Iz već prilično starog izdanja ranih radova Augusta Šenoa (2003.) izvorno napisanih na češkom (jeziku njegove nobrazbe) te na materinjem, njemačkom jeziku (porijeklom je bio iz Sudeta i zvao se, zapravo, Ivan Nepomuk Euduard Schoenoa) prepisujem dio jako zanimljivog članka o Dr. Siegfridu Kapperu. Tome Čehu židovskih korijena, velikom slavistu, August se divi i ističe da zaslužuje posebnu zahvalnost jer je epske pjesme južnoslavenskih naroda uveo u njemačku književnost. Ali ne toliko u njemački kulturni mejnstrim, koliko u južnoslavensku svijest (Weltanschaung) budući da je njemački (kao danas engleski) bio matični kulturni jezik ovdašnjih obrazovanih klasa. I tako je, pokazuje Šenoin rani novinarski članak iz bečkog magazina “Slaevische Blatt”, zapravo nastao – Kosovski ciklus.
Kosovska junačka pjesma nije bojna himna karađorđevićevskog “regionalnog imperijalizma” konstruirana zbog nekakva Garašaninova načertanijskog velesrbovanja, nego ostatak zamisli koja tome daleko prethodi. Kosovski mit zasnovan je u okviru “austrougarskog orijentalizma”, historijskog projekta stvaranja južnoslavenskih država i nacija. Taj napor urodio je, uz ostalo, izumom bošnjačkog naroda, srpske države i hrvatske jugoslavenske ideje.
Sve počinje Kapperovom pjesmom “Fuerst Lazar” (Princ Lazar). Nju je, piše Šenoa, Kapper započeo negdje 1847. u Karlovcu, gdje je radio kao liječnik. Sredinom devetnaestog stoljeća ovo danas zapušteno provincijsko gnijezdo bilo je značajno kulturno središte, u kojem je doktor Siegfried (pravim imenom Isaac Salamon) Kapper susretao pjesnika i budućega bana Ivana Mažuranića, zatim prvog (i posljednjeg pravog) hrvatskog liberala Imbru (Emerica) Tkalca, te Dragutina baruna Kušlana, danas listom zaboravljene prominentne likove narodnog preporoda što se bio rasplamsao revolucionarne 1948. godine. Poslije toga, Franjo Josip I obračunao je s nacionalističkom euforijom u Ugarskoj, oktroirao ustav i započeo izgradnju nove federacije koja je bila strahovito komplicirana po svom državnopravnom uređenju, ali je, što se tiče južnoslavenskih naroda, imala vrlo jasne ciljeve… Ukratko, mađarskoj naciji trebalo je u njenim suverenim granicama krune sv. Stjepana stvoriti slavenske nacije kao protutežu. U tome će važnu ulogu igrati Princ Lazar.
Što je “Fuerst Lazar”? To je današnji kosovski mit u izvornom pjesničkom obliku, napisan na njemačkom, a preveden pod imenom “Lazarica”. Nastao je – na njemačkom – nadahnut Vukovim izdanjem narodne epike u kojoj je sadržan originalni, oskudan etnografski matrijal o junacima boja na Kosovu.
“Mi ne sumnjamo da je u srpskom narodu usmeno postojala cjelovita Lazarica”, piše Šenoa u ovom članku objavljenom 1865. u “Slaevicher Blattu”, bečkom “ilustriranom časopisu za slavensko zajedništvo”. Ali “ono malo što je Vuk od toga još zatekao, nažalost, samo je nekoliko fragmenata. Da iz tih divnih ulomaka rekonstruira cjelinu na temelju žive narodne tradicije, to je očigledno bio zadatak koji je pjesnik (Kapper – op. a.) sebi postavio, a način na koji je taj zadatak riješio daje mu sva prava izvorne pjesme, ustrojene s veličanstvenom epskom plastičnošću. Nije njezina posljednja odlika ni to da su dopunska divinacija i svjež izvoran duh koji je prožima, dopustili da se može smatrati izvornom narodnom pjesmom, pa uvelike nadmašuje sve slične pokušaje, čak i srpskih pjesnika. Da je Keppler svoju Lazaricu napisao srpski, požnjeo bi slavu da je Srbima dao njihov nacionalni ep.”
Slavu nije požnjeo, ali čini se da je upravo to postigao svojim djelom!
Kapper je bio učenik i prijatelj Karadžićev. “Potaknut druženjem s Vukom Stefanovićem, Kapper se posvetio proučavanju južnoga slavenstva”, objašnjava Šenoa. “Očinski prihvaćen od Vuka i krećući se u Vukovoj kući kao član užeg prijateljskog kruga, upoznao je bogatstvo narodnog pjesničkog blaga u cijelom njegovu opsegu, ovladao je srpskim jezikom do te mjere da mu je razumijevanje toga blaga postalo na najživahniji način pristupačno.”
