Trenutno radi za kompaniju SMS Data Systems ali je među dijasporom u Beču poznat kao dugogodišnji član kulturnih udruženja. U intervjuu za naš portal govori nam o svom dolasku u Beč, studiranju i poslu, iskustvima kao i ljubavi prema umjetnosti.
Rođeni ste u Krminama kod Banjaluke, a kao mali ste se preselili u Poljane kod Okučana, u Beč ste došli 91. godine. Kakvo je bilo Vaše lično iskustvo kada ste došli u Austriju i prvo suočavanje sa drugim sistemom i načinom života?
Gašić: Mi smo u Beč došli takoreći silom, iz rata. Ima jedna interesantna priča, paradoks sudbine ili ironija sudbine. Mi doseljavamo sedamdesete u Hrvatsku, to je period nacionalnog pokreta ,,MASPOK-a”, kada se Srbi u Republici Hrvatskoj osjećaju ponovo ugroženi i ne žele ponovo da dočekaju sudbinu iz Drugog Svjetskog rata. Mi Srbi koji smo došli iz pasivnih krajeva, kao npr. iz Krmina, naseljavamo te krajeve vjerujući u bratstvo i jedinstvo, u Jugoslaviju. Ironija sudbine, je ta, što je čovjek koji nam je prodao tu kuću, Srbin, koji je odselio u Staru Pazovu (Srbija), a ‘91. godine kada smo mi došli ovdje, i nismo znali nikoga, čak smo mislili da ćemo se dole vratiti, moj otac je morao nešto dole da kupi, i nije znao nikoga u Srbiji, osim toga čovjeka koji nam je prodao kuću u Hrvatskoj. On mu je pomogao oko kupovine kuće u Staroj Pazovi. Znači, on je 1970. otišao da ne dočeka ono što smo mi dočekali 1991.
Tako da mi u Austriju nismo stigli u želji za slobodom ili boljim životom, nego zato što smo morali. Cijelo mjesto je porušeno. Ja sam čak bio idealista, misleći da neće biti rata, otac me je uspio nagovoriti da dođemo ovdje, a moja kćerka Mirjana je već bila rođena. Ja sam zaista mislio da će nakon nekoliko mjeseci to ludilo stati i da će sve prestati, da ćemo se dole vratiti. Nažalost nije bilo tako. Bio sam već ranije u Njemačkoj, a i u Austriji i za mene to nije bilo neko veće iznenađenje. Znao sam šta me čeka, otprilike sam poznavao sistem. Čim smo došli ovdje, krenuli smo da učimo jezik, zaista ne znajući koliko dugo ćemo ovdje ostati. Ali smo pomislili, pa kada smo već tu, mogli bismo jezik da savladamo. Ja sam učio engleski u školi, pa sam mislio i da učenje njemačkog ne može da mi škodi. Tako nije bilo nekih velikih iznenađenja. Stigli smo sa bebom. Jako teško, bez posla status izbjeglica koji nam je ukinut 92. godine… Zaista nije bilo lako, ali nisam imao nekih velikih iznenađenja tada.
Vi ste diplomirani inženjer elektrotehnike, koliko Vam je to zanimanje doprinijelo, odnosno pružilo mogućnosti u poslovnom svijetu, a i u ličnom napretku?
Gašić: Elektrotehnika i zanimanje diplomirani inžinjer elektrotehnike je danas, a i prije je bilo, jako perspektivno zanimanje. Tako da mi je puno pomoglo jer je relativno lako pronaći posao, a i plate su srednje do dobre. Što se tiče ličnog napretka, jednostavno sam želio da budem inženjer. Nisam imao neke velike ambicije, da budem direktor ili šef, jer me generalno tehnika i njen razvoj interesuju. Zadovoljan sam sa svojim zanimanjem i izborom.
Da li biste mogli uporediti studij u Banjaluci i studij u Beču?
