Siječanj 1996: Već dugo, gotovo četiri godine od završetka rata u istočnoj Slavoniji, uništenja Vukovara, od izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, namjeravao sam otputovati u Srbiju. Od cijele zemlje poznavao sam samo Beograd, gdje sam prije gotovo tri desetljeća kao autor jednog komada bio pozvan na kazališni festival. Od tih možda dan i pol ostalo mi je u sjećanju samo moje mladenačko ili, prije bi se moglo reći, autorsko negodovanje zbog neprestanog žamora srpske publike na predstavi bez riječi, zbog publike koja, kako sam tada mislio, južnjačka ili balkanska, kakva je bila, naravno nije mogla biti zrela za tako dugotrajnu šutnju na pozornici. Od velegrada Beograda u sjećanju mi nije ostalo ništa osim blage strmine obje obale rijeka Save i Dunava, koje se u nizu ulijevaju jedna u drugu – ali ne i slika o dvije vode koje priječe horizont i o “tipično komunističkim” neboderima.
Tek sada, nedavno, prilikom drugog boravka u srpskoj, nekadašnjoj jugoslavenskoj prijestolnici, dok sam prolazio kraj “doma književnika” u jednoj sporednoj ulici, ovjenčanoj lipama, koje unaokolo rasipaju jesenje lišće, sjetio sam se da sam jednom čak bio unutra. Tom prilikom bio sam ugošćen i uzgred, zbog svog mladenačkog književnog razmetanja, izložen prijateljskom podsmijehu ne toliko starijeg, tada širom Europe poznatog književnika Miodraga Bulatovića koga sam i ja prilično oduševljeno čitao, autora knjige “Crveni pijetao leti u nebo” (on je umro prije nekoliko godina, usred jugoslavenskog rata, i do kraja je, kako su mi pričali u Beogradu, ostao podsmješljiv i u isto vrijeme uvijek spreman svakome pružiti pomoć; jesu li izvan njegove zemlje o njemu objavljeni nekrolozi?).
Sadržaj teksta
U zemlji agresora
Prije svega sam zbog rata želio otići u Srbiju, u zemlju “agresora”, kako su je svi nazivali. Ali također me mamilo da jednostavno promotrim zemlju koja mi je od svih jugoslavenskih republika bila najmanje poznata i pritom, možda upravo kao posljedica vijesti i mišljenja o njoj, ona koja je u međuvremenu stekla najveću privlačnu moć i po čuvenju bila najzačudnija, takoreći najzanimljivija. Gotovo sve slike i izvještaji iz protekle četiri godine stizali su s jedne strane fronta ili granice, a ako su ponekad stizali i s druge, činile su mi se, s vremenom sve više, kao uobičajene uigrane slike, kao ogledalo u ogledalu naših zjenica, a u svakom slučaju ne kao svjedočenje očevica. Neodoljivo me je vuklo iza ogledala. Vuklo me je na put u zemlju Srbiju, koja je svakim člankom, svakim komentarom i svakom analizom postajala nepoznatija i dostojnija istraživanja ili makar samo promatranja. A onaj tko sada pomisli: “Aha, prosrpski nastrojen!” ili “Eto, jugofil!” – ovo drugo je riječ iz “Spiegela” (riječ?) – taj ne treba dalje ni čitati.
Doduše, posljednjih godina dobivao sam povremeno poziv za posjet smanjenoj Jugoslaviji, Srbiji ili Crnoj Gori. Ali želio sam izbjeći da tamo budem neka javna osoba, pa ni polu-javna. Palo mi je napamet da budem običan prolaznik, koji čak nije prepoznatljiv kao stranac ili putnik, i to ne samo u metropolama Beogradu i Titogradu (u međuvremenu Podgorici), već, prije svega, u gradićima i selima, a po mogućnosti katkad daleko od bilo kakvog naselja. Ali podrazumijeva se da mi je u isto vrijeme bio potreban dobar vodič koji poznaje teren, suputnik, a možda i prevoditelj. Naime, nije mi bilo dovoljno moje polovično znanje slovenskog i sjećanje na nekoliko reći srpskohrvatskog, koje sam jednog ljeta pokupio na jadranskom otoku Krku, prije više od 30 godina, jer ovo nije trebalo biti obično putovanje. (Nasuprot tome, nepoznato ćirilično pismo nije predstavljalo nikakav problem, jer se činilo da je za ovaj pothvat baš dobro što sam sričući morao odgonetati.)
Zgodna okolnost bila je što sam već dugo imao dva prijatelja iz Srbije, koji su prilično mladi otišli iz svoje zemlje, ali se u manjim ili većim razmacima vraćaju kući, pa i sada za vrijeme rata. Posjet roditeljima ili udovici majci i/ili jednom ili drugom izvanbračnom djetetu i ranonapuštenoj srpskoj ljubavnici.
Jedan je Žarko Radaković, prevoditelj nekoliko mojih djela na srpski, koji je i sam u svoje vrijeme bio pisac. Ali je, doduše, za život zarađivao tako što je poslije studija u Beogradu i dugog boravka u Tübingenu bio prevoditelj i spiker njemačkih članaka u radio-stanici “Deutsche Welle”, čije su emisije namijenjene Balkanu. Čak i tada, često u procjepu između srpskog bitka i nužnosti oponiranja (vidi naprimjer tendencioznu paljbu FAZ, koja nikada ni u nagovještaju nije bila “prosrpska”), bio je vjeran prevoditelj-spiker, koga je glas katkada izdavao.