Oženjen za Nijemicu, Vuk je živio u Beču. Kao veliki lingvist postao je član najvažnijih europskih akademija i počasni građanin Zagreba. Jedino u Srbiji nije mogao objavljivati zbog sukoba s knjazom Milošem, kojemu je vukovski jezički i nacionalni radikalizam smetao u vođenju oprezne politike mirnog razdruženja od Turske, koja je držala garnizon u Beogradu još i u času kad Šenoa piše ove pohvale Kapperu. Vojno će se Turci povući iz srpskih gradova tek 1867. godine.
Kako je Kapper došao do Vuka? Isaac Solomon rodio se 1821. u praškom periferijskom naselju Smichov, završio malostransku gimnaziju (bila je poput zagrebačke klasične gornjogradske) te doktorirao filozofiju i medicinu u Beču. Otac mu je bio učitelj, ali do osme godine Isaac je govorio jedino češki. Već sa šest godina, kao čudo od djeteta, znao je naizust glavne narodne legende. Kao izučeni slavist i vatreni slavenski nacionalist, objavit će zatim u dvadeset i trećoj njemački prepjev “Slaviche Melodien”, koje će uglazbiti mnogi čuveni kompozitori. No, usprkos tom uspjehu, ili baš zbog njega, pobudio je neprijateljstvo antisemita koji su ga, piše Šenoa – a on je tada u Pragu studirao baveći se novinarstvom i dobro upoznao tu čudnu, istodobno kozmopolitsku, ali i usku, malograđansku sredinu – “odbijali najuvredljivijim riječima”. Što je Kappera, čini se, ipak obeshrabrilo, pa se okrenuo novom polju djelovanja među južnoslavenskom braćom, strastvenom poput njega samoga…
Proputovao je sve naše krajeve i sav Balkan, cijelu rumelijsku Tursku (europski dio otomanske carevene). Njegova književno-politička izvješća objavljivale su glavne svjetske novine onoga doba: pariški “Debats” i londonski “Times”. A zatim, izazvao je senzaciju s “Gasaenge des Serben” (Srpske pjesme) i famoznom “Lazaricom” iz 1851. godine.
“Ponesen laganim jezičnim tijekom i vješto vođnim stihom, jasnoćom predmeta i neposrednošću osjećaja”, komentira Šenoa “Gasaenges”, “čitatelj zaboravlja da su to prijevodi, misli da čita izvornike.”
“Stoga nije moglo izostati”, zaključuje, “da se pjesnik koji se u svojim prijevodima postojano žrtvovao za narodnu muzu, nasićen i prožet poezijom južnog slavenstva, odlučio i na samostalno stvaralaštvo na narodnom području.” Tako je nastao “Fuerst Lazar” i ta “Kapperova njemačka Lazarica postala je omiljena knjiga svih obrazovanih srpskih krugova”.
Slavenofilsko djelovanje ovog čestitog čovjeka nastavilo se još godinama. Objavio je bezbroj važnih tekstova o srpskim legendama, tužblicama južnih Slavena, crnogorskim narodnim pjesmama, Kara Đorđu i crnogorskoj povijesti… No, to se ne može usporediti s utjecajem Lazarice koja je, i bez javne i akademske verifikacije toga fenomena, postala pravi temelj Kosovskoga mita.
Uistinu, jedna se Lazarica na srpskom bila pojavila još dvije godine prije Kapperove, također kao apokrif. Bila je djelo drugog bečkog intelektualca koji se također kretao u Vukovom domaćem krugu. Srbin Joksim Nović Otočanin (r. 1806.) odrastao je u oficirskoj porodici u Sremskim Karlovcima, kulturnom i vjerskom središtu austrijskog guvernemana, u pograničju iz kojega su polazile sve vojne ekspedicije na turski teritorij. S austrijske strane vojevali su krajem osamnaestog stoljeća po Sremu i južnoj Ugarskoj kapetan Koča (putuje…) i njegovi niži zapovjednici, poput Crnog Đorđa Petrovića, a s osmanlijske, unajmljeni srpski izviđači, draguni, odnosno, turski – “delije” (naziv dolazi od deli, “luđak”, odnosno berserker).
