Te komparacije povremeno su utemeljene, a nekada nisu. Međutim, u njihovoj sjenci ostaje zanemaren prostor za uporedna posmatranja – Crna Gora.
A već poslije 15. aprila i 7. oktobra 2018. godine, prema nizu indicija, postojaće upadljiva sličnost RS i „Montenegra“ – dužina političkih karijera Milorada Dodika i Mila Đukanovića. Naravno, u ovom regionu se, u tom kontekstu, ozbiljno tretira jedino period proveden na vlasti.
Nije sporno, Đukanović je, sa 27 dosadašnjih godina na vrhu piramide u Podgorici, neprikosnoveni šampion na prostoru bivše Jugoslavije u toj kategoriji. Ukoliko pobijedi šest protivkandidata na izborima za predsjednika Republike, zakazanim za predstojeći vikend, to će mu biti drugi mandat na toj funkciji. Tome se može dodati i pet crnogorskih vlada koje je predvodio kao premijer, uz pravilo da se moć i uticaj sele za njim, bez obzira na poziciju. Sve to bi, vjerovatno, bilo dovedeno u pitanje da je napustio najmanje atraktivnu, a izgleda ključnu fotelju – predsjednika vladajuće Demokratske partije socijalista.
Ipak, to je bio jedini kabinet iz kojeg nikada, od 1997. i razlaza sa Momirom Bulatovićem, nije odlazio, što je, sa stanovišta efikasne tehnologije vladanja, bio opravdan rezon. Jer, nigdje na Balkanu, čak ni autoritativnom sistemu kakav je Milo utemeljio, „gospodar“ ne djeluje uvjerljivo ako nema baš nikakvu kancelariju. Ma koliko mu okolnosti dopuštale da čitav sistem kontroliše ležeći na kauču u vlastitoj dnevnoj sobi i telefonom diktirajući dnevne zapovijesti, Đukanović je shvatio da guru može biti samo u Indiji, ali ne i na političkoj poledici uvijek rizične zone između Beča i Istanbula. Zato je, čak i u fazama kada je fingirao prihvatanje sugestija zapadnih centara moći da se „penzioniše“, zadržao hodnik u kojem će podanici moći da drhte dok čekaju prijem kod njega. Zbog toga je danas tu gdje jeste – pred još jednom izbornom pobjedom i na otvorenom putu do rekordne 32 godine na čelu vlasti.
Milorad Dodik još nema toliki staž u predsjedničko-premijerskoj radnoj knjižici. Međutim, ako pobijedi Mladena Ivanića na izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH u oktobru, to bi značilo da mu se otvara perspektiva da doda još četiri sezone na saldo od do sada ostvarenih 12 godina bitisanja na dvije najuticajnije funkcije u RS. Ukoliko se uz hipotetičkih 16 ljeta iz novog milenijuma računa i prvi mandat na mjesto predsjednika Vlade RS, koji je trajao od januara 1998. do istog mjeseca 2001, to je 19 godina u četvrt vijeka.
Dodik u novi izazov ulazi suočen sa krupnom preprekom. Nije riječ o samom duelu sa Ivanićem, jer u to nadmetanje lider SNSD-a kreće kao nesporni favorit. S tim da počasni predsjednik PDP i (ne)sigurni kandidat Saveza za promjene nipošto nije autsajder, pa se Dodikova mantra iz proteklih mjeseci o trijumfu sa 120.000 glasova prednosti može tretirati kao interesantno blefiranje, ai ne i kao precizna projekcija raspleta koji, bez dileme, sadrži veću dozu neizvjesnosti.
Prava nevolja za Dodika su sve češće najave – a one nisu bez osnova i utemeljenja u realnosti – da će Evropska unija na čelu s Njemačkom, uz presudnu podršku Velike Britanije i SAD, u narednih mjesec i po dana učiniti sve da aktuelnog predsjednika RS spriječi da uopšte učestvuje na izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH. Na repertoaru nisu nekadašnje, beskrupulozne mjere otvorenih zabrana bez pratećih obrazloženja, već perfidnije igre, zasnovane na sankcijama i bojkotu, a onda i već zaboravljenim bonskim ovlašćenjima OHR-a, ali isključivo u funkciji završnog pečata na prethodno realizovanim intrigama. Naravno, ni Dodik nije bez manevarskog prostora u takvim igrama, što uključuje i fokusiranje na okupljanje nove parlamentarne većine u Srpskoj i na fotelju u kojoj je sada Željka Cvijanović, u slučaju da na putu ka poziciji u Sarajevu naiđe na nepremostive zidove.