Možda je takav život doprinio nemuštosti, koja je obuzela mog prijatelja od početka rata, ne samo među prijateljima, nego i sa mnom. Doduše, on je i dalje prevodio tu i tamo, a to je, usprkos ratu, objavljivano u Beogradu, Nišu ili Novom Sadu. Međutim, od njega više ništa nisam čuo o tome – Žarko R. živio je, prevodio i pisao u nekom zamračenju za koje se sam opredijelio. Da bih ga sada pronašao u tome, morao sam se obratiti njegovom posljednjem prisnom prijatelju, jednom mormonu, daleko u američkoj državi Utah. I kao što priliči takvoj mormonskoj zaobilaznici, Srbin i ja, Austrijanac, opet smo se okupili u neku ruku za tili čas: uslijedio je poziv iz Kölna – važi, početkom studenog sastanak u Beogradu, “jer ionako tada posjećujem svoju majku” – a tjedan dana kasnije zajedničko putovanje do bosanske granice, gdje se, u jednom gradiću na pograničnoj rijeci Drini, opet “ionako” već bio dogovorio sa svojom nekadašnjom prijateljicom i skoro punoljetnom zajedničkom kćeri.
Logika profesionalnog kockara
Drugog srpskog prijatelja koji mi je trebao približiti svoju zemlju i ljude upoznao sam prije gotovo jednog desetljeća u Salzburgu. Zlatko B. bio je stalni gost jednog lokala u Schallmoser Hauptstrasse, koja vodi iz grada, u kojem sam često obitavao mnoge godine, između ostalog zbog starinskog, vječito preglasnog džuboksa, na kojem su se uvijek vrtjele iste pjesme grupe Creedence Clearwater Revivala “Have You Ever Seen The Rain?”, “Looking Out The Back Door” i “Lodi”. Na početku poznanstva, Zlatko je igrao karte, uvijek u velike pare. Napustio je Srbiju poslije djetinjstva provedenog na selu, precizno – mehaničarskog zanata u Beogradu i veoma dugog vojnog roka u više zabačenih dijelova Jugoslavije, i došao u Austriju da bi se, kako je tvrdio, obogatio. To mu kao radniku u jednoj praonici rublja u predgrađu Salzburga nije pošlo za rukom. I tako se, u međuvremenu radeći kao pomoćno osoblje i dostavljač u jednom turističkom birou, okušao kao profesionalni kockar u “Mirjam's pub”, ali prepušten sam sebi nije imao nikakvu šansu protiv europskih kockarskih bandi, koje su se smjenjivale u ovom lokalu. (Iz tog vremena mi je u sjećanju ostao njegov česti pogled u nevidljivo nebo poslije svake izgubljene igre.)
Poslije toga je takoreći trajno postao pošten, sezonski radnik, uvijek hitar, pri čemu je uzgred i u posebnim prilikama, gotovo uvijek samo po narudžbi, slikao čudne žanrovske prizore, daleko od šarenila i ne isključivo samosvojne mašte nekada veoma skupih srpskih naivaca – podsjećajući na primjer na slovensko naivno slikarstvo iz 20. stoljeća kada su oslikavane košnice (koje se mogu vidjeti u simpatičnom muzeju u Radovljicama kraj Bledskog jezera) ili gostioničarski natpisi gruzijskog majstora zidnog slikarstva Prismanija. I Zlatko B. se, baš kao i Žarko R, od izbijanja jugoslavenskih ratova povukao iz centra Salzburga na selo, a onda je čak službeno zamijenio svoje srpsko ime jednim koje zvuči njemački – a u stvari je ime nizozemskog žanr-slikara iz 17. stoljeća Adriaena Brouwera, kojeg veoma cijeni.
Tako smo krajem listopada 1995. iz tri različita pravca krenuli na put u Beograd: jedan iz Salzburga, kroz Austriju i Mađarsku (na kraju ipak osobnim vozilom), drugi iz Kölna avionom Lufthanse, a treći iz pariškog predgrađa, poslije vožnje kroz Lotaringiju, do Švicarske, zatim Swissairom od Züricha, sa S.
Ovo je jedno od malobrojnih putovanja u životu na koje nisam išao sam. I bilo je prvo u kojem sam gotovo uvijek bio u društvu.
Uoči odlaska, u jednom kinu u Versaillesu, pogledao sam film “Podzemlje” Emira Kusturice. Prethodni filmovi ovog Bosanca iz Sarajeva, recimo “Dom za vješanje” ili “Arizona Dream”, u meni su s jedne strane izazivali divljenje, zbog mašte koja ne samo da se slobodno razvija, već doživljava prave uzlete, u slikama i sekvencama koje su tako koncentrirane i ujednačene da gotovo prelaze u istočnjačke ornamente (što bi moglo predstavljati suprotnost skučenosti), dok mi je s druge strane u ovim slikovitim uzletima uvijek nedostajalo nešto kao veza s tlom, zemljom, ili uopće svijetom, tako da bi se sva ta fantastika ubrzo ponovo rasplinula u fantazmagorije koje zasjenjuju oči; a ja sam divljenju uvijek pretpostavljao duboku dirnutost, ili gotovo dirnutost, koja na mene ostavlja najjači dojam i najduže u meni traje.
“Podzemlje” je, međutim, bilo prvi Kusturičin film koji me je (gotovo) duboko dirnuo. Jedna puka sposobnost pripovijedanja pretvorila se u pripovjedačku snagu, time što se veliki sanjarski talent povezao s opipljivim dijelom svijeta i povijesti – nekadašnjom Jugoslavijom, domovinom mladog Kusturice.
A nije li snažna scena pred kraj, usred najžešćeg građanskog rata, u kojoj jedan od junaka filma, koji već godinama traži sina koji je nestao u Dunavu kod Beograda, trči kroz metež i dim bitke i na smjenu nariče za svojim izgubljenim djetetom i urla naređenje: “Pali!”?
Kako mi je u tom trenutku glupo i zlonamjerno djelovalo mnogo onoga što je protiv “Podzemlja” napisano.
