili biti odvjetnik Pekingu?
Jer, kako smo u međuvremenu doznali, laboratorij u Wuhanu već je krajem prosinca analizom uzoraka novog virusa koji izaziva “upalu pluća nepoznatog uzroka” utvrdio da se radi o koronavirusu. Peking je 31. prosinca obavijestio WHO, ali sigurnosne službe su u isto vrijeme energično krenule suzbijati – ne epidemiju, nego širenje informacija o njoj.
Peking u siječnju ponavljao da je sve pod kontrolom, WHO ih hvalio
I dok su se slučajevi koronavirusa gomilali, vlasti su inzistirale da je zaraza “pod kontrolom”, a medicinske institucije uporno su negirale da je došlo do prijenosa s čovjeka na čovjeka, iako je otkriće da 14 od 41 slučaja nije imalo kontakt s tržnicom sugeriralo upravo to.
Provincijska zdravstvena komisija u Hubeiju naredila je lokalnim institucijama da ne objavljuju informacije o zarazi, a laboratorijima da prebace uzorke u institucije predodređene za testiranje ili da ih unište, izvijestio je kineski portal na kineskom jeziku Caixin Global, a prenio američki portal Axios.
A nakon što je vodeći kineski ekspert za respiratornu medicinu Wang Guangfa posjetio Wuhan 10. siječnja, izjavio je za državnu televiziju CCTV da je misteriozna upala pluća u Wuhanu “pod kontrolom” i “uglavnom blaga”. 11 dana kasnije, i sam je potvrdio da je zaražen koronavirusom.
Uostalom, u trenutku kad je WHO objavio nevjerojatno neodgovornu tvrdnju da nema dokaza o prijenosu s čovjeka na čovjeka, službeni broj zaraženih u Wuhanu neobjašnjivo je bio zamrznut na 45 slučajeva iako su se već počeli pojavljivati prvi slučajevi u ostatku Kine i susjednim zemljama. Cijelo to vrijeme stanovnici Wuhana slobodno su napuštali grad i putovali u druge dijelove Kine i u inozemstvo, a ljudi iz drugih dijelova zemlje posjećivali su grad.
Tek je nakon završetka skupštine u Wuhanu, očito uz zeleno svjetlo odozgo, broj potvrđenih slučajeva nastavio rasti. No u prva tri tjedna siječnja, prije uvođenja zaista impresivne karantene, kroz Wuhan je prošlo ili ga je napustilo čak 7 milijuna ljudi, kako izvještava New York Times. Posljedice ovog slobodnog širenja zaraze na početku epidemije nesagledive su.
Zašto WHO nije kritizirao ušutkavanje liječnika-zviždača?
Podsjetimo, osam liječnika iz Wuhana privedeno je ili upozoreno u siječnju zbog “širenja glasina” o novoj bolesti i mogućoj reprizi SARS-a, policija je upozorila sve koji šire “lažne vijesti”, a sustav cenzure društvenih mreža ubacio je u još veću brzinu nego inače. Jedan od liječnika, Li Wenliang, kasnije je i sam umro od covida-19, a čak ni njegova smrt nije mogla proći bez očitih laži i cenzure.
Da je karantena u Wuhanu uvedena tri tjedna ranije, broj zaraženih bio bi 95% manji
Svatko tko bude prikrivao nove slučajeve zaraze “bit će prikovan na stup srama vječno”, upozorilo je krajem siječnja kinesko političko tijelo zaduženo za zakon i red u dramatičnom priopćenju. Kako sada vidimo, kineske vlasti su zaista po svemu sudeći prikrivale vitalne informacije o novoj epidemiji u kritičnom periodu kada se moglo najviše napraviti na njenom suzbijanju.
Naime, istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta u Southamptonu pokazalo je da je Kina svojim mjerama masovne karantene od 23. siječnja znatno umanjila broj novih slučajeva, ali i da se broj ukupnih slučajeva covida-19 mogao smanjiti za 66% da su te zaštitne mjere u Wuhanu i Kini uvedene tjedan dana prije. Da su uvedene tri tjedna prije, mogao se smanjiti za nevjerojatnih 95%.
Nažalost, koristeći sintagmu kineskog partijskog tijela, možemo isto tako zaključiti da će WHO biti taj koji će također biti “pribijen na stup srama”, bilo zbog katastrofalne pogreške u prosudbi ili zbog sramotnog podilaženja Kini – i to u trenutku kada je moglo i trebalo biti jasno da je situacija u toj zemlji već van kontrole i da izuzetno opasna zarazna bolest prijeti čitavom svijetu.