Dakle, ako u ovakvoj partiji šaha još jednom ostane neporažen, Dodik će definitivno biti jedini pratilac Mila Đukanovića u regionu po dužini vladavine. To nije ni Aleksandar Vučić, pošto je od momenta kada je Demokratska stranka krenula nezaustavljivom silaznom maršrutom prošlo tek šest godina, mada kritičarima šefa Srpske napredne stranke već sada djeluje da „Alek“ upravlja Srbijom čitavu vječnost. Ni razne reinkarnacije DOS-a, od one rane, na čijem čelu je bio pokojni Zoran Đinđić, do kasnijih, u znaku Borisa Tadića, nisu potrajale duže od dva mandata ovog potonjeg, između 2004. i 2012. Zbir trajanja funkcija Slobodana Miloševića nije premašio zlosrećnih 13 godina. Od ostalih, regionalnih konkurenata, najtvrđi orah bio je Nikola Gruevski u Makedoniji, sakupivši jednu deceniju u premijerskoj rezidenciji.
Šta su, u svemu tome, sličnosti i razlike Dodikovih i Đukanovićevih godina na raznim pozicijama? U kontekstu čitav vijek duge podjele u Crnoj Gori na (pro)srpske „bjelaše“ i secesionistički orijentisane „zelenaše“, Milo je krenuo sa prve ka drugoj koordinati. Do 2018. godine, ušančio se u rovu notorne srbofobije, beznadežno opterećujući odnose sa Beogradom stalnom podgoričkom paranojom od „hegemonizma“. Matične Srbe tretira kao statističku grešku i statusnu nulu, iako ih ima skoro 30 odsto. Istovremeno, još devedesetih godina, dok se postepeno transformisao od zagovornika „bijele“ do stuba „zelene“ opcije, Đukanović je smislio „magičnu formulu“ za dugoročni opstanak na vlasti.
Jer, njegovu opoziciju čine, okvirno, dvije trećine srpskih unionista i jedna trećina crnogorskih suverenista. Da bi mu parirali, prinuđeni su na koalicije, a one su matematičke i neprincipijelne. Milovoj propagandnoj mašineriji nije teško da gađa slabe tačke tog „jedinstva suprotnosti“, a ako im se stvari baš otmu kontroli – kao onda kada su Srbi u CG pristali da se sa Milovim „zelenim“ oponentima objedine oko predsjedničkih ambicija „mekog“ Crnogorca Miodraga Lekića – na scenu stupa „plan B“. A to je otvorena krađa izborne pobjede, pa se 2013. godine, u situaciji u kojoj je, navodno, Filip Vujanović sa 161.940 glasova vodio protiv Lekićevih zvanično priznatih 154.209, naprasno pojavilo čak 10.574 nevažećih listića!?
Naravno, u RS ne postoji bijelo-zelena polarizacija kao u Crnoj Gori, ali se može reći da i Dodik na sličan način uspijeva da zauzda nezadovoljnike. Naime, među kritičarima njegove vlasti ima i srpskih nacionalista i prozapadnih globalista. Prvi mu ne priznaju patriotsku reputaciju i smatraju ga demagogom, a drugi ga preziru jer je, sa njihovog stanovišta, drastično udaljio RS od Brisela, Vašingtona, ali i Sarajeva. Oslanjajući se na operacije sabiranja i množenja, opozicionari u RS su, pogrešno, zaključili da je „diferencijacija“ u njihovim redovima nedopušten luksuz. Neprirodni savezi možda funkcionišu među političkim garniturama, ali rijetko i u očima glasača, pa u takvim okolnostima Savez za promjene ne zadovoljava ni patriote, ni kosmopolite.
