“Nisi razumio šta sam. Ja sam ljubav. Ja sam zadovoljstvo. Ja sam suština. Ja sam idiot. Ja sam alkoholičar. Ja sam uporna. Ja jesam. Jednostavno jesam. Ti si moja ljubav”, opisala je sebe Frida.
Rođena na današnji dan (subota) prije 112 godina Magdalena Karmen Frida Kalo y Kalderon bila je posebna žena i umjetnica.
Sama je tvrdila da je rođena 7. jula 1910. ne zbog vlastite taštine, već iz želje da se njena godina rođenja podudara s godinom kada je započela meksička revolucija ili godinom kada je “rođen” moderni Meksiko. Isto tako, njeno pravo njemačko ime je Frieda, što u prevodu znači mir, a iz nepoznatih razloga 1935. godine odlučuje izbaciti slovo “e” iz imena te postaje Frida.
Ona je jedna od žena za koje se slobodno može reći da su pisale istoriju iako je za vrijeme svog kratkog života bila manje poznata kao umjetnica, a više po burnom braku s jednim od najuspješnijih meksičkih slikara Dijegom Riverom. Danas se ubraja u grupu najuticajnijih slikarki svih vremena. Njen stvaralački opus čine 143 slike, od kojih su čak trećina nadrealni i jedinstveni autoportreti kojima je dočarala svoju ličnost.
“Oni misle da sam ja nadrealista, ali to nije istina. Nikad nisam slikala svoje snove. Slikam svoju stvarnost”, govorila je Frida na aluzije o njenom slikarstvu.
Fridu život od samog početka nije mazio te je sa samo šest godina oboljela od dječje paralize, zbog čega joj se desna noga i stopalo nisu razvijali proporcionalno s ostatkom tijela. Upravo to je bio jedan od razloga što je cijelog života nosila duge, šarene i životopisne haljine i pantalone koje su uspješno prikrivale ovaj nedostatak, ali i postale njen lični stil oblačenja po kojem je bila prepoznatljiva. Frida je bila poznata i po spojenim, gustim obrvama kao i brkovima koje je odbijala da ukloni.
Iako je tokom djetinjstva željela da postane doktorica, sudbina nije tako htjela. Naime, događaj koji je iz korijena promijenio Fridin život i planove bila je tramvajska nezgoda nakon koje su joj bili slomljeni kičmeni stub, ključna kost, nekoliko rebara i karlica, dok joj je rame iskočilo iz ležišta, a noga bila prelomljena na 11 mjesta.
“Nešto čudno se dogodilo. Frida je bila u potpunosti naga, od siline udara je ostala bez odjeće. Neko u autobusu je imao paket zlata u prahu, vjerovatno neki slikar. Paket se otvorio, a zlato prosulo po Fridinom tijelu koje je bilo crveno od krvi. Kada su je ljudi vidjeli, počeli su da plaču i viču: ‘Balerina, balerina.’ Zlato posuto po njenom krvavom tijelu učinilo je da izgleda kao plesačica”, ovo je način na koji je njen tadašnji momak Aleks Gomez Arijas, sa kojim je bila u trenutku nezgode, opisivao nesrećni slučaj.
Ali, umjesto u zlatu, Fridino tijelo je tri mjeseca bilo u gipsu, te je trpjela strašne bolove. Iako se s vremenom oporavila od nezgode i počela hodati, bol je bio konstantno prisutan i često je boravila u bolnici. Jedina dobra strana nezgode bila je to što je Frida, kako bi ispunila vrijeme koje je provela u gipsu, počela slikati.
Ono što je svakako obilježilo njeno umjetničko stvaralaštvo bili su autoportreti, njih 55, koji su predstavljali Fridina psihička i fizička stanja kroz koja je prolazila u životu. Stanja koja su bila puna boli, spontanih pobačaja, ljubavnih problema u braku i strastvenih afera u koje se upuštala.
Njena djela prvi put su izložena u Meksiku tek 1937. godine na grupnoj izložbi u Galeriji umjetnosti Univerziteta u Meksiku. Potom je,
na poziv francuskog pisca i pjesnika Andrea Bretona, otišla u Pariz, gdje je imala uspješnu izložbu, pa je čak “Luvr” otkupio jednu njenu sliku s izložbe. Uspjeh je bio još veći jer je njena slika bila prvo umjetničko djelo meksičkog umjetnika koje je kupio “Luvr” u 20. vijeku.
Ljubav njenog života
Osoba koja je sigurno najviše uticala na njen privatni, ali i umjetnički život je umjetnik Dijego Rivera. Upoznali su se kada ga je Frida kao mlada umjetnica zamolila za savjet i pomoć u slikanju, s obzirom na to da je bila obožavateljka njegovih djela.
Dijego je odmah prepoznao Fridin talenat, a njihovo prijateljstvo vrlo brzo se razvilo u strastvenu ljubavnu vezu, te su se vjenčali 1929. godine kada je Frida imala 22, a Dijego 43. godine, čemu se najviše protivila Fridina majka. S obzirom na to da su oboje bili vrlo temperamentni i zbog činjenice da su se oboje vrlo lako upuštali u ljubavne afere s drugim osobama, njihov brak je bio pun svađa i trzavica.