Joksimov otac pokušao je sina pretvoriti u intelektualca i poslao ga je da studira filozofiju u Jeni, Geottingenu i Haagu, a zatim da završi pravo u Beču. Ali, toga budućeg prvog srpskog književnog romantika neodoljivo privlači granica, graničarski život, Divlji zapad na Divljem Istoku. Otišao je hajdukovati po bosanskim i hercegovačkim planinama, živio među Arnautima, upisao se u gardu kneza Mihajla i zatim dopao u zatvor gdje je proveo dvije godine!
Učenik Jerneja Kopitara (Vukovog akademskog pokrovitelja) i samoga Karadžića, Joksim Nović objavljuje 1847. u Novom Sadu svoje prvo, glavno djelo – Lazaricu, ili “Boj na Kosovu između Srba i Turaka na Vidovdan 1386.” Spjev je odmah postao silno popularan među srpskom omladinom u austrijskim gradovima, popularniji i od “Gorskog vijenca”, drugog srpskog bestselera, koji je iste godine izašao u Beču u nakladi od 500 primjeraka. Godinu dana ranije izašla je Mažuranićeva “Smrt Smail-age Čengića”. Tri antiturska mitotvorna popularna epa u dvije godine? Čovjek bi se mogao začuditi tolikoj proliferaciji djela o Kosovskoj bici i gorljivoj austrijskoj potpori srpskom i južnoslavenskom domoljubnom djelovanju, ne poveže li s time i druge činjenice. Recimo, te iste sudbonosne predrevolucionarne 1847. godine, Josip Juraj Strossmayer, osnivač Jugoslavenske akademije, postao je habsburški dvorski kapelan, položaj koji je, bez obzira na ostale funkcije, držao do 1859. godine. Imenovan biskupom Bosne i Srijema sa sjedištem u Đakovu, on je dobio na raspolaganje nepregledne teritorije te buduće europske žitnice kao i šumska blaga Slavonije. Odatle su se crpli gotovo neograničeni financijski fondovi namijenjeni za političko i kulturno djelovanje među južnim Slavenima. Sve u skladu s dvorskom politikom koja je zamisao habsburškog, austrougarskog i kršćanskog prodora na Istok povezivala s oblikovanjem i uzdizanjem slavenskih naroda od kojih je takvim kulturnim i političkim djelovanjem trebalo stvoriti moderne nacije.
Novovjeka srpska država stvorena je, doduše, još 1717. kad je Eugen Savojski, možda najveći europski vojskovođa svih vremena, oslobodio Beograd. Ondje on uspostavlja Kraljevinu Srbiju. Kruna je, kao i ugarsko-hrvatska, pripadala austrijskom caru, ali u njegovo ime administrirao je regent Karl Alexander vojvoda od Wuerttenberga (1684. – 1737.). Nije tu bila riječ o “kratkotrajnoj okupciji”, kako se često piše po suvremenim srpskim novinama, nego o stvaranju države – habsburška Kraljevina Srbija dobila je sve državne prerogative, uključujući i sadašnju zastavu trobojnicu (bez apokrifnog grba s bizantinskim orlom i tetravasileonom Paleologa, koji potječe iz izmišljenog grbovnika Dubrovčanina Mavra Orbinija). Ta je austrijska krunovina Srbija potrajala isto toliko dugo koliko i karađorđevićevska Kraljevina Jugoslavija (22 godine). Upravo je to bio pravni temelj na kojem je Miloš Veliki poslije mogao izgraditi svoju otomansku vazalnu kneževinu.
Bojna tvrđava Beograd pretvorena je pod Austrijancima u moderan barokni grad (sa zidinama između dviju rijeka koje poluotok presijecaju kod današnjeg Trga Republike, dok je citadelu Kalemegdan u vobanovskom slogu pregradio talijanski arhitekt Andrea Cornaro). No, puno važnije od zidova i od državnih institucija pa čak i od austrijske logističke i političke potpore kneževini što se pružala iz Srijema i Vojvodine, bile su duhovne, kulturne tekovine, koje su pridonosile utemeljenju nacionalne svijesti srpske i drugih najmlađih europskih, južnoslavenskih nacija. Samo što je njihovim tradicijama trebalo pridati starinsku patinu. Tome će poslužiti Fuerst Lazar.
Za Srbe je u stvaranju nacije malo što važnije od Kosovskoga mita, koji su spjevali ova dva europska kozmopolitska intelektualca, jedan habsburški češki Židov i jedan habsburški Srbin, pridonoseći dalekosežnom projektu proširenja europske ekumune (i austrougarske carevine, tada najveće države na kontinentu). Taj habsburški pothvat ne treba brkati s projektom Balkanske federacije, koji se razvijao u devetnaestom stoljeću. Imala je dva druga sponzora – Njemačku, koja je pokušavala uspostaviti kopnenu osovinu željezničkom prugom Berlin – Bagdad, i Rusiju, koja je preko Velike Bugarske i Velike Srbije, kanila izaći na Mediteran. Zapravo, kad čovjek gleda s distance, ti globalni geostrateški koncepti nisu ni do danas posve iščezli, samo što su prisutni kroz složene ekonomske odnose, ali protagonisti i ciljevi, zapravo su ostali nepromijenjeni.