Gašić: Da, ja sam u Banjaluci bio apsolvent, ostala mi je zadnja godina i diplomski, onda sam stigao u Beč, gdje prve tri godine nisam krenuo sa fakultetom, ja sam mislio da ćemo se dole vratiti i da ću dole završiti. Shvatio sam da rat ne završava i da nema kraja, da se nemamo više gdje vratiti, i počeo sam da studiram. Što se tiče poređenja studija, u Banjaluci, iskreno, treba dosta više da se uči kako bi se fakultet završio, i treba mnogo više vremena i truda da se završi. U naše vrijeme studiranja, bilo je mnogo studenata. Tako da je do negdje treće godine sistem bio da profesori gledaju kako da te obore, a ne kako da prođeš. Za razliku od Beča, gdje profesori uvijek gledaju, kakvo ti je bar najniže znanje, pa makar da najnižu ocjenu dobiješ, ali da prođeš. Kod nas bilo prvo što ne znaš ,,Kolega to se moralo znati-pali ste.“ Gradivo je posebno u teoretskom smislu bilo puno opširnije, ovdje je više praktičan prilaz stvarima, bar tehnici. Taj čitav studij je potrajao, jer smo već imali jedno dijete. Pred kraj fakulteta stiglo je drugo, a onda treće. Ali mi se nekako čini da sam od početka išao, mnogo bih lakše završio u Beču nego u Banjaluci. Nas je u Banjaluci 360 upisalo prvu godinu, a u drugu nas je prešlo 34. Nismo mi genijalci koji smo prošli, nego je bio baš sistem košenja studenata.
Trenutno radite za kompaniju SMS Data Systems, da li biste mogli našim čitaocima da pružite bolji uvid u opis Vašeg zanimanja, a možda i da navedete neke projekte na kojima ste radili?
Gašić: SMS Data Systems, to posebno volim sa ponosom da naglasim, je firma u kojoj rade naši ljudi. Ona je postojala i prije mene, od ‘93. godine. Ja radim na razvoju hardvera i programiranju na niskom nivou, programiranje u C programskom jeziku. Što se tiče projekata oni su sada više naučni radovi nego inženjerski razvoj. Mi zapravo ne odbijamo ništa nego radimo sve što nam stigne pod ruku. Neki od projekata su vizualno nadgledanje i traženje parkinga u gradovima, ometanje audio snimanja na mobilnim telefonima… Meni je već sve od moga diplomskog, koji je bio jako zanimljiv, jer se radilo o mjerenju pritiska u gumama od auta, daljinski sa pasivnim senzorima tzv. SAW senzorima, bilo interesantno. Poslije toga sam radio u firmi Femto Laser. To je jedna austrijska kompanija, a u toj firmi sam bio zadužen za razvoj hardvera za upravljanje i kontrolu tim laserima. Bilo je jako zanimljivo, jer su tada femto laseri bili jedinstven proizvod.
Međutim, elektrotehnika nije jedina oblast kojom se bavite, naime u Beču ste posebno među nama ,,mladima“ poznati kao neko ko voli kulturna dešavanja, ali i neko je dugo bio član udruženja koja se bave kulturom. Odakle dolazi ta ljubav prema kulturi i gajenju tradicije koja potiče sa Balkana?
Gašić: Umjetnost je dar od Boga. Umjetnost je za mene sloboda. I sam sam se jako približio muzici jer sviram gitaru i mnogo volim da pjevam, ali isto tako likovna umjetnost, kao i pisanje me dosta interesuju. Odnosno, ja se zaista divim pravim umjetnicima. Taj dar je jedinstven, možda nije nešto od čega može da se živi, ali definitivno jeste nešto jedinstveno. Na žalost, danas je sve komercijalizovano, tako da se čovjek mora potruditi da pronađe vrijedne stvari. Kultura i tradicija jednog naroda je jako bitna karakteristika tog naroda, a mi imamo čime da se pohvalimo.
Koliko je po Vama bitno njegovanje tradicije za razvitak jedne mlade osobe?
