Kad biste se probudili u osvit Nove godine, omamljeni od neprospavane noći, čekajući kasni doručak uvijek bi netko upalio televizor.
Što zbog nedostaka drugih sadržaja na televiziji u to doba, što zbog dopadljive melodičnosti valcera koji bi se baš nekako lijepo uklopili u novogodišnji dekor, novogodišnji koncert bečke filharmonije postao je i u obiteljima u kojima se ne njeguje ljubav prema klasičnoj glazbi nostalgičan podsjetnik na djetinjstvo i svojevrsna navika koja se gotovo ritualno njeguje u većini domova na prvi dan nove.
No osim što je dio mnogih osobnih priča taj koncert ima vlastitu povijest koja seže do 1939., kad je prvi put u srcu Beča, pod ravnanjem dirigenta Clemensa Kraussa, odjeknuo koncert, tada na Silvestrovo, a od sljedeće godine na prvi dan prvog mjeseca u godini.
Iako se u središnjem dijelu koncerta uvijek izvode djela obitelji Strauss, Johanna starijeg, Johanna mlađeg, Eduarda i Josefa, povremeno se uključuju i djela drugih skladatelja koji su stvorili skladbe brzog i vedrog karaktera kao što su valceri, polke, mazurke i marševi. Jer vedrina je ono što treba svima na pragu novog poglavlja u životu, a na takvim je pobudama i sazdana tradicija tog koncerta.
Kad su prvi put Bečki filharmoničari održali koncert u Zlatnoj dvorani Bečkoga glazbenog društva (njem. Wiener Musikverein), koji se tada i svih ostalih godina održava nešto prije podneva, u doba dana kada je oko nas najviše svjetla, namjera je bila da diljem svijeta pošalju poruke nade, prijateljstva i mira.
Mnogo je prvih bečkih novogodišnjih koncerata izvedeno u mračnom i teškom razdoblju za Austriju, četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali opstanak tog velikog svjetskog glazbenog spektakla dokazuje da nada nikad ne umire i da nadjačava mrak.
Ta je poruka vedrine mogla doprijeti još dalje kad je 1959. realiziran prvi televizijski prijenos iz Musikvereina, zahvaljujući združenim naporima austrijske televizije ORF i njemačkog ZDF-a, odakle se dalje prenosio putem Eurovizije. Taj je glazbeni događaj, uz godišnji festival Pjesme Eurovizije, najpoznatiji prijenos distributivne mreže Europske radiodifuzne unije.
https://www.youtube.com/watch?v=hASfv0mLgiw&feature=emb_title
Dok se očaranost tim koncertom, koji prati posebno ozračje, u našim krajevima može tumačiti u svjetlu svih onih veza koje su izgradili naraštaji mladih s naših prostora što su stoljećima odlazili u velebni Beč upijati znanje i kulturu kako bih ih donijeli natrag sa sobom u ovaj naš dio svijeta, o posebnom značenju te svečanosti glazbe govori i činjenica da se koncert prenosi širom zemaljske kugle u više od 50 zemalja. U SAD-u, u Velikoj Britaniji, Japanu u afričkim zemljama u južnoameričkima, svi dva i pol sata upijaju bečko glazbeno ozračje. Obično se izvodi dvanaest djela.
U drugom dijelu programa orkestru se u televizijskom prijenosu pridružuju baletni parovi koji plešu na mjestima u kojima će i slabo upućeni prepoznati Beč. Službeni program uvijek prate tri bisa: brza polka po izboru dirigenta, valcer “Na lijepom plavom Dunavu”, čijih prvih nekoliko taktova publika prekida pljeskom i kada se dirigent obraća gledateljima prigodnom porukom i čestitkom. Koncert završava “Radetzky maršem” tijekom kojeg dirigent “dirigira” publici.
Svi koji žele to doživjeti uživo u dvorani koja se ukrašava cvijećem što ga od 1980. daruje Sanremo, moraju na to misliti odmah nakon što završi koncert. Naime do karata je toliko teško doći da se organizira i lutrija na kojoj sretni dobitnik dobije mogućnost da kupi dvije karte, čija je cijena od 50 do 950 eura. No i ako ne uhvatite kartu, prvi dan nove godine sjednite pred televizor i gledajte prijenos i u tom će trenutku više od milijardu ljudi širom svijeta dijeliti taj jedinstven trenutak vedrine i nade. To se čini još i većim nego sam odlazak na koncert.
(24 sata)