Ne samo to što je nakon premijere u Kanu Alain Finkielkraut, jedan od novih francuskih filozofa, koji od izbijanja rata piše neshvatljive gluposti u korist hrvatske državnosti, Kusturičin film, i ne vidjevši ga u “Mondu” optužio za terorizam i prosrpsku propagandu: prije nekoliko dana je u “Liberaciónu” André Glucksmann, još jedan od novih filozofa, stvar sasvim groteskno izokrenuo, time što je Kusturici, čiji je film pogledao, čestitao za obračun s terorističkim srpskim komunizmom koji, za razliku od Nijemaca, nije na svojim povijesnim nedjelima ništa naučio – što je vidio onaj koji iz “Podzemlja” izvlači nešto tako? Što taj uopće vidi?
A kritičar ovoga filma koji piše za njemački “Zeit”, inače sposoban za neke dobre uvide, kod Kusturice je našao gnjev, indignaciju, pa čak i “žudnju za osvetom”. Ali ne: “Podzemlje” dolazi, djeluje i sastoji se, ja sam to vidio, samo od bola, ojađenosti i žestoke ljubavi; čak i grubosti i drečavi tonovi u njemu su dio toga – a to se naposljetku jasno vidjelo, čak bih rekao i vidovito, daje tu drugu jugoslavensku priču, ili, pak, ono prirodno bajkovito, kao na primjer na kraju, gdje se od kontinenta odvaja jedan otok s kojeg se luđak iz ovog filma, koji najednom više ne djeluje baš tako retardirano, a kamoli kao idiot, jasno i s blagim autoritetom, kao obični pripovjedač bajki, obraća gledatelju svojim “bila jednom jedna zemlja…” (mogu reći da sam tamo, u kinu, njegovoj bajci mogao zamjeriti samo to da je prekratka).
Primjeri francuske nekulture
Što se “Podzemlja” tiče, pošto se uredništvo “Monda” odlučilo obračunati s Kusturicom i njegovim prosrpskim, odnosno jugofilskim filmčićem – sada se pored jezično prozirne i dirigirane recenzije glavnog filmskog kritičara – inače – koji filmu zamjera njegove barokne, što će reći poigravanjem sa sobom samima zaokupljene forme, također u kulturnoj rubrici pojavio i članak iz pera jedne žene, koja je čitateljima do tada bila poznata samo kao ratni dopisnik “Monda” iz Jugoslavije i čije je izvještavanje bilo ne samo pristrano – u ovom slučaju, zašto ne bi i bilo? – već i ispunjeno neiscrpnom i gotovo zavidno samosvjesnom mržnjom prema svemu što je srpsko, i to iz broja u broj. U spomenutom članku, ona se trudi dokazati da je Kusturičin film, snimljen na srpskom tlu (i vodi), sigurno proizveden uz pomoć tamošnjih firmi i stoga predstavlja kršenje embarga UN-a nametnutog Srbiji i Crnoj Gori.
S mučnom, krajnje arbitrarnom, a pritom prividno na činjenicama zasnovanom temeljitosti ona dalje, mada kroz četvrt stupca, nabraja sve rezolucije UN-a koje bi se protiv “Podzemlja” navodno mogle primijeniti, paragraf za paragrafom, aneks za aneksom, sve to mučno složeno, sabrano, i nakarikano u pravoj litaniji, kojoj je cilj dokazivanje krivnje i kakva se inače može naći samo u obrazloženju neosporne, konačne, neopozive presude – sugerirajući time da Kusturičin film, već i kao proizvod, odnosno roba, ima u sebi nešto nezakonito, da su njegovi nesrpski (francuski i njemački) “koproducenti” prekršili zakon, da bi ovaj film, bar u zemljama koje su se obavezale na poštovanje embarga trebalo ukloniti sa scene, povući iz kina, (ovdje u prilično blagom obliku prenosim sugestiju autorice spomenutog članka), da “Podzemlje” nema pravo postojati i da je redatelj i producent Emir Kusturica u najmanju ruku ratni profiter.
Lažni rat u Sloveniji
Ovim sam (možda) sporednim događanjima, prije dostojnim policije za zaštitu morala nego Philipa Marlowea, toliko vremena posvetio, jer mi se ovdje navedeni način pisanja, gotovo isključivo diktiran unaprijed smišljenim smjernicama za fabriciranje glasina, čini karakterističnim za pretežni dio natpisa o ratu u Jugoslaviji, od samog njegovog početka.
Što, možda bi mi htio pomoći da se nedjela u Bosni, Krajini, Slavoniji učine manje stvarnim, kritikom sredstava javnog informiranja koja nastoji sagledati dublje slojeve realnosti? – Stani, strpi se. Budi pravičan. Ovaj problem – samo moj? – je mnogo složeniji, složen od brojnih nivoa, odnosno stupnjeva stvarnosti: a ja, u nastojanju da ga riješim, ciljam na nešto sasvim realno, pri čemu svi prikazi stvarnosti koji se međusobno prožimaju daju da se nasluti nekakva povezanost.
Jer, što zna onaj čije je sudjelovanje gotovo uvijek samo sudjelovanje (televizijskog) gledatelja? Što zna onaj čije se svo
znanje sastoji iz obaviještenosti, sazdane iz samih direktnih prijenosa i uključenja u vezu, bez onog istinskog znanja koje se može steći samo učenjem, gledanjem i učenjem? Što zna onaj koji umjesto stvari pred sobom ima samo njihovu sliku, ili pak, kao u televizijskim vijestima, samo fragment slike, ili, kao u satelitskom prijenosu kratkog pregleda vijesti, fragment fragmenta?
Postoje dvije stvari kojih se – još više nego kada je riječ o igrama obmane – ne mogu osloboditi, i to već četiri i pol godine, od lipnja 1991., kada je izbio takozvani desetodnevni rat u Sloveniji, koji je označio početak sloma i raspada Jugoslavije. Te dvije stvari su jedan broj i jedna slika, jedna fotografija.
