Za Večernji list Rudan piše kako je ranije razjasnio dva glavna načina kojima nas virus može ozbiljnije ugroziti – prebrzim širenjem u zajednici te unutarbolničkim epidemijama. Objasnio sam i ponašanja koja bi trebala pomoći u oba slučaja. Zaključio sam da je Hrvatska dobro pripremila linije odbrane koje su već u prvim sedmicama dale mjerljive rezultate u odnosu na okruženje.
Međutim, naglasio sam u tom tekstu i da se “…kod epidemija stvari mogu jako brzo okrenuti protiv nas radi tek malo nepažnje ili neodgovornosti pojedinaca, te se tokom samo 48 sati, od zemlje koja je primjer uspješnosti, zbog samo nekoliko incidenata sve se može promijeniti”, a svaka država naglo postati ‘zemljom-slučajem’.
Nažalost, već tri dana poslije, svjedočimo koliko je to upozorenje bilo važno. Ljekari u nekoliko vodećih zagrebačkih bolnica zaraženi su sada koronavirusom. Više od stotinu zdravstvenih radnika, njihovih kontakata, zbog toga je u izolaciji. Nekoliko je hrvatskih elektronskih medija kao moguć uzrok spomenulo pojedinačni nemar, iako svi epidemiolozi pozivaju na oprez već barem mjesec dana, a svi naši ljekari dobro znaju rizike virusnih epidemija. Tako, unatoč višesedmičnih napora struke, početak borbe s koronavirusom u Hrvatskoj mogao bi biti obilježen unutarbolničkim epidemijama. Očito su još uvijek aktualne riječi pruskog vojnog stratega iz 19. stoljeća, Helmutha von Moltkea, koji je poučavao da “niti jedan ratni plan neće preživjeti prvi kontakt s protivnikom”.
Manje je zlo barem što se takav propust zbio u ovako ranoj fazi. Sada će i kliničari u bolnicama podići nivo ozbiljnosti na onu koju već sedmicama pokazuju javno-zdravstveni radnici. Uz to, bolnice nam sada još uvijek nisu značajnije opterećene zaraženim pacijentima. Nadalje, slanjem više od stotinu zdravstvenih radnika u samoizolaciju omogućit će im da se dobro odmore, pa ćemo dobiti i rezervni odred. Taj bi mogao biti prijeko potreban upravo za dvije sedmice, nastavi li se i u Hrvatskoj znatno povećavati broj slučajeva novooboljelih, a liječnici na prvim linijama se i sami zaražavati.
Trenutno ipak najviše brine pitanje koliko je pacijanata u bolnicama moglo biti zaraženo. To ćemo saznati već unutar nekoliko dana, kada završi njihovo razdoblje inkubacije i među nekima se možda i razviju simptomi koronavirusa. Zaraženi pacijenti zagrebačkih bolnica mogli bi postati prvi hrvatski slučajevi s težom kliničkom slikom, no i dalje izlječivi. Nadajmo se da će ih biti što manje, te da će svi iz ovog ranog incidenta izvući vrijedne pouke.
Do sada se koronavirus proširio u tolikom broju zemalja da se počinju kristalizirati neki modeli ulaska i obrane – poput kineskog, južnokorejskog, singapurskog, iranskog, talijanskog, njemačkog, francuskog, španjolskog i američkog. Prošlih sam se dana često pitao kojem će od tih modela razvoj situacije u Hrvatskoj najviše sličiti, kako bih kontaktirao svoje tamošnje kolege iz područja globalnog zdravstva i tražio savjete, jer svi oni su ponešto ispred Hrvatske u vremenu s obzirom na razvoj epidemije.