Gašić: Dosta primjetim kod naših ljudi da vole da prešute odakle dolaze. Bitno je znati, jer ako ste “repa bez korijena“, ne znate ko ste i šta ste, ne možete da se osjećate sigurno. A svi narodi koji su postojali i koji postoje su tu jer imaju snagu u sebi da naprave i održe tu svoju tradiciju. I ako naseljednici te tradicije ne poznaju tu svoju tradiciju onda oni ne znaju ni ko su, a ni šta su. To je zapravo osnova na kojoj živiš.
Kakvo je Vaše iskustvo u vezi sa saradnjom sa “našim” ljudima u Austriji?
Gašić: Iskustva su uvijek šarolika, ali ipak većinski pozitivna. Austrija je jako specifična, i sam sam dugo o tome razmišljao. Moj zaključak je da je problem blizina matice, jer mnogo ljudi ne želi ovdje da ulaže u kulturu ili npr. da prave škole jezika, nego smatraju da mogu “dole” da se bave kulturom i idu u pozorište. A u praksi je zapravo drugačije, jer se dole ide dva, tri puta godišnje i sigurno se ne ide u pozorište, nego se obilazi rodbina, prave kuće i prave fešte. Tako da mislim da ljudi nisu svjesni ove varke. Kada bismo se svi složili i počeli ulagati u našu kulturu ovdje, mogli bismo dosta toga da napravimo. Dosta se oslanja na državu i mislim da je to licemjerno. Jer ovdje se očekuje da nas matica finansira, a kako je to moguće kada ni sama matica nema novca da finansira ljude koji u njoj žive, a da ne pričamo o dijaspori? U prošloj firmi u kojoj sam radio imao sam priliku dosta da putujem, i jedno od putovanja bilo je u Japan. Tamo sam upoznao veoma zanimljivog čovjeka koji se zove Tomizava-san, a čija je porodica inače samurajska i pošto je to u Japanu još uvijek bitno, on važi za veoma uvaženog čovjeka. On je doktor tehničkih nauka, a priča i 6 jezika. Odmah smo se sprijateljili, i što me iznenadilo bio je jako otovoren, što nije baš tipično za Japance. Jednom prilikom mi je rekao kako smo mi Slaveni posebni, jer imamo dušu. Zamislite da vam jedan Japanac to kaže. Njegov djed je bio pukovnik u u carskoj vojsci koji je učestvovao u japansko-ruskom ratu. Rekao mu je: “Vidiš sine, ja bi takav rat vodio cijeli život. To je bilo tako časno, pucali bi do pola jedan, onda pauza za ručak, ponekad bi čak popili zajedno čaj i dalje na pucanje. A vidi šta nam ovi uradiše…” misleći na Drugi Svjetski rat i Hirošimu i Nagasaki. Mislim da ovu priču možete ovo da povežete sa nama Slavenima, i generalno odnosima na Balkanu.
Da li biste mogli izdvojiti jedan Vama posebno interesantan događaj u kojem ste učestvovali lično, a koje je u vezi sa kulturnim dešavanjima u Beču?
Gašić: Imam nekoliko događaja koje bih izdvojio a u kojima sam, eto imao priliku da učestvujem. Jedan, koji je meni poseban, jeste otvaranje parka ovdje u Beču kojem smo dali ime Dijana Budisavljević. Taj projekat sam radio u sklopu SPKD “Prosvjeta” ovdje u Beču. Takođe bih izdvojio i druženje sa Matijom Bećkovićem. Tada sam bio zadužen da takoreći vodim brigu o njemu, pa sam imao priliku da provedem dva lijepa dana sa njim pokazujući mu ljepote Beča. Takođe, i naš Srpski Novogodišnji Koncert koji je zaista poseban, ali na kojem se isto tako treba dosta raditi, jer smatram da uvijek može bolje.
Imate troje djece, koliko je njima bilo teško da se uklope u bečki sistem školovanja, posebno sa činjenicom da im je maternji jezik van granica Austrije?