Kada je riječ o broju: u tom početnom ratu je poginulo oko sedamdeset ljudi, reklo bi se malo u usporedbi s desecima tisuća poginulih u ratovima koji su zatim uslijedili. Pa ipak, kako to da su gotovo svih sedamdeset žrtava bili vojnici Jugoslavenske narodne armije, koja je već tada slovila za velikog agresora i koja je, kao daleko nadmoćna, lako mogla izaći na kraj s malobrojnim slovenskim borcima za slobodu? (Spomenuta brojka je poznata, ali, što je čudnovato, nikada nije prodrla u svijest međunarodne javnosti).
Tko je koga tu napao? I nije li armija možda čak imala izričito naređenje da ne puca, da ni u kojem slučaju ne uzvraća vatru, jer se, usprkos svemu, još uvijek mislilo da se nalazi među jugoslavenskom braćom i jer se, bar jedna strana, htjela držati ovakvog uvjerenja, ili zablude? – A fotografiju koja uz to ide vidio sam u časopisu Time: Pomalo zbunjena grupa Slovenaca u prilično fantastičnim borbenim uniformama, koja transparentom i zastavom predstavlja novostvorenu republiku. A, među njima, bar koliko se ja sjećam, nije bilo zaista mladih ljudi, ili bar ova grupa, ili jedinica, nije djelovala ni malo mladenački – ovi borci za slobodu su mi u sjećanju ostali prije svega kao trbušasti tridesetogodišnjaci, koji su izgledali kao poslije nekog šminkerskog izleta, sa zastavama kao dekorom kazališta pod vedrim nebom, i do danas mi iz glave ne izlazi prva pomisao koju je u meni ova slika izazvala, da su ovakvi đilkoši, a ne nekakvi borci za slobodu, bili ti koji su bez ikakvih obzira pobili sedamdeset mladih vojnika, koji usprkos svom nadmoćnom naoružanju nisu znali ni odakle su šuplji. Naravno da je to možda besmislica, da je emitirana slika možda preoblikovana, ili iskrivljena, u svijesti gledatelja.
Slično mi se događalo i kad je riječ o ratnim izvještajima koji su nakon toga uslijedili, i to sve češće i češće.
Gdje se nalazio taj parazit koji je činjenice iskrivljavao, ili pak njima baratao kao pukim kulisama: u samim vijestima, ili u svijesti primatelja? Kako je, recimo, moguće da sam u prvom trenutku suosjećao kad je krajem studenog 1991., nakon priopćenja o padu Vukovara, još istog dana uvečer neki ogorčeni i potreseni prolaznik natpis “Staljingrad” na jednoj od stanica pariškog metroa prepravio u “Vukovar”, i da sam u tome vidio koliko aktualan, toliko i biblijski postupak, ili pak idealno jedinstvo umjetničkog i političkog čina – a da sam se već narednog jutra, kao nakon nekog filma koji na prvi pogled plijeni, da već pošto se na ekranu pojavi natpis “kraj” ne bi više izgledao baš toliko privlačan, a nakon izvjesnog razmišljanja postaje potpuno neprihvatljiv, a obično je holivudske proizvodnje – počeo pitati kakve veze imaju “Staljingrad” i “Vukovar”?
Kako je moguće da sam kao nešto izuzetno u to vrijeme izdvojio tvrdnju iz mržnjom ispunjenog huškačkog uvodnika Frankfurter Allgemeine Zeitunga, prema kojoj bi se Srbi koji žive u Hrvatskoj, dakle i u Vukovaru i oko njega, do tada jugoslavenski građani, dakle ravnopravni sa svojim hrvatskim zemljacima, a koji su ustavom novostvorene Republike Hrvatske, donesenim mimo njihove volje, najednom postali nacionalna grupa drugog reda, prema kojoj bi, dakle, ovih oko šest stotina Srba koji su bez ikakvog pitanja pripojeni hrvatskoj državi – a ne samo stavljeni pod hrvatsku upravu, trebali poslušno, mirno, po dekretu njemačkog novinara “osjećati (baš tako!) kao manjina!?”
“Dobro, po naređenju pristajemo da se od danas pa nadalje osjećamo kao manjina u svojoj vlastitoj zemlji, a s tim u skladu pristajemo i da nas vaš hrvatski ustav tako i definira”; to bi, dakle, bila mogućnost da se izbjegne rat u Krajini i borba za grad Vukovar? Tko je tu bio prvi agresor? Što znači osnovati jednu državu i pritom potpuno zanemariti i degradirati jedan od njenih naroda, koji je od davnina živio na njegovom teritoriju u ne baš zanemarivom broju, a kojem ta država predstavlja trn u oku, čisti užas, jer ga podsjeća na progone hitlerovskog ustaškog režima, koji se ne mogu zaboraviti?
Tko je, dakle, bio agresor? Jesu li oni koji su ovaj rat isprovocirali bili isti oni koji su ga i započeli? I što ovdje znači “započeli”? Nije li već takva jedna provokacija mogla predstavljati početak? (“Ti si prvi počeo!” – “Ne, ti si prvi počeo!”). I kako bih se ja, kao Srbin u Hrvatskoj, ponašao prema jednoj takvoj, protiv mog naroda uperenoj državi? Ne bih li se, mada vezan za rodni kraj, u kojem su moji preci vjekovima živjeli, iselio, što se mene tiče također “kući”, u Srbiju? Možda.
Ili bih, možda kao građanin drugog reda, kao prinudni građanin Hrvatske, ipak ostao u zemlji, doduše nevoljno, s tugom, sa smislom za crni humor, ali ipak za ljubav miru? Možda. Ili bih, da mi je to bilo moguće, uzeo u ruke oružje, naravno zajedno s mnogima poput mene, a za nuždu čak i uz pomoć JNA, koja se raspadala i nije imala određeni cilj? Vjerojatno. Ili bih se pak, da sam bio takav Srbin, još dosta mlad i bez vlastite obitelji, brzo uključio u rat koji je, kao što je poznato, započeo ulaskom prvih pripadnika hrvatske državne milicije u grad Vukovar, u rat o kojem ja sam ne bih imao što reći: jer od
oduvijek vrijedi ono užasno “rat je rat”, i još strašnije: bratoubilački rat je bratoubilački rat.