Cijela priča o autorima Kosovskoga mita, vraća se sad na izvor – Šenoin njemački članak o Kapperu.
Hrvatski romanopisac u Lazarici vidi “biserni niz najdivnijih i najsnažnijih rapsodija” te napominje kako su je njemački kritičari uspoređivali s “Cidom”. Što je zaista pertinentna usporedbi – i El Cid je bio programatski spjev dizajniran u svrhu likvidacije islamskog arapskog (maurskog) Kalifata u Cordobi, baš kao i Njegoševo djelo koje zagovara ”istragu poturica”, odnosno Mađuranićevu epsku pjesmu o crnogorskim komandosima koji upadaju u Bosnu. Na iberijskom potkontinentu, to se pretvorilo u etničko čišćenje muslimana, a tako ovi plemeniti romantičarski projekti, ne samo kod nas, najčešće i završe… No, austrijski pothvat nije bio osvajački, nego prosvjetiteljski, moderan i uključivao je visok stupanj vjerske i nacionalne tolerancije.
Srpska pravoslavna crkva bila je državna religija u habsburškim zemljama kao i katolička, a poslije aneksije Bosne, isti status dobila je i islamska vjerska zajednica. Vodila se politika kulturne integracije, a samo u vojsci težilo se asimilaciji. Dvojna carevina bila je, naime, fatalno podijeljena na dva krila, jedno feudalno, dvorsko, militarističko, u kojemu su se fokusirale centripetalne sile, i drugo, modernije, ugarsko nacionalističko i centrifugalno, pa su bečki liberali (i među njima tragični kraljević Rudolf koji se ubio u Mayerlingu) namjeravali tu babilonsku krparu (quilt) pretopiti u federaciju, savez nacija. Ali, u tom bi procesu – znamo iz skorije vlasite historije – poslije demokratske eksplozije neminovno prevladale inkontrolabilne centrifugalne sile, pa su se mudri dinastički konzervativci držali maksime “fin che dura, non paura” (drži vodu dok majstori odu), koji te na kraju ipak dovede u historijski ćorsokak…
Dok je postojala, Austrija je svesrdno radila na projektu emancipacije balkanskih naroda. Kad je Bosna anektirana 1878. i u Banja Luku, kasabu s kućama od nepečene gline i sa slamom na krovovima, ušla carska vojska kojom su zapovijedali general Josip von Filipović i feldmaršal-lajtnant Stevan von Jovanović, prvi državotvorni čin bilo je održavanje koncerta vojne glazbe otprilike na mjestu gdje se danas nalazi neboder vlade Republike Srpske. Izvodila se simfonijska uvertira “Kosovo” koju je 1872. napisao Slovenac, skladatelj Davorin Jenko. Solidno školovan tipični austrijski intelektualac on je završio gimnaziju u Trstu i pravo u Beču. Bavio se glazbom i od 1862. kao kapelmajster vodio u Pančevu crkveni zbor, a poslije je prešao za dirigenta u beogradsko Srpsko narodno pozorište.
Jenko je tu uvertiru napisao na stihove Jovana Đorđevića, ujaka Stevana Sremca. Ugledni historičar, profesor šabačke i bogradske gimnazije, Đorđević je osnovao Narodno pozorište i u Novom Sadu i u Beogradu. Napisao je nekoliko kazališnih komada i srpsko-latinski riječnik, te dotjerao do ministra pravde i kućnog učitelja prijestolonasljednika Aleksandra Obrenovića. Kako su umni ljudi onoga doba bili prije svega pjesnici, i on je napisao mnogo stihova, a od svih se najduže održao njegov uglazbljeni hit “Kosovo”. Počinje riječima – “Bože pravde…” To je, naravno, srpska himna, koja je neko vrijeme figurirala i kao himna Republike Srpske, naime od 1991. sve do 2006. kad je odlukom Ustavnog suda BiH, za mandata austrijsko-slovenskog Visokog predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka proglašena nevažećom jer – vrijeđa osjećaje ostalih domicilnih naroda! Kakva bogata kulturna historija! Još kad bi je ljudi poznavali pa iz nje bilo što naučili…