Gašić: Jeste, imamo troje divne djece. Najstarija Mirjana za koji mjesec završava fakultet za profesora istorije i filozofije, srednja Aleksandra ove godine završava bečelor na tehničkoj fizici, TU Wien i najmlađi Aleksandar ide mojim stopama, na HTL Elektrotehnike. Mislim da im nije bilo posebno teško. Dvoje su rođeni ovdje, a najstarija kćerka je rođena dole, međutim kada smo došli u Austriju ona je imala samo godinu dana. Mi smo u kući dosta potencirali da djeca govore srpski jezik. Čujem jako često od kolega kako ih hvale jer jako fino pričaju i nemaju problema, dok dosta njih koje poznajem nisu tako sa djecom postupali, pa je i izražavanje djece na jednom dosta lošijem nivou. Smatram, da ako djeca ne znaju dobro svoj maternji jezik, kako onda da očekujemo da savladaju druge jezike? Naravno, naša djeca su odrasla ovdje, i smatram da im je njemački primarni jezik, posebno zbog školovanja, ali i srpski perfektno govore. Često se desi da roditelji pokušavaju da sa djecom kući pričaju njemački, ali ne shvataju da često njihov njemački nije ispravan i da djeca u startu uče neispravno da se izražavaju. Zato mislim da je bitno da obje strane dobro funkcionišu, i roditelji i škola. Moram da se nadovežem na to ,,troje djece“, pošto su nas u školi učili da je troje djece biološki minimum, a u našem društvu ovdje smo mi bili ti koji imaju najviše djece, jer svi ostali imaju jedno ili dvoje. I nedavno su nas dobri prijatelji prevazišli jer su dobili četvrto dijete, tako da nismo više rekorderi (smijeh).
Koliko Vam je danas teško da se uklopite u život ovdje i da li i danas nailazite na prepreke, posebno kada se radi o birokratiji?
Gašić: Moja supruga dosta više nailazi na te prepreke, a ja manje jer sam zaposlen u “našoj” firmi. Ali i nakon toliko vremena ovdje postoje stvari koje ja nikada neću moći prihvatiti. Na primjer kada se ujutru vozim u prevozu, a oko mene su sve hladne face, što je tipično za Beč. Ovdje je generalno pravilo da kao stranac moraš da vrijediš kao jedan i po Austrijanac kako bi bio iole prihvaćen, tj. zauzeli poziciju tog jednog Austrijanca. Što se birokratije tiče, mislim da dobro funkcioniše, ali naravno ima dosta zakona koji kače nas strance, i koji su po mom mišljenju nepotrebni.
Da li biste mogli da uporedite život u Austriji i u Bosni i Hercegovini? Šta su najveće razlike?
Gašić: Mislim da je najveća prednost materijalna bezbrižnost ovdje u Austriji jer možeš da zaradiš najčešće onoliko koliko ti treba, ali su međuljudski odnosi jedna velika razlika. Na primjer, ta hladnoća ovdje će meni uvijek biti neshvatljiva. Mi smo okruženi sa komšijama koji su Austrijanci, i meni je fascinantno da oni ne pričaju jedni sa drugima, čak se neki i tuže po sudovima. Jer ja kada sam došao morao sam da ih učim šta su komšije. I mene su prihvatili, ali oni između sebe su ostali isti. Možda je to zato što sam ja emotivac i nostalgičar, ali jednostavno to ne mogu da prihvatim i trudim se maksimalno da to promjenim, bar onoliko koliko mogu. Nadovezao bih se na finansije, jer smatram da moje kolege u struci dole jako fino žive od primanja. Međutim, ovdje se zaista više i radi, pa se i više zaradi. Što opet nije proporcionalno, ali je tako.
Šta biste savjetovali našim mladim ljudima koji žele da dođu u Austriju?
Gašić: Mladima bih savjetovao da grade svoju kuću, a ako ne mogu dole da opstanu, a već dođu ovdje, da nikada ne zaborave odakle su krenuli.
(Dunav.at)