Sada vidimo da bi početak kod nas mogao biti obilježen početnim širenjem zaraze u velikim bolnicama u glavnom gradu. Ta je situacija najsličnija onome što se događalo u Wuhanu, gdje je pandemija i počela. Zato sam nazvao nekoliko kolega iz Kine, vodećih tamošnjih stručnjaka za globalno zdravlje, kako bi ih zamolio da se prisjete svih nepredviđenih situacija i “uskih grla” s kojima su se morali nositi dok su suzbijali epidemiju u Wuhanu. Rekao sam im kako je hrvatski, tj. dubrovački izum s kraja 14. stoljeća – karantena – spasio u 21. stoljeću Wuhan i Kinu od COVID-19, te da bi bilo lijepo kada bi sada i njihova iskustva pomogla nama u Hrvatskoj. Prenosim, dakle, njihovu priču o Wuhanu, koja možda nosi i poneki koristan savjet za nas.
U novembru ili decembru 2019., negdje u okolici Wuhana novi je koronavirus skočio s nekog malog sisavca, ptice ili šišmiša na čovjeka i širio se neko vrijeme među tamošnjim stanovnicima. Nakon nekoliko stotina zaraženih, pojavilo se i dovoljno težih slučajeva upale pluća, pretežno među starijim muškarcima. Oni su završili na liječenju u bolnicama 11-milijunskog Wuhana. Te izolirane prve slučajeve nitko nije ni primijetio kao nešto posebno. Tek između 26. i 28. decembra pojavila se prva skupina bolesnika s tom neobičnom upalom pluća u istoj bolnici. Bila je to “Hubei bolnica za integriranu tradicionalnu kinesku i zapadnu medicinu” (HICWM).
Svi oboljeli bili su na neki način povezani s ribljom tržnicom Huanan. Tada su liječnici te bolnice prvi puta posumnjali da bi se moglo raditi o novom uzročniku bolesti. No, ljekari su tada već i sami bili zaraženi. Štoviše, zarazili su velikom brzinom i brojne svoje kolege, a oni pak svoje pacijente. Mnogi pacijenti bili su već teško bolesni, stari i kompromitiranog imunosistema. Svi su shvaćali da se širi neka nova zaraza, ali njeni su simptomi uglavnom bili blagi u liječnika i mlađih pacijenata, ali sve teži u starijih. Upala pluća nastupala bi relativno rijetko, a nitko nije znao što je uzrokuje, no za stare i bolesne bila je izrazito opasna. Posljednjeg dana 2019. godine kineske su vlasti obavijestile o tome Svjetsku zdravstvenu organizaciju u Ženevi, a prvog dana 2020. zatvorili su i riblju tržnicu. Ipak, trebalo je vremena da se virus izolira iz krvi oboljelih.
Virus je otkriven je 7. januara i prepoznat je odmah kao novi, sedmi po redu ljudski koronavirus, donekle sličan SARS-u. Njegova je nasljedna uputa očitana i 12. januara podijeljena s cijelim svijetom. Temeljem toga, već idućeg su dana bili dostupni dijagnostički testovi, koji su napokon mogli prepoznati tko je zaražen. Problem s novim koronavirusom bio je što se brzo i uspješno širio među ljudima u fazi dok zaraženi nisu pokazivali simptome, pa je bilo jasno da je eksplozivna epidemija širom Wuhana neizbježna.
Čitavo to vrijeme, između 26. decembra i 12. januara, epidemija se brzo širila Wuhanom, a velik broj ljekara u bolnicama zarazio se virusom. Iako njihova klinička slika nije bila teška niti su osobno bili u ozbiljnijoj opasnosti, te su željeli nastaviti pomagati pacijentima, to nisu smjeli. Naime, mogli su prenijeti zarazu na ljude u puno težem stanju. Cijeli su liječnički timovi morali kućama, kako bi preboljeli koronavirusom ili bili u karanteni kao kontakti svojih kolega. U tim danima, kada nije bilo dovoljno ljekara u bolnicama Wuhana, a epidemija se širila među teškim bolničkim pacijentima, umiralo je u Wuhanu najviše ljudi. Stopa umiranja među već starima i teško bolesnima bila je, razumije se, znatno viša no što bi bila među zdravim stanovništvom izvan bolnice.