A onaj koji to danas tumači kao ravnodušnost, umjesto kao suočavanje s bezizlaznim položajem, ne treba dalje ni čitati. (Ne navodi li Aleksandar Tišma, književnik srpsko-židovskog porijekla koji živi u Srbiji, svojim “rat je rat”, koje je u njemačkim listovima više puta kritizirano kao bezosjećajnost, daleko, daleko više na razmišljanje nego svi oni verbalni izljevi ogorčenja, ucjenjivački i daleki od svakog iskrenog izraza osjećanja?)
Priče iz bosanskog lonca
Od kako je u proljeće 1992. počeo rat u Bosni, i od kako su počele stizati prve slike, a potom i serije slika koje su prikazivale ovaj rat, uvijek je postojao jedan dio mene (neprestano sklon da zastupa “cijelog” mene), koji je naoružane Srbe u Bosni, bilo kao vojsku ili kao pojedinačne ubojice, a naročito one na brdima i brežuljcima oko Sarajeva, smatrao “neprijateljima ljudskog roda”, da parafraziram ono što je za iračkog diktatora Saddama Husseina rekao Hans Magnus Enzensberger; a kasnije bih, nakon slika i izvještaja iz logora za internaciju koje su držali Srbi iz Bosne, mogao potpisati riječi jednog, pritom čak srpskog patriota, pjesnika i tadašnjeg opozicionara Vuka Draškovića, prema kojima je sada, s početkom klanja u Bosni i Hercegovini, i srpski narod, koji gotovo nikada do sada u povijesti nije bio zločinački, postao zločinački, teškim bremenom opterećen, na neki način Kainov narod.
I to ne samo jednom, ne samo na trenutak, pri pogledu na neku od fotografija mrtve djece u sarajevskim mrtvačnicama, kao u praznom svemiru – fotografija u čijem uveličavanju i širenju u cijelom svijetu nemaju premca španjolske novine, kao što je “El Pais”, vjerojatno kao nasljednici Francisca Goye? Gledajući to, pitao sam se zašto netko od nas odavde, ili još bolje netko odande, netko iz samog srpskog naroda, ne pomogne onome tko je za tako nešto odgovoran, što će reći lideru Srba iz Bosne Radovanu Karadžiću, prije rata navodno autoru pjesama za djecu (!), da ovaj svijet zamijeni onim? Zašto se ne bi našao takav neki Stauffenberg, ili Georg Elsner?
A ipak, gotovo istovremeno s ovim dosta nemoćnim agresivnim impulsima jednog dalekog televizijskog gledatelja, drugi dio mene (koji, doduše, nikada nije zastupao mene cijeloga) nije htio vjerovati ovom ratu i ovom ratnom izvještavanju. Nije htio? Ne, nije mogao. I u ovom ratu su, naime, za takozvanu međunarodnu javnost prebrzo podijeljene uloge napadnutih i napadača, čistih žrtvi i pokvarenih zločinaca, fiksirane i utvrđene.
Kako je, pomišljao sam u isto vrijeme, tako nešto uopće moglo ispasti dobro, jedno tako samovoljno proglašavanje države od strane samo jednog naroda – ako bosanski muslimani srpskog porijekla, koji govore srpskohrvatskim jezikom, uopće imaju prava nazvati se narodom – na jednom teritoriju gdje su svoje pravo, i to jednako pravo, imala sva tri naroda, i gdje su, uz to, sva tri naroda bila najšarolikije isprepletana, ne samo u neosporno multikulturnoj prijestolnici, već od sela do sela, a i u samim selima od kuće do kuće, i zajedno i izmiješano živjela? I kako bih se, opet, ja ponašao da sam bio Srbin tamo u Bosni, prilikom blago rečeno bezobzirnog osnivanja jedne države koja mi, opet blago rečeno, nimalo ne odgovara, na mojoj, na našoj zemlji? Tko je tu bio napadač? (Vidi gore).
Za Srbe iz Krajine nitko nije imao milosti
A, nije li zatim, kako su se stvari dalje razvijale, s većinom dalekih gledatelja bilo tako da bi, ako bi ispod neke od slika žrtava po izuzetku stajao natpis “Srbin” pomislili da je u pitanju zabuna, tiskarska greška, ili u svakom slučaju zanemarljivi izuzetak? Jer ako je takvih nedužnih srpskih žrtava zaista i bilo, moglo ih je, s obzirom na njihovo tako oskudno pojavljivanje u svijetu, biti samo u odnosu jedan prema tisuću – jedna srpska žrtva na tisuću muslimanskih. Koja od zaraćenih strana je, naime, kada je o ubijenima i izmasakriranima riječ, bila povlaštena u pogledu izvještavanja i fotografiranja? I kako to da se taj odnos među stranama prvi put malo izmijenio u ljeto 1995., s protjerivanjem Srba iz Krajine – mada se ni tada nije moglo vidjeti ni jedno od lica ubijenih, već samo prognanih, dok je uz to istovremeno išla i sugestija da su “isti ovi ljudi prethodno protjerali jedan drugi narod?” I ne uklapa li se u to potpuno i od strane međunarodnog suda upravo objavljeni broj osumnjičenih za ratne zločine u Jugoslaviji? 47 Srba, 8 Hrvata i jedan musliman osumnjičeni su u Hagu – kao da je i za ovu posljednju stranu odabran jedan alibi – zločinac, poput nekakvog alibi Samarićanina.
Ali nije li još prije slika rijeka izbjeglica iz Krajine ovom ili onom stranom gledatelju palo u oči da se Srbi koji pate, koji u ovim slikama do sada nisu bili gotovo uopće prisutni, po pravilu slikom, tonom i pisanom riječju prikazuju drugačije nego bezbroj onih drugih? Oni su mi, naime, na fotografijama, ako se izuzme nekoliko prvih, dostojnih izvještaja, zaista izgledali nekako “neprimjetni”, što je bila najupadljivija razlika u odnosu na njihove supatnike iz druga dva naroda: ovi, bar kako se to često moglo vidjeti, nisu baš “pozirali”, ali su ipak uglom snimanja, odnosno izvještavanja, bili nedvosmisleno gurnuti u određenu pozu: ljudi koji su vjerojatno zaista patili dobivali su planske instrukcije da zauzmu paćeničku pozu.
