U Njemačkoj je SPD, s malom razlikom, potukao demokršćane i nametnuo se kao najjača politička sila u zemlji, vjerovatno ona koja će voditi pregovore oko formiranja vlasti i iz čijih će redova, ne bude li neprincipijelnih saveza, doći naredni njemački kancelar.
Drugi uspjeh političkih snaga koje zagovaraju socijalističke ideje desio se u drugom najvećem austrijskom gradu Grazu, gdje je na lokalnim izborima pobjedu odnijela kandidatkinja Komunističke partije Austrije Elke Kahr. Posmatrano iz balkanske perspektive stiče se dojam da nakon skoro deceniju vremena desničarske ideje počinju gubiti popularnost u razvijenim zemljama zapadne Evrope, a na njihovo mjesto, kao politička ideologija bliske evropske budućnosti, dolaze ideje socijalizma, socijaldemokratije i komunizma.
Da li zaista dolazi do svojevrsnog „političko – ideološkog prevrata“ ili je riječ o jednom incidentu i nastavku ustaljene politike očuvanja stabilnost, samo sada pod drugim ideološkim bojama, pokušali smo saznati iz razgovora sa sagovornicima, koji su upućeni, podjednako, u socijalističku teoriju i socijaldemokratsku političku praksu.
Novi kurs SPD-a
Profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta Salmedin Mesihović kaže kako se ne može složiti sa tvrdnjom da pobjede ove dvije partije donose „obnovu popularnosti“ socijalističkih ideja kakve poznajemo. Razloga je mnogo pojašnjava, a najvažniji da čak ni u teoriji, a pogotovu u praksi „stare socijalističke/socijaldemokratske i komunističke ideje više ni u postmodernoj teoriji ni u praksi ne postoje, kao uostalom ni stare desničarske i centrističke ideje“.
Mesihović objašnjava da je njemački SPD već dugo na jednom drugačijem političkom kursu, a austrijski komunisti njeguju jednu sasvim drugačiju političku kulturu.
„SPD, koji je najstarija postojeća ljevičarska stranka na svijetu, je odavno relativizirao u pravcu Third way svoje pozicije, dok je Komunistička partija Austrije ustvari članica Europske partije ljevice koja zastupa pozicije demokratskog socijalizma i postmodernih ideja ljevice. Ja bih bolje formulirao zato konstataciju da je riječ o novoj, a ne ponovnoj popularnosti nove ljevice, što je po meni mnogo bolje nego o traženja izlaza u arhaičnosti. A dokaz tome je da ta nova popularnost nove ljevice, koja se može pratiti više u Latinskoj Americi, u USA i Bliskom istoku (gdje uspješno postoji već deceniju AANES zasnovan na komunalizmu i demokratskom konfederalizmu kao inačicama nove ljevice) je sve snažnija, organiziranija i moćnija“.
I historičar Dragan Markovina je skeptičan kada se govori o nekoj mogućoj obnovi socijaldemokratske ideje u Evropi. I za njega su pobjede SPD-a u Njemačkoj i Komunističke partije Austrije u Grazu dva odvojena fenomena pri čemu onaj njemački, ipak, ima samo formalnu, dimenziju, dok je austrijski suštinskiji.
„Pa ja bih se jako volio složiti s tom tezom, ali bojim se da ne mogu. To su dva različita faktora. Prvo Komunistička partija Austrije djeluje i postoji na razini cijele Austrije i imaju 2 do 3 posto podrške, ali ne ostvaruju neke ozbiljne rezultate na parlamentarnim izborima. U Grazu je situacija takva da su imali lokalnu organizaciju koja je radila ozbiljno i građani su to prepoznali. Na svim lokalnim izborima, recimo i sa Možemo! u Zagrebu, je puno lakše napraviti radikalniju promjenu na izborima na lokalnom nivou nego na državnom“.
Komunisti su sličniji Die Linkeu
Kada govori o Njemačkoj i sličnosti dvije političke organizacije, one austrijske i njemačke, Markovina ističe da je veća ona između Komunističke partije Austrije i Die Linkea. Ako pažljivo analiziramo rezultat njemačkih ljevičara vidimo da su oni doživjeli pad popularnosti a da je, vjerovatno, dobar dio njihovih simpatizera na ovim izborima podržao umjereniju i stranku establišmenta, SPD.