Oko 15. januara broj novooboljelih u Wuhanu je već bilo blizu 500, a 19. januara blizu 1.000, da bi 22. januara dosegao 2.000 dnevno. No, problem s epidemijama jest što su se ti oboljeli javili u bolnice i tamo su testirani tek danima kasnije. Tako su epidemiolozi taj “skok” sa 100 na 200 novozaraženih u bolnicama mogli primijetiti tek 22. januara. To im je bio siguran znak da se izvan bolnica, među stanovništvom, epidemija već užasno brzo širi. Ovo je važno zapamtiti, jer to znači da kada danas zemlje Europe potvrde oko 200 zaraženih koji su se javili na testiranje, to znači da je stvaran broj novozaraženih među stanovništvom toga dana, vjerojatno, već i deset puta veći.
Uz sve te nedaće, radi putovanja vezanih uz proslavu kineske Nove godine, putnici iz Wuhana pronijeli su koronavirus u baš sve kineske pokrajine, gdje su zabilježeni prvi slučajevi. Već idućeg dana, 23. januara, cijeli Wuhan je hitno proglašen karantenom. Dan kasnije, zatvoreno je i još petnaest okolnih gradova koji značajno komuniciraju s Wuhanom. Učinci mjera karantene na smanjenje broja pozitivno testiranih zamijećen je tek dvije sedmice kasnije, ali nakon toga je u trajnom padu. U pokrajini Hubei je, dakle, novi koronavirus također najprije ušao u velike bolnice glavnog grada, Wuhana, te napravio velik pritisak na njih. Bilo je to u vrijeme dok su mnogi zaraženi liječnici bili u izolaciji.
Moji kineski kolege prisjetili su se niza odluka koje je trebalo donijeti, te postupaka i “uskih grla” koje nisu mogli predvidjeti. Najprije, njihova situacija u Wuhanu i pokrajini Hubei bila je 23. januara “savršena oluja”. Velik broj zaraženih liječnika bio je u izolaciji u trenutku kada je glavni val teških bolesnika iz Wuhana nahrlio u bolnice. Ovdje je Kina je imala sreću što je tako mnogoljudna zemlja. Sve ostale kineske provincije poslale su tada, izvanrednim letovima, velik broj ljekara i sestara u svaki od 16 gradova u karanteni, a vojska im je dopremila stotine umjetnih respiratora. Tako su premostili nestašicu zdravstvenog osoblja i opreme, dok se liječnici iz pokrajine Hubei nisu oporavili i mogli vratiti na posao.
Prvi i najvažniji zadatak timova pridošlih u Wuhan bio je fizički odijeliti zaražene bolesnike od nezaraženih bolesnika u bolnicama. Sada su već imali testove, pa su mogli dnevno testirati sve bolesnike i znati tko je zaražen. Jedna mogućnost bila je premjestiti negdje sve pacijente nezaražene virusom, a u bolnicama ostaviti sve zaražene. Ali, nezaraženi pacijenti su također trebali sofisticiranu bolničku opremu. Nisu ih mogli sve transportirati u druge pokrajine jer bi za mnoge to bilo prerizično. Druga je mogućnost bila da se neke bolnice Wuhana proglase onima za zaražene, a druge za nezaražene. Ali u tim premještanjima po gradu, strah je bio da će doći do kaosa i da će na kraju u sve bolnice biti unešen virus.
Stoga je donešena pragmatična, ostatku svijeta nevjerojatna odluka: tokom samo nekoliko dana, izgradit će se dvije potpuno nove bolnice, samo za zaražene. Opskrbit će ih se stotinama respiratora i jedinicama intenzivne njege. Ta radikalna odluka bila je jedna od najboljih, jer je suzbila daljnje širenje zaraze među bolničkim pacijentima, koji su vrlo značajno pridonijeli ukupnom broju umrlih.