A tijekom godina ratnog izvještavanja, tijekom kojih su vjerojatno i dalje zaista patili, i to vjerojatno sve više, oni su pred kamerama i magnetofonima međunarodnih snimatelja i izvještača, u međuvremenu upućeni, usmjereni, i na tuđ mig (“Ej, drugar!”), glatko i poslušno namještali mučenička lica i zauzimali mučeničke poze koje su željeli stranci. Tko će mi reći da se varam, ili čak da sam zlonamjeran, ako to kažem za snimku žene koja plače iz sveg glasa, snimljena u krupnom planu iza rešetaka jednog zarobljeničkog logora, u kojem praktično vidim poslušno postupanje po uputstvima fotografa međunarodne novinske agencije s druge strane logorske ograde, pa čak smatram da i u načinu na koji se žena drži za ogradu ima nešto od trgovca koji prodaje svoju robu?
Da, moguće je i da se varam, da se parazit nalazi u mom oku (fotografija djeteta u krupnom planu koje plače u rukama nekakve žene, svoje majke? A, na sljedećoj, grupnoj fotografiji, u pozadini, isto to dijete, blaženo mirno u rukama druge žene, svoje prave majke?) – pa ipak, zašto ovakve pažljivo kadrirane, promišljene i kao naručene snimke još nikad, bar ovdje kod nas, na Zapadu, nisam vidio kada je riječ o srpskim žrtvama. Zašto se takvi Srbi gotovo nikada ne prikazuju u krupnom planu, i skoro nikad pojedinačno, već skoro uvijek u grupicama – ili daleko u pozadini, gotovo neprimjetni, i skoro uvijek, za razliku od svojih hrvatskih i muslimanskih supatnika koji pogled sa strašću upiru pravo u kamere, odvraćenog ili oborenog pogleda, kao da su svjesni nekakve krivnje?
Malo tko je bio spreman braniti istinu
Kao nekakvo strano pleme? – Ili kao da su preponosni da bi pozirali? – Ili previše tužni za to?
Tako jedan dio mene nije bio u stanju biti pristran, a kamoli da osuđuje. A to je zatim, ne samo mene, dovelo do grotesknih, i možda ne sasvim nerazumljivih mehanizama (?) kakve je još uvijek mladi francuski književnik Patrik Besson (čija je majka Hrvatica) u svom pledoajeu, prije bi se moglo rećivpamfletu u korist Srba (“pamflet” u nečiju korist?) prije par mjeseci opisao gotovo krajnje poučno, a u svakom slučaju tonom između šale i apsurda.
Ovaj pamflet počinje time da je i on, Besson, u ovom ratu zvijeri vidio na onoj strani gdje i svi ostali zapadni gledatelji, dok mu jednoga dana – tako se on lukavo poigrava s konzumentima vijesti i ćudljivim pariškim pomodarima – nije dosadila ovakva monotonija. Ono što slijedi nema, doduše, nikakve veze s ćudima, već isključivo s autorovim osjećajem za sliku i za riječ. Nakon veoma izričitog podsjećanja na jugoslavensku povijest patnji i otpora u Drugom svjetskom ratu – koju nitko od nama sličnih vjerojatno ne pamti i za koju sada od pogođenih tražimo da je konačno zaborave, sve do dalekih budućih pokoljenja – Besson u jednom gnjevnom zamahu prikuplja sve medijske standarde primijenjene na sadašnja zbivanja u Jugoslaviji, u svojevrsnom nastavku Flaubertovog “Rječnika općih mjesta”, koji ovoga puta, doduše, ne izaziva toliko smijeh, koliko želju da zaplačete i zavrištite.
Ovdje ću, kao primjer, navesti samo njegov navod uobičajenih opisa Radovana Karadžića: odomaćilo se, na primjer da se tom prilikom uvijek spomene njegov psihijatrijski poziv, jer je poznato, vidi Flauberta, da svi koji se bave tretmanom duševno poremećenih pacijenata i sami na sebi nose nekakvu sjenku, i da ga pritom u natpisima, od Beča do Pariza, redovno tituliraju kao “doktora”, očigledno povlačeći paralelu s “Dr. Strangeloveom”, koji u filmu Stanleyja Kubricka želi dignuti naš planet u zrak, itd, itd.
A kao što to biva, istovremeno s Bessonovim pamfletom mi je do ruku došao i svojevrstan portret ovog srpskog lidera u “Mondu”, koji niže jednu izlizanu sliku za drugom, kliše za klišeom, upravo po onom jezičkom postupku o kojem Besson piše, a koji se prakticira kao kvazi-ozbiljan odraz jedne stvarnosti, uz dodavanje još par općih mjesta: recimo to da pjesme koje dr. Karadžić piše, naravno “uzgred”, nitko ne čita i da su, naravno, “osrednje”, itd. A jedan od grotesknih mehanizama reagiranja na takve stvari je, bar kod mene, bio to da sam poželio pročitati neku Karadžićevu pjesmu, baš kao što mi je i opis zlikovčeve nevjeste i šovinističke pjevačice Cece otvorio apetit da čujem neku njenu pjesmu.
Možda sličan mehanizam djeluje kod Patrika Bessona: kada nakon takvih ishitrenih gotovih izvještaja na Palama ima priliku svojim očima vidjeti Radovana Karadžića, on ga opisuje kao neku prilično tužnu,b umornu, pomalo odsutnu ženu koja stari – gotovo simpatičan opis – nedopustivi mehanizam obrane?
