Stručnjak za rani razvoj izdvaja jednu vještinu koju je važno da djeca steknu jer vještačke inteligencija to ne može da uradi umjesto njih.
Vještačka inteligencija danas obavlja zadatke za koje su nekada bile potrebno godine učenja i usavršavanja. Zato je sasvim prirodno da se roditelji pitaju: Šta treba da naučim svoje dijete, a što vještačka inteligencija ne može da uradi umjesto njega?
Kao dječji hirurg, istraživač ranog razvoja i majka osmoro, danas odrasle djece, provela sam 20 godina proučavajući razvoj dječjeg mozga. Kada bih danas odgajala malo dijete, posebno bih se fokusirala na razvoj jedne važne vještine – tolerancije na frustraciju, piše Dejna Saskajnd za cnbc.com.
Frustracija nije nešto što većina roditelja želi svojoj djeci. Želimo da im olakšamo život, a ne da im ga dodatno otežavamo. Ipak, razvoj se rijetko dešava kada je sve jednostavno i bez prepreka.
Ne mogu da predvidim kako će izgledati budućnost u kojoj će vještačka inteligencija imati sve veću ulogu, ali jedno je sigurno: uspijevaće ljudi koji su uporni, prilagodljivi i sposobni da se nose sa neizvjesnošću.
Evo četiri načina na koja tolerancija na frustraciju može pomoći djetetu da bude spremno za budućnost.
1. Frustracija razvija upornost
Kada djeca dožive frustraciju koju mogu da podnesu i uz blagu podršku roditelja ili staratelja uspiju da je prevaziđu, razvijaju istrajnost i upornost.
Vaš posao kao roditelja nije da preuzmete zadatak i uradite ga umjesto djeteta. Prava podrška može da izgleda tako što ćete mu postaviti pitanje koje će ga navesti da samo pronađe rješenje, pohvaliti ga zbog truda i upornosti ili jednostavno priznati da mu je nešto teško.
Uz takvo ohrabrenje, djeca uče da ono što je teško može postati lakše vježbanjem. Shvataju da je zbunjenost normalan dio učenja i da su prepreke sastavni, pa čak i dragocjeni dio odrastanja.
2. Frustracija uči dijete da cijeni proces, a ne samo rezultat
Jedna od opasnosti vještačke inteligencije jeste to što djeca možda neće razviti sposobnost da dovoljno dugo istrpe neprijatnost i napor kako bi samostalno učila, stvarala i rješavala probleme.
Zašto se mučiti sa prvom verzijom školskog sastava kada četbot može da je napiše za nekoliko sekundi? Zašto se truditi oko matematičkog zadatka kada AI može odmah da ponudi rješenje?
Pomažući djeci da iskuse frustraciju i nauče da je podnesu, možemo ih naučiti da uživaju u procesu traženja odgovora i razumijevanja problema, a ne samo u zadovoljstvu koje donosi konačno rješenje.
Sljedeći put kada se dijete koje tek uči da čita muči sa dugom riječju ili kada vaš predškolac pokušava da zakopča jaknu, dajte mu dovoljno vremena da pokuša samo – čak i ako neće odmah uspjeti.
Zatim pohvalite njegov trud i način na koji je pokušavalo, a ne samo konačni rezultat.
3. Frustracija podstiče kreativnost
Vještačka inteligencija koja sve čini jednostavnim i dostupnim na prvi klik može djelovati primamljivo. Ali upravo su prepreke – nesavršen crtež, neuspješan pokušaj koluta unaprijed, svađa sa drugarom – ono što podstiče kreativnost i razvoj.
Ne možemo da stvaramo nešto novo bez ponovljenih pokušaja i grešaka. Isto tako, teško je razviti kritičko mišljenje bez susretanja sa neizvjesnošću i situacijama u kojima nemamo odmah pravi odgovor.
Kada dijete radi nešto kreativno, ohrabrite ga da greške posmatra kao priliku za novu ideju.
Namjeravalo je da oboji vodu u plavo, ali je ispala zelena? Možda to onda nije jezero, već misteriozna močvara.
Nedostaje kula na dvorcu od lego kockica? Možda je to zapravo tvrđava vitezova kojoj kula nije potrebna.
Dajte djetetu dodatni materijal i mogućnost da pokušava ponovo, kako ne bi imalo osjećaj da prvi pokušaj mora da bude i posljednji – ili najbolji.
I sami pokažite da je u redu pogriješiti. Kada djeca vide da i odrasli prave greške, postepeno će početi da shvataju da frustracija nije nešto čega treba da se plaše ili što treba da izbjegavaju. Ona može biti put do nove ideje i rješenja.
4. Frustracija jača odnose i razvija mozak
Jedan od najvažnijih načina na koji djeca uče da se nose sa frustracijom jeste kroz odnose sa roditeljima, bakama i dekama, učiteljima, vaspitačima, braćom, sestrama i vršnjacima. Upravo takva iskustva postavljaju temelje za gotovo sve kasnije učenje.
To može da znači da roditelj pomogne djetetu da prepozna i imenuje ono što osjeća, ali da ga ne spasava od svakog problema. Može da znači i da učitelj pruži djeci priliku da se na konstruktivan način pomuče oko zadatka i sami dođu do rješenja.
Važno je i da djeca imaju prostor za otvorenu komunikaciju i da nauče da su neslaganja prirodan dio života sa drugim ljudima.
Sve to pomaže razvoju sposobnosti kao što su samokontrola, otpornost, empatija i sposobnost učenja.
Ne moramo da odgajamo djecu koja će biti najbolji korisnici AI-ja
Kada bih danas odgajala dijete, ne bih se trudila da ono postane najbolji mogući korisnik vještačke inteligencije.
Pomogla bih mu da postane osoba koja umije da promijeni pravac kada je to potrebno, da istraje kada naiđe na poteškoće i da iz grešaka nauči nešto novo.
Osoba koja umije da nastavi da uči i kada odgovor nije odmah dostupan. Upravo to je tolerancija na frustraciju.
U eri vještačke inteligencije, možda je to jedna od najvažnijih vještina koje možemo da prenesemo djeci – vještina koju nijedna tehnologija ne može da razvije umjesto njih, istakla je Dejna Saskajnd, prenosi Mondo.rs.