Frida je bila biseksualka, pa se nerijetko upuštala u veze i s muškarcima i sa ženama.
Dijego je jednom prilikom priznao da je tolerisao njene veze sa ženama, ali da je na veze s muškarcima bio ljubomoran. Ono što je okončalo njihov brak je bila Dijegova nevjera, i to sa Fridinom sestrom Kristinom. Razveli su se nakon deset godina braka, no godinu dana poslije ponovno su se vjenčali. No, ni njihov drugi brak nije donio nikakve promjene, pa su živjeli u odvojenim dijelovima kuće.
Nikako se ne smije zaboraviti njihova aktivna uloga u komunističkom pokretu, pa ne čudi što su u svoj dom primili i poznatog ruskog revolucionara i vođu Crvene armije Lava Trockog, koji je zatražio azil u Meksiku bježeći pred Staljinovim režimom. Frida je tokom 1937. godine, bez obzira na prisutnost njegove žene, imala s njim ljubavnu aferu, a samo tri godine poslije bio je ubijen.
Tokom 1928. godine Frida je upoznala poznatog fotografa Nikolasa Muraja, s kojim je održavala povremenu ljubavnu vezu sljedećih 10 godina.
Vodila je bogat život, priređujući zabave na kojima je voljela šokirati i pričati prljave šale netipične za žene toga doba. Vladala je meksičkom društvenom scenom tridesetih i četrdesetih godina 20. vijeka, oduševljavajući ljude oko sebe. U Francuskoj je prijateljevala s Pikasom i pozirala na naslovnici “Voguea”.
Još kao tinejdžerka voljela je oblačiti muževnu odjeću i promovisala androgeni izgled, a mnogi su je smatrali feminističkom ikonom i slavili kao simbol ženske emancipacije.
Koliko je njen život bio fascinantan, toliko je bila i njena umjetnost. Kao što je to s pravom istakao Dijego Rivera, Frida Kalo bila je prva žena u istoriji slikarstva koja je opšte, ali i sasvim određene teme koje se tiču žena tretirala bez ikakvih kompromisa.
Šarene slike, autoportreti i sve što je stvorila kroz umjetnost služili su joj za nemilosrdno oslikavanje njenih ključnih životnih trauma, poput saobraćajne nesreće, bolničkih tretmana, nemogućnosti majčinstva i bračnih ljubavnih nevolja.
Smrt
U prvoj polovini pedesetih godina njeno loše zdravstveno stanje postalo je još teže nakon amputacije desne noge ispod koljena zbog gangrene. Zbog toga je postala depresivna i suicidalna.
Frida je svoju prvu samostalnu izložbu imala u Meksiku 1953. Zbog lošeg zdravlja doktori su joj zabranili učestvovanje, no ona je došla na nosilima.
Gomila joj je čestitala, a izložba je postigla nevjerovatan uspjeh. Iako se još se nije bila dovoljno oporavila od upale pluća koja ju je zadesila, učestvovala je u demonstracijama protiv intervencije SAD u Gvatemali, te je od posljedica tog impulsivnog čina umrla u noći između 12. i 13. jula 1954. u Plavoj kući, u kojoj je i rođena.
Kao službeni uzrok smrti navedena je plućna embolija, premda su neki smatrali kako je posrijedi bila prevelika doza lijekova koja možda jest, a možda i nije bila slučajna. Službena autopsija nikad nije izvršena. Nekoliko dana prije smrti napisala je:
“Nadam se da će odlazak biti radostan i da se više nikad neću vratiti.”
Prema posthumnoj odredbi Dijega Rivere, u Plavoj kući 1958. otvoren je memorijalni muzej Fride Kalo.
OTKRIVEN ZVUČNI ZAPIS GLASA FRIDE KALO
Nacionalna biblioteka zvuka u Meksiku prošlog mjeseca otkrila je snimak za koji kažu da bi mogao biti prvi zvučni zapis glasa umjetnice Fride Kalo. Snimak je to pilot-emisije radio-emisije “El Bachiller” iz 1954. godine.
U izjavi za medije meksičko Ministarstvo kulture naglasilo je kako je emisija bila posvećena njenom suprugu Dijegu Riveri.
Glas za koji se smatra da je njen može se čuti kako čita tekst nazvan “Portret Dijega”, izvučen iz kataloga izložbe u “Palace of Fine Arts”, u povodu obilježavanja 50. godišnjice njegova rada.
“On je ogromno, neizmjerno dijete, s prijateljskim licem i tužnim pogledom. Njegove tamne i inteligente oči rijetko miruju. Gotovo ispadaju zbog otečenih i izbočenih kapaka – poput žabinih. Dopuštaju pogledu da ima mnogo šire vidno polje, kao da su napravljene posebno za slikara velikih prostora i gužve”, kaže Frida na snimku. Pretpostavlja se da je snimak nastao 1953. ili 1954. godine. U kolekciji te emisije ima oko 1.300 snimaka koje treba digitalizovati, pa postoji mogućnost da bi snimaka s njenim glasom moglo biti još. Glas ove umjetnice prava je misterija, a sve što se znalo jeste da ga je francuska fotografkinja Žizel Freund opisala melodioznim i toplim.
“Frida puši, smije se i govori toplim i melodioznim glasom”, jednom je napisala Žizel.
(Nezavisne)