U svakom slučaju, čini mi se da takve mehanizme, mehanizme obrane, odnosno tendencije suprotstavljanja, vrijedi spomenuti, mada se time izlaže opasnosti da se udalji od ravnoteže i od smisla za pravičnost, recimo kao kada je riječ o gotovo jedinoj konvencionalnoj slici kod Bessona, kada mu se iz ruku omiče jedan sumorni stereotip sličan onima koje svojim pamfletom napada: kada opisuje skup ratnika na Palama, vojnici iz redova bosanskih Srba ispadaju sasvim drugačiji nego što smo mi navikli, mladići u ovom opisu ne prolaze baš najbolje, povremeno bliski onom stereotipnom “svježi, radosni,
slobodni”.
Tom prilikom sam pomislio da se opasnost ovakvih mehanizama suprotstavljanja može sastojati u tome da se kroz njih izrazi nešto što bi se moglo usporediti s glorificiranjem nekadašnjeg sovjetskog sistema od strane nekih putnika na Zapad tijekom tridesetih godina. Je li, doduše, u pitanju obrambeni mehanizam koji dovodi u zabunu ako čovjek prilikom svakog novog novinskog izvještaja o nekoj hordi srpskih nacionalista, seljačkih proroka i paranoika koji piju šljivovicu zamisli ništa manje gadnu hordu novinara, koja uvečer sjedi za hotelskim barom, s nekakvom lozovom, ili što ja znam kakvom prepečenicom umjesto šljivovice u ruci? Ili ako po nekom novinaru, povodom njegovog stoprvog, uvijek jednako sročenog članka o Jugoslaviji, poželi ne baš užareno ugljevlje na usnama, kao kod proroka Isaije, ili bar malo koprive u ruci kojom piše?
Dubrovačke ljetne igre
Ono što slijedi, međutim, ne potječe samo od mog, možda mehaničkog, otpora prema izvještavanju koje često djeluje kao okamenjeno, već predstavlja pitanja koja se tiču same stvari: je li dokazano da su oba napada na sarajevsku tržnicu Markale zaista bila nedjelo Srba iz Bosne, u onom smislu u kojem je to Bernard-Henri Lévy, također jedan od novih filozofa, jedan od sve brojnijih naših suvremenika koji su svugdje i nigdje, odmah nakon napada na sav glas tvrdio u semantički apsurdnoj izjavi da će se “nesumnjivo ispostaviti da su krivci Srbi!?”
Još jedno pitanje-parazit: što je zaista bilo s Dubrovnikom? Je li ovaj predivni, mali, stari grad-školjka, odnosno grad u školjci, koji leži na dalmatinskoj obali, tada u proljeće 1991. zaista bio bombardiran i razrušen? Ili je samo – što je dovoljno loše – povremeno gađan? Ili su se objekti koji su gađani nalazili izvan gradskih zidina, a bilo je i nešto zalutalih granata? Prkosnih ili slučajnih, unaprijed predviđenih (što je također dovoljno gadno)?
Najzad, sa mnom je stvar došla čak dotle, da se pitam, a i drugima postavljam pitanje: što je zapravo s onim velikim snom o “velikoj Srbiji?” Nisu li srpski vlastodršci, da su zaista imali takav san, u svojim rukama, kako u desnoj tako i u lijevoj, imali sredstva da ga s lakoćom ostvare? Ili je pak moguće da su legendarna zrnca pijeska, neka od bezbrojnih koja se rone svuda u carstvima koja se raspadaju, ne samo na Balkanu, u našim mračnim komorama uvećana u kamenje razdora? (Još nedavno je u “FrankfurterbAllgemeine” navodna kronika o zbivanjima u Jugoslaviji, još u podnaslovu, započeta time što je krivnja za raspad zemlje pripisana anonimnom tvorcu memoranduma Srpske akademije znanosti i umjetnosti iz 1986: “Rat u bivšoj Jugoslaviji započeo je u radnom kabinetu, znanstvenici su dali ideološku podlogu za veliki sukob”.)
Nije li se naposljetku jedna “velika Hrvatska” pokazala kao nešto neusporedivo realnije, odnosno djelotvornije, nešto masivnije, odlučnije i više riješeno od ovih legendama nabijenih zrnaca srpskog sna, koja nikada nisu uobličena u neku jedinstvenu ideju i politiku moći? I neće li povijest ratova koji dovode do raspada država sada biti pisana drugačije od današnjeg pripisivanja krivnje unaprijed? Ili je ona, pak, time već odavno jednom zauvijek napisana? Fiksirana; kao nakon 1914., kao nakon 1941. – stvrdnuta i okamenjena, između ostalog i u svijesti jugoslavenskih susjeda, prije svega Austrije, i Njemačke, čime je već pripremljeno novo izbijanje sukoba, naredna 1991.? Tko će ovu povijest jednom napisati drugačije, makar i samo u nijansama – koje, doduše, često mogu puno utjecati – kako bi se narodi oslobodili uzajamnih okoštalih slika?
Beogradski doživljaji
Ono što imam ispričati o našem putovanju kroz Srbiju nisu, doduše, prije svega slike koje bi odgovarale često otvaranim prozorima za pogled na ovu zemlju. Ono što mi se urezalo u sjećanje bile su, bez neke moje naročite namjere, gotovo isključivo stvari koje drugi ne primjećuju, one stvari koje se kod njemačkog epičara Hermanna Lenza opažaju, odnosno uočavaju “izvan i uzgred”, a koje se kod starog filozofa Edmunda Husserla (ništa protiv novih filozofa, netko od njih bi mi možda još mogao i zatrebati) zovu “svijet života”.