Drugo “usko grlo” postala su zaštitna odijela protiv zaraze za liječnike i sestre. Mislili su da ih imaju dovoljno, ali kad su se Wuhanski liječnici vratili na posao, a uvezeni medicinski timovi još bili tamo, vidjelo se da zaštitnih odijela jednostavno nikada nema dosta. Nekim je tvornicama tada naređena masovna proizvodnja zaštitnih odijela. Uz to, nije važno samo imati odijela, već i provesti dovoljno kvalitetnu obuku među liječnicima i sestrama kako se ona pravilno koriste.
Poučeni iskustvom zaraze cijelih ljekarskih timova u početku, ravnatelji golemih bolnica u Wuhanu podijelili su svoje uposlena timove koji su bili dovoljno veliki da drže cijele odjele. Takvi timovi više nisu smjeli biti u bolnici u isto vrijeme, a ni privatno se družiti ili dolaziti u dodir. Tako se osiguravalo se da, ako se već razboli i dio liječničkog kadra, da se ne razbole svi. Idući praktičan problem bio im je što ljekari nisu cijeli dan smjeli izlaziti iz tih odijela, pa nisu mogli vršiti nuždu.
Trebalo je nabaviti veliku količinu pelena za odrasle, koje su zdravstveni radnici morali nositi cijeli dan u svojim smjenama. Još jedan nepredviđen problem je što ljekarima u tim odijelima koža nije mogla disati. Nakon nekoliko dana počeli bi razvijati vrlo ružne i bolne osipe. Trebalo je mobilizirati cijele timove dermatologa da svojim kolegama na kraju smjene saniraju te osipe, kako bi idućeg dana opet mogli raditi.
Uz to, bolnice Wuhana su tada bile već toliko pretrpane bolesnicima i ljekarima, da je trebalo udvostručiti ili utrostručiti proizvodnju i ponudu hrane i pića za sve te ljude. Nadalje, liječnici su morali bdjeti nad pacijentima cijele dane i noći. Zbog toga su se počela postavljati praktična pitanja – ima li smisla da se, tijekom epidemije, uopće vraćaju svojim domovima? Većina ih je odlučila ostajati i spavati u bolnici, kako bi zaštitili svoje obitelji od zaraze. Drugi su iznajmili privremeno stanove u blizini bolnice, kako bi se dobro naspavali, a ne bi ugrozili obitelj. Treći su uputili svoje obitelji rodbini.
Vjerujem da o ovim pitanjima sada razmišljaju i moji kolege u Hrvatskoj, mnogi od njih moji bivši studenti, pa im ovim putem nudim neke ideje iz Wuhana. Naposlijetku, nakon što su na ovaj način suzbili bolničke epidemije, trebalo je suzbiti i epidemiju izvan bolnice, među stanovništvom u gradu Wuhanu. To se moglo samo masovnim testiranjem svih sumnjivih na zarazu. Bilo je to u doba gripe i prehlada, u januaru i februaru, pa je mnogo ljudi kašljalo. Trebalo je vidjeti tko kašlje zbog gripe ili prehlade, a tko zbog koronavirusa. Kinezi su organizirali hiljade malih epidemioloških timova koji su se javljali na dojave i išli po stanovima, mjerili temperaturu i testirali ljude.
Kao što je sve zaražene pacijente trebao izmjestiti iz postojećih bolnica u dvije novoizgrađene bolnice, na isti način je i sve zaražene ljude s blažom slikom bolesti trebalo staviti u izolaciju. Za to su koristili stadione i prazne škole. Vrlo velik broj zaraženih ljudi na taj su način premjestili u izolaciju i pratili ih dok ne ozdrave, te ne pokažu više tragove virusa. Tako je Wuhan između 23. januara i 7. marta uspio u šest sedmica sasvim suzbiti golemu, bukteću epidemiju koronavirusa, koja je na vrhuncu imala oko 3.750 potvrđenih zaraženih u jednom danu. Analogija toga za Hrvatsku bio bi 1.364 nova potvrđena slučaja dnevno, radi usporedbe. I to su uspjeli suzbiti karantenom unutar šest sedmica.
