Trenutno radi kao asistent u jednoj bečkoj galeriji, kao i u studentskoj uniji. Kao stipendista programa kültüř gemma! u julu je počela da radi na projektu uvođenja umjetničkih honorara u austrijske institucije.
Jelena je za dunav.at podijelila svoje iskustvo i izdvojila neke od najzanimljivih radova i dešavanja.
“U Beč sam prvenstveno došla zbog studija, budući da su studije na Akademiji besplatne za srpske državljane. Osim prijatelja koji je već studirao na Akademiji, nisam u tom trenutku poznavala nikoga. Nakon položenog prijemnog ispita na koji se prijavi više od 1.000 kandidata, primljena sam na studije. Jedino što sam znala jeste da je Akademija besplatna, to je bilo sve. A ja sam uvijek željela da studiram umjetnost, što je u tom momentu bilo ispunjenje želje. Dole sam završila studije skandinavskih jezika i književnosti i radila sam u privatnim školama gdje sam predavala švedski i norveški kao strane jezike, čak sam predavala i srpski jezik strancima u švedskoj i norveškoj ambasadi. Jedina suština je bila ta što plaćanje nije bilo toliko striktno, a i cijena rada je bila niska. Zatim sam zbog nemogućnosti da nastavim akademsku karijeru odlučila da se prebacim na filozofski fakultet i tamo nastavim master studije, gdje sam najprije morala da polažem diferencijalne ispite, koji nisu bili lagani. Kada sam to završila, prijavila sam se ovdje na studije bez prevelikih očekivanja.”
Mišljenja je da na to koliko je teško biti umjetnik sa našeg prostora u Austriji utiče klasa iz koje dolazite.
“Ako dolazite iz bogatije porodice, to je održavanje prestiža. To je taj luksuz bavljenja stvarima koje nemaju konkretnu namjenu i koje omogućuju određeno vrijeme bez dodatnog egzistencijalnog pritiska. Meni bi po tome mišljenju najbolje bilo da znam neki zanat. Zato što sam prvo sa završenim fakultetom ili master studijama mogla nažalost da radim samo fizičke poslove. Da bi danas bio umjetnik, očekuje se da reaguješ na društvo. E sada, obično danas umjetnici reaguju na politička dešavanja na više načina, a jedan je samopromocija kroz politički aktivizam, ili artivizam. Postavlja se pitanje, kakav realni uticaj može umjetnost da ima na društvena dešavanja? Može da ima u smislu političke borbe, ali se postavlja opet pitanje, da li je to onda umjetnost ili forma umjetnosti. Treba odvojiti politički i umjetnički aktivizam, odnosno šta je društveni angažman ili politički rad a šta nešto drugo. Teško je u smislu, kako raditi stvari koje želiš da radiš beskompromisno i ne prateći želje i trendove galerija, odnosno logiku tržišta. Na našem fakultetu postoji veliki izbor pri finansiranju određenih projekata, materijala ili produkcije rada za EU državljane. To su fondiranja od strane ministarstva koje daje Austrija kao država. Na akademiji postoje i stipendije namenjenje studentima takozvanih trećih zemalja, gdje su sredstva prikupljena od aukcija. Međutim, nas uvijek prati ta socijalna priča, odnosno status kroz koji možeš da dobiješ neki novac kako bi ga uložio u produkciju rada. Što zapravo znači, da tebe kao umjetnika stalno prati tvoja socijalna situacija i status? Jako je teško odvojiti socijalni status od svoje lične umjetničke produkcije, ali ne i nemoguće.”
Jelena je sa Žarkom Aleksićem, koji je takođe umjetnik, osnovala grupu koja se naziva UMETNIK*, na kojoj je imala različite nastupe i koncepte.
“UMETNIK* (umetnik sa zvezdicom) je grupa koju smo 2012. osnovali Žarko Aleksić i ja. Nas poprilično interesuje status umjetnika i umjetničkog dela. Nastala je kao inspiracija kroz Kosovsku fusnotu i momentu definisanja statusa. Naravno, Kosovska fusnota bavi se (ne)priznavanjem automnosti, ali je to kod nas preneseno na polje umjetnosti. Krenuli smo serijom performansa u javnom prostoru, a jedan od najzanimljivih projekata je GALERIJA*. To je bila galerija od ljudi koja se obično održavala na Trgu republike u Beogradu. Funkcionisala je po principu otvorenog poziva preko društvenih mreža. Svi zainteresovani su formirali neku vrstu strukture u javnom prostoru svojim tijelima, ‘zidove’ sa kojima si kao posjetioc mogao da komuniciraš, jer si direktno mogao da se suočiš sa osobom koja tu stoji i drži svoj rad. Čak smo uspjeli da realizujemo cijelu izlagačku sezonu sa različitim konceptima, iako je u osnovi postavka bila vrlo slična. Na jednoj od posljednjih izložbi u galeriji IG Bildende Kunst pod nazivom Šta radi umjetnik? smo željeli da postavimo pitanje koja je razlika između našeg rada kao ‘umjetnik’ i našeg rada zbog egzistencije. Samim tim smo imali različite radove koji se bave ovom temom, a jedan od prikazanih crteža je dobio nagradu ‘Fügerpreis’.”
Zajedno sa partnerom Žarkom počela je da piše i knjigu koja se bazira na konceptima ove grupe, a koja bi trebalo uskoro da bude gotova.