Čelnik WHO-a: Nema potrebe za zabranom letova iz Kine
Štoviše, WHO je odbio proglasiti međunarodno zdravstveno izvanredno stanje 22. siječnja, unatoč potvrđenim slučajevima u pet drugih zemalja. S proglašenjem pandemije je, neobjašnjivo, čekao sve do 12. ožujka
Umjesto toga, WHO je hvalio Kinu za “transparentnost koju je pokazala”, kao i za sam odgovor na epidemiju. Iz WHO-a se nije mogla čuti jedna riječ kritike za Peking, dok je u isto vrijeme kritizirao SAD i druge zemlje za zabranu letova iz Kine, gotovo sinkronizirano s kineskim režimom.
Glavni direktor WHO-a, etiopski mikrobiolog Tedros Adhanom Ghebreyesus tvrdio je tako 3. veljače da nema potrebe za mjerama koje “nepotrebno ometaju međunarodnu trgovinu i promet”. 12 dana kasnije dao je bizarnu izjavu da “naš najveći neprijatelj nije virus, nego stigma koja nas okreće jedne protiv drugih”. Podsjetimo od ovog virusa dosad je umrlo više od 89 tisuća ljudi, još deseci tisuća su na respiratorima, dok je broj žrtava “stigme”; iako neutvrđen, zasigurno neusporedivo manji.
A da je broj potvrđenih slučajeva u Kini i dalje znatno umanjen, potvrđuju i izvještaji američkog Bloomberga i hongkonškog South China Morning Posta, prema kojima je službena praksa kineskih vlasti da asimptomatične slučajeve broji u evidenciji zaraženih tek ako počnu pokazivati simptome. To znači da se u Kini zaraženi koji ne razviju simptome ne dodaju u službeni broj slučajeva unatoč pozitivnom testu.
Tajvan upozorio WHO u prosincu, ali WHO se pravi da Tajvan ne postoji
Rezultat je, jasno, mnogo manji broj slučajeva nego što bi bio inače. A kako je SCMP pisao još prošlog mjeseca, čak trećina ukupnog broja zaraženih u Kini mogla bi biti asimptomatična, prema povjerljivim podacima kineskih vlasti koje su ove novine dobile na uvid.
Možda i najsramotnija epizoda koja demonstrira podčinjenost WHO-a Pekingu je intervju koji je tajvanska novinarka imala s visokim savjetnikom WHO-a, kanadskim epidemiologom Bruceom Aylwardom.
Iako je odgovor Tajvana na koronavirus bio vjerojatno najuspješniji na svijetu, Aylward naprosto nije htio odgovoriti na pitanje o Tajvanu praveći se da ga nije čuo, a zatim prekidajući videovezu s novinarkom. Nakon toga je bizarno odgovorio da je “već govorio o Kini”, potpuno u skladu s političkom linijom Pekinga prema kojoj Tajvan nije de facto neovisna država, već odmetnuta kineska provincija koja će prije ili kasnije ponovo doći pod njenu vlast.
WHO će morati odgovoriti na niz neugodnih pitanja
A kako je prošli mjesec izvijestio Financial Times, tajvanski zdravstveni dužnosnici tvrde da su upozorili WHO i kineske zdravstvene službe da su dobili dojavu kako se kineski liječnici razbolijevaju, što je jasni dokaz prijenosa s čovjeka na čovjeka. WHO se, nažalost, oglušio na tu dojavu. Sada je prilično očito da je stavio političke interese svoje utjecajne i moćne članice sa sve izraženijim globalnim ambicijama nad javnim zdravljem 194 svoje članice.
Zaustavljanje pandemije danas je apsolutni prioritet. Ali kada ta bitka završi, aktualno vodstvo WHO-a trebat će odgovoriti svojim zemljama članicama pogođenima pandemijom na mnoga neugodna pitanja. A najvažnije pitanje će biti – treba li međunarodna zajednica financirati i oslanjati se na zdravstvenu organizaciju koja u kritičnim trenucima služi kao političko oruđe jedne moćne i tajnovite diktature. Tweet s početka teksta ostat će kao bitan podsjetnik da se ta pitanja moraju postaviti.
(Index.hr)