Na kraju, pitao sam ih kako su uspjeli zadržati 11 miliona ljudi tako strogo u svojim domovima. Kolege su mi rekle da, kada su zatvorili Wuhan, vlada je okupila vodeće kineske stručnjake za pravosuđe. Već 6. februara, dvije sedmice nakon zatvaranja Wuhana, donijeli su na snagu “Zakon o kažnjavanju kriminalnih radnji usmjerenih protiv sprječavanja širenja novog koronavirusa koji uzrokuje upalu pluća”. Svaki zaraženi kome je određena karantena, a namjerno je prekrši, kaznio bi se kaznom “između 10 godina zatvora i smrtne kazne”, ovisno o posljedicama, prema članku 114. i 115. Kineskog kaznenog zakona.
Ukoliko je odredbu o karanteni prekršio slučajno, bio bi zatvoren na mjesec dana do tri godine. A tko na bilo koji način, iz nehaja i protivno uputama štaba za prevenciju koronavirusa, doprinese širenju virusa, kaznio bi se s 3 do 7 godina zatvora. Očigledno, radi se o kaznama koje su bile dovoljno uvjerljive da bi se 11 miliona ljudi uspjelo držati u strogoj karanteni. Izlazak je bio dopušten samo jednom članu kućanstva, svaka tri dana, kako bi nabavio namirnice za ostale. Prije izlaska morao je pozvati jedan od onih malih epidemioloških timova, kako bi mu izmjerili temperaturu.
Karantena Wuhan/Hubei bila je prvi eksperiment mega-karantina u ljudskoj historiji, te u kućanstvima blokirala 56 miliona ljudi. Pokazala nam je da je epidemiju koronavirusa moguće efikasno suzbiti. Čitava Kina, sa svojih milijardu i četiristo miliona stanovnika, već danima bilježi samo dvadesetak novih slučajeva dnevno. Većina tih novih slučajeva sada im dolazi iz inozemstva, a broj ukupno umrlih u Kini ne bi smio prijeći 5.000.
Preslikano na hrvatsko stanovništvo, to je 14 umrlih, iako su imali nepoznatu bukteću epidemiju, zaražene ljekare i proširenje virusa u sve pokrajine. Ako se epidemija i vrati opet nekim manjim žarištem, nema sumnje da će Kina znati ugasiti takvo žarište, nakon ovakvog iskustva. Dva vrlo teška pitanja za sve vođe zemalja zapada danas su: mogu li oni postići isti rezultat, te žele li ga postići? Jer, višemjesečna karantina manjeg stepena strogoće od one kineske silno će naštetiti njihovim ekonomijama. Ostavit će nebrojene ljude bez posla. Pritom, gripa uzrokovana virusom influence godišnje može odnijeti i do 650,000 života u cijelom svijetu, iako za nju imamo raspoloživa cjepiva. Ali oko opasnosti od gripe ne postoji više gotovo nikakva javna svijest niti strah.
Možda su još bolji primjer upale pluća siromašne djece u svijetu, koje su uglavnom uzrokovane pneumokokom, hemofilusom tipa B, respiracijskim sincicijskim virusom i virusom influence. One i dalje odnose milijun dječjih života godišnje. To je 2.739 smrti siromašne djece svijeta svakoga dana, sasvim nevidljivih i nepoznatih javnosti, a zbog istog medicinskog uzroka kojime nam sada prijeti koronavirus. Zapad sada odlučuje: hoće li koronavirus suzbiti disciplinom i strogom karantenom, kao Kinezi, ili će ga pretvoriti u “puzajuću epidemiju”, pa mjesecima živjeti u blažim karantenama dok se na koronavirus ljudi jednostavno ne naviknu, te ga se prestanu toliko bojati?
(Klix.ba)