,,Trenutno uređujemo knjigu pod nazivom UMETNIK*: Fusnote 2012-2017. koja sadrži dokumentaciju naših radova, odnosno performansa, kao i 14 tekstova koje su napisali različiti teoretičari, istoričari umjetnosti i kustosi sa svog aspekta interesovanja i viđenja naših radova. Imamo studente koji se nalaze na master studijama istorije umjetnosti ili mlade teoretičare, ali i intervju sa članom grupe ‘Clegg and Guttmann’ koja je poprilično bila bitna u svjetskoj istoriji umjetnosti. Martin Guttmann je sa nama pričao o savremenoj intitucionalnoj teoriji i kritici.“
Često u svojim radovima predstavlja kulturološka i sociopolitička pitanja i kaže da voli da predstavi stvari i fenomene koji se nalaze u našoj svakodnevnici, a koji često ostaju neprimjećeni.
“Mislim da je umjetnost koja je u vezi sa kontekstom odakle ja dolazim bazična, odnosno svedena je na osnove. Mene generalno interesuju određeni fenomeni, kao na primjer totalna fascinacija bauštelom i njenim vizuelnim izgledom, jer zaista izgleda kao umjetnička instalacija. Po čemu se ja razlikujem od čovjeka koji obilježava skelu? U mojoj praksi postoji diskusija o tome koja je razlika između mene i bilo koga ko je izradio određeni predmet iz svakodnevnog života ili proizvodi određenu akciju, tipa čišćenje, krečenje, instalacija na skeli. Time više ispitujem sopstvenu ulogu i mogućnost da proizvedem nešto što je različito od bauštele. Može se reći da mene pokreće istraživački, antropološki pristup gdje me interesuju ljudska dešavanja i gestovi koje ja volim da bilježim praveći kolekciju tih fenomena. Tu ima jedan zanimljiv projekat ‘Putzmalerei’, u kojem se radi o razlici ili sličnosti između umjetničkog pokreta kistom i pokreta čistačice kada čisti pod? Može se reći da uglavnom kolažiram stvari, prikupljam različite informacije, a one onda postaju dostupne i vidljive i time činim ukazivanje i prikazivanje tih istih stvari, informacija i fenomena. Moj lični pečat jeste upravo izbor izbor, selekcija tih fenomena. Možda zapravo i cilj umjetnika jeste ta mogućnost da upravo sve te svakodnevne radnje prevede u umjetnički svijet, bar teorijski gledano.”
U razgovoru je izdvojila i jedno od svojih naljepših iskustava pri izlaganju radova – izložbu ,,Anekumena“ (nenaseljiv, neprohodan prostor), a radove ove izložbe možete pogledati ispod teksta.
“Jedan od najboljih iskustava sa publikom i recepcije radova što se tiče mojih izlaganja jeste u Domu omladine koja se zove ,,Anekumena“. Ta instalacija od mrežica podrazumeva skupljanje materijala i dosta rada. Volim da uložim u svoj rad i volim proces produkcije rada. Na neki način je taj rad i reprezentativan, a sadrži nešto što me trenutno jako interesuje a to je momenat boje. Naravno, i sociopolitički aspekat koji se tiče boja, i koja je njihova uloga u društvu. Te mrežice su protumačene na različite načine. Imala sam dvije starije gospođe kojima je bilo zanimljivo to što su mogle da pričaju preko polu-providnog zida od mrežica, a i jedan kustos je to vidio u smislu statistike pojedene hrane. Mrežice su praktično vrsta koda koji sadrži određene informacije o količini (jedan kilogram ili pet kilograma) i sadržaju koji se unutra nalazi (na osnovu same boje mrežice). Mislim da uvijek postoje granice, kako fizički tako i u našim glavama. To je upravo onaj segment svrstavanja mene u umjetnike istočne Evrope, što zapravo znači da moram da se bavim određenom tematikom, npr. ratom u Jugoslaviji. Zašto se odreći porijekla jer neko ima već ustaljene predrasude? Umjetnost je danas poprilično ograničena, u smislu toga ko može da pravi umjetnost. Kada dolaziš sa naših prostora, na početku ne vidiš tu klasnu razliku, ali kasnije je sve više primjećuješ jer određuje tvoje mjesto u umjetničkom svijetu”.
Njena novija izložba “Sisters in Arms” (Sestre po oružju) koju je uradila u saradnji sa ruskom umjetnicom Verom Klimentejevom, predstavlja upotrebu simbola u sociološkom smislu.
“Vera i ja se poznajemo jer smo koleginice na studiju i sarađivale smo i prije u sklopu različitih projekata. Skoro smo shvatile da nas interesuju iste stvari, a to su simboli i znakovi koji mogu biti vezani za svakodnevni život, a isto tako i za naciju. Ova izložba se zove ‘Sisters in arms’, a naravno između ostalog obilježava i rusko-srpsko prijateljstvo. Incijalna ideja je bila prestavljanje različitih zastava koje sam ja imala, dok je ona imala grbove, pa smo željele da to spojimo i dobijemo nove zastave. Zapravo, predstavljamo pitanje igre simbolima i bojama koje se nalaze u osnovama tih nacionalnih simbola. Tu se nalazi i jedan rad ‘Lažni prijatelji’ koji se tiče četiri simbola koja su ista u azbuci i abecedi, a kada se to sve spoji nastaje neka vrsta rebusa.”
Na osnovu prijedloga komisije osvojila je mogućnost učestvovanja u borbi za prestižnu austrijsku nagradu za likovnu umjetnost “Ö1 Talentestipendium” kao jedna od tri predstavnika svog univerziteta, što za ovu mladu umjetnicu mnogo znači. S obzirom na to da se stipendija zasniva i na broju glasova koje umjetnici dobiju od publike, naši čitaoci će biti obaviješteni o mogućnosti glasanja pri početku ovog glasačkog procesa.
(dunav.at)