Naspram ovih „rogova u vreći“, Dodik bez većih problema održava sopstvenu bazu koja jeste lojalna, ali ta relativna većina nikada nije prelazila kotu od 50 odsto punoljetnih građana. Pri tome, ova pastva ga nikada ne pita: „Šta to radiš“, već pronalazi logičnu nit u hroničnom zaduživanju kod MMF-a, te diskretnom povlađivanju Zapadu po mnogim osnovama, obavijenom maglom deklarativnog pozivanja na ekonomske i političke aranžmane sa Rusijom i Kinom. U stvarnosti, takve kombinacije su skromnog obima, što se, za sada, uspješno kamuflira verbalnim napumpavanjem u javnosti, dominantno opredjeljenoj ka Istoku.
Konačno, svaki kritičar Mila Đukanovića i Milorada Dodika reći će da je sistemima koje oni personifikuju zajednička i – korupcija. Mnogo je elemenata koji daju za pravo takvom zapažanju, s tim da je ova dimenzija došla do tačke kad je metastazirala i među običnim smrtnicima. Naravno, sa daleko skromnijim interesima i iznosima u opticaju u odnosu na „prvu ligu“, ali u skladu sa sličnom matricom konstantnog provlačenja kroz „rupe u zakonu“ i upornog ignorisanja elementarnih pravila u svim domenima života. A kad solidan segment šire populacije ne pronalazi ništa sporno u makijavelističkoj svakodnevici, onda je veliko pitanje da li živimo na prostoru gdje je nekadašnje samoodređenje Gorana Bregovića, sklonog da opisuje vlastiti bend kao „bistre lopuže koje nikada nisu uhvatili“ – uvreda ili kompliment.
Što se tiče dužine vladanja, za Đukanovića i Dodika ne važe pretjerano mjerila sa Starog kontinenta. U Evropi za veterane slove Angela Merkel i Viktor Orban, zanimljiv par formalnih istomišljenika sa desnog centra, a suštinskih političkih antipoda koji, svejedno, sa 13, odnosno 12 godina na mjestu premijera, i tek započetim novim mandatima, ipak zaostaju za predsjednikom RS, a pogotovo za crnogorskim šampionom političkog trajanja. Mada, van Evrope, bilo je „Metuzalema“ za koje su čak i balkanski rekorderi – strogi prosjek. Fidel Kastro sa 49 godina i Robert Mugabe sa 37 sezona neprikosnovene vlasti postavili su domaći zadatak svim pretendentima na doživotno odlučivanje o životu i smrti u svojim zemljama. S tim da i njihove biografije potvrđuju sportsko pravilo – da utakmice nisu gotove dok sudija ne odsvira kraj. A on može biti u krevetu, kao u Kastrovom slučaju, ali i u egzilu, započetom u 93. godini, što je dočekao Mugabe.
Niko se ne usuđuje da pravi baš toliko dugoročne procjene kad su u pitanju Đukanović i Dodik. Ali, ko god pokuša da ih zamisli u dubokoj starosti, a van političkih voda, neće imati problem da zaključi da će sve njihove sadašnje mane jednog dana uglavnom prekriti prašina zaborava. A u načinu na koji će biti zapamćeni presudnu ulogu neće imati to koliko su vladali, već koliko su, nakon njih, trajali teritorijalni okviri koji su sada obilježeni njihovom upravom. Trenutno postoji bitna razlika, pošto prvi ima kakvu-takvu državu, a drugi tvrdi da želi da je utemelji. Naravno, takva dostignuća su uvijek na istorijskoj klackalici i situacija može da se obrne.
S tim da ovaj region još nije preuzeo hibird republike i monarhije iz prekookeanske „kolijevke demokratije“, pa potomci sadašnjih generacija u RS i Crnoj Gori najvjerovatnije neće slušati lekcije o 2018. godini od članova ovdašnjih verzija porodica Buš i Klinton. Ili, preciznije, od Đukanovićevih i Dodikovih hipotetičkih prezimenjaka, samo sa brojevima. Ni pristalice, ni protivnici, u njihovim sučajevima još ne pominju „drugog“ ili „trećeg“. Svima je – i u Srpskoj i u CG – „prvi“ sasvim dovoljan.
(Saša Bižić/opcija.net)