Naravno da sam pritom neprestano bio svjestan i da se nalazim u Srbiji koja je upletena u rat, u republici smanjene, još uvijek socijalističke federacije Jugoslavije. Takve stvari koje drugi ne primjećuju, taj svijet života ne predstavlja nešto s onu stranu aktualnosti, odnosno znakova vremena. Prije polijetanja iz Züricha nabavio sam mali Langenscheidtov rječnik: na uobičajenom žutom omotu, gdje je nekada pisalo “srpskohrvatski”, sada je stajalo samo još “hrvatski” (izdanje iz 1992.) i ja sam se listajući ga pitao stoji li na kraju, među “uobičajenim skraćenicama”, još uvijek, još iz vremena kada je i srpski imao izričito pravo sudjelovanja, “DIN, Njemačka industrijska reforma”; novo izdanje je preradio “prof. dr. Lenard Lauer”, koji je otprilike iste te godine, plaćen od “Frankfurter Allgemeine Zeitunga” (FAZ), u ovom listu više puta cijeli srpski narod, zajedno s njegovim pjesnicima, koje je prosvjetiteljstvo navodno zaobišlo, recimo od romantičara Njegoša, pa sve do Vaska Pope, optužio za zaraženost najopasnijim mitskim bolestima, vidi identifikacija s vukom, vidi Popine pjesme u zbirci “Vučja so”!
Za razliku od drugih putnika s ciriškog aerodroma, putnici za Beograd jedva su progovarali po neku riječ, a prilično su tihi bili i za vrijeme leta. Kao da su i sami Srbi, koji su u avionu bili u većini (radnici na radu u inozemstvu, ljudi koji su pošli u posjet rodbini?) osjećali da su na putu k jednom cilju koji za njih nije potpuno siguran.
Prilikom slijetanja na ravnu, odavno požnjevenu njivu, nadaleko i naširoko se nije osjećalo ništa od milijunskog grada Beograda, “jedinog kozmopolitskog grada na Balkanu” (Dragan Velikić; o njemu kasnije). S. mi je skrenula pažnju na grupu ljudi, odnosno silueta u blizini avionske piste, koji su na rubu njive pekli prase.
Pored toga, svuda unaokolo su se uzdizali stupovi dima s mirisima karakterističnim za kasnu jesen.
Prethodno sam u jednoj knjizi suvremenog srpskog romantičara Milorada Pavića pročitao kako jedna žena svom ljubavniku, dok ga ljubi, jezikom prebrojava zube; u istoj knjizi je bilo i to da riba iz rijeka koje teku s juga k sjeveru, kao Morava, ne valja, i da je barbarski lijevati vino u vodu, već treba raditi obratno.
Ova prva večer u Beogradu bila je prilično blaga, a nad gradom je, ne samo iznad turske tvrđave, blistao polumjesec. Na ulicama je bilo puno ljudi, kao i u svakom centru velikog južnoeuropskog grada. Jedino što su mi izgledali ne samo šutljiviji nego, recimo, u Napoliju ili u Ateni, već i nekako pristojniji, u smislu jedne naročite pristojnosti, koja se umjesto da se pokazuje samo nagovještavala, jednim posebnim načinom hoda, u kojem čak ni u žurbi nema poskakivanja, ili pak u jednom jednako ravnomjernom načinu govora, koji kao da i drugima ostavlja mjesta, bez vriske, zvižduka i razmetanja uobičajenih za slične pješačke zone; ni ulični trgovci nisu ništa uzvikivali, prije bi se moglo reći da su u tišini čekali na mušterije (kojih je, nasuprot slici koju sam unaprijed stvorio, bilo); tu večer, mada sam i protiv svoje volje tražio tako nešto, nisam vidio ni jednog Srbina kako pije šljivovicu, ali vidio sam kako na uličnoj česmi ljudi piju vodu iz ruke; nigdje ni jedne parole, niti aluzije na rat, i skoro nigdje ni jednog policajca, u svakom slučaju, znatno manje nego drugdje na ulicama velegrada. S. mi je kasnije kazala da joj ovi Beograđani djeluju ozbiljno i potišteno. Meni su, naprotiv, ljudi, bar ovako na prvi pogled, djelovali nekako naročito živo (sasvim drugačije nego onomad, prije trideset godina u kazalištu), a u isto vrijeme nekako kao uljuđeni.
Zbog nečeg poput zajedničkog osjećaja krivnje? Ne, zbog nečeg poput jedne velike zamišljenosti, jedne prevelike svjesnosti i – tamo sam to osjetio, a sad i ovdje o tome mislim – jednog gotovo dostojanstvenog kolektivnog osamljivanja; a možda i iz ponosa, mada doduše ne nekog trijumfalnog. “Srbi su postali skromni”, pročitao sam kasnije u “Zeitu”. Postali? Tko zna? Ili da se poslužim svojom omiljenom (austrijskom) izrekom: “Što stranac zna?”
Među par pitanja koja sam tijekom svog putovanja u Srbiju zaista i izgovorio najčešće je – toliko često da me je već i nerviralo – bilo ono vjeruju li ljudi da bi velika Jugoslavija mogla ponovo nastati.
Gotovo nitko od onih koje sam pitao nije mislio da to neće biti moguće “ni za sto godina”. Najviše što sam čuo bilo je da “mi to u svakom slučaju nećemo više doživjeti”.
Književnik Milorad Pavić, recimo, smatra da će se, ukoliko dođe do ponovnog približavanja bivših jugoslavenskih republika, to moći ostvariti samo preko ekonomije, i priča kako su nekad, recimo, u Srbiji bili omiljeni proizvodi iz Slovenije. Koji? “Kozmetika, slovenske kreme za njegu kože!”
Samo je skoro osamdesetogodišnji Zlatkov otac, u svome selu Porodin u dolini Morave, rekao: “S Hrvatskom možda ne, ali sa Slovenijom da, i to već uskoro. Mi, Srbi, smo uvijek proizvodili velike stvari, a Slovenci male, fine dijelove za njih, i to se uvijek dobro uklapalo. I nigdje me u životu nisu tako lijepo ugostili kao u Sloveniji!” (To je bilo jedini put da je njegova žena neku od njegovih primjedbi potvrdila klimanjem glave, i to izrazitim).
(Index.hr)