„Bitna razlika u odnosu na Njemačku je u tome što je tamo stranka koja bi bila najbliža Komunističkoj partiji Austrije Die Linke doživjela jedan veoma loš rezultat. Ušli su u parlament zahvaljujući izbornom zakonu koji kaže ako imaju tri direktna mandata pripisuju im se ostali. Imali su 4,9 posto glasova, što je ispod praga i dobili su 39 zastupnika što je 30 poslanika manje nego na prošlim izborima. SPD je malo neočekivano osvojio izbore, ali to je suštinski stranka establišmenta a nominalno su ljevica, jer je put Angele Markel utro Gerhard Schroeder sa svojim reformama radnog zakonodavstva i uopšte liberalizacijom zemlje. De facto je bila vlada CDU, ali u koaliciji sa SPD-om. Došlo je do promjena u Njemačkoj, ali ne mislim da je pobjeda SPD-a neka velika radikalna promjena, jeste promjena, ali ne velika“, kaže Markovina.
Mesihović je jasan kada kaže da je koincidencija u izbornom rezultatu u Njemačkoj i Grazu, ipak, u neku ruku, simbolična:
“Sa tim se slažem, jer nova, postmoderna ljevica je pokazala svoju uspješnost npr. u Latinskoj Americi gdje je spriječila uspon AltRight i Woke centrizma, a istovremeno eliminirala nepravde i siromaštvo kojima je ovaj dio svijeta opterećen stoljećima, a posebice u vrijeme neoliberalizma.. Ustvari, u Europi se gasi i stara narodnjačka, konzervativna, desno-republikanska i demokrašćanska desnica koja ustupa mjesto sve ratobornijem i opasnijem AltRightu, kao i stari centrizam koji preuzimaju Woke i zeleni kao elementi interesa više srednje klase. Zato je i odlično da se u Europi probije nova ljevica, snažna, revolucionarna u svojim idejama i interesima. I uspjeh KPO, ne samo u Gracu, nego i drugim austrijskim gradovima je značajan za pojačavanje morala kod ljevičara Europe, koji su prilično bili uspavani, da ne kažem kastrirani“.
Izborna baza
Jedno od najvažnijih pitanja u svim postizbornim analizama jeste ono ko su glasači SPD-a i Komunističke partije Austrije? Koja je to izborna baza donijela pobjedu tim strankama i koji su motivi zbog kojih su birali socijaldemokrate i komuniste, a ne recimo demokršćane i konzervativce?
To, zasigurno, nije isto biračko tijelo i na izbore nisu izašli sa istim motivima i političkim aspiracijama, objašnjava Markovina koji pravi jasnu distinkciju između te dvije političke grupacije.
„Oni se bitno razlikuju jer je problem socijaldemokracije, koji je i kod nas neosviješten, da je ona suštinski postala stranka ili partija obrazovanog, urbanog, srednjeg sloja. Ljudi koji nisu gubitnici tranzicije kod nas, a u Zapadnoj Njemačkoj nije ni bilo tranzicije, a u istočnoj Njemačkoj jeste. To su ljudi koji su bolje obrazovani, žive u velikim gradovima i u suštini nemaju loš život u kapitalizmu, ali žele pristojan svijet bez nacionalizma, bez svega onoga u čemu mi živimo zadnjih godina, bez izolacionizma – to su glasači socijaldemokracije, u pravilu, u zadnjih 30 godina. Glasači Komunističke partije Austrije je gradski proleterijat, migranti, izbjeglice iz svih krajeva i možda donekle malo i ovaj ekološki osviješten dio političkog spektra“.
Oni koji podržavaju ideje socijaldemokratije su ljudi koji se suočavaju sa procesima globalizacije na životnoj razini, oni čiji su poslovi i egzistencije ugroženi izmještanjem fabrika i poslova u druge krajeve svijeta. Zato, kada odgovara na pitanje ko su glasači socijaldemokrata i komunista, Mesihović kaže:
„Upravo to [biračko tijelo] koje ostaje bez poslova, dok se industrija i proizvodnja gase u Europi. To je i najveća greška tačerizma, koji su kasnije prihvatili i drugi, slično zagovarajući na našem potkontinentu da proizvodnju, koja ne donosi profit, treba prenositi dalje, a prelaziti samo na bankarske, berzovne i financijske špekulacije koje donose golemi profit. Međutim, ko ne proizvodi taj i propada. To je naravno Kina najbolje shvatila, i svijet pokorila sa dječijim igračkama.
Europsko stanovništvo je danas siromašnije i obespravljenije nego prije pada Berlinskog zida, i to je naravno baza za jačanje nove ljevice. Međutim, problem je u tome što je to ista baza i za AltRight, koji je na europskom tlu bio nažalost poduzetniji u približavanju toj golemoj masi koja se osjeća loše u društvu izjedenom od metastaziranog kancera neoliberalizma“, zaključuje Mesihović.
(Al Jazeera)
