Osnovna pretpostavka za Milanovićev comeback bila je da sačuva utjecaj u stranci. Rukovodstvo koje ga je naslijedilo – Bernardić, Komadina i Rajko Ostojić – nije bilo kadro provesti čistku. Nisu to takvi ljudi, nedostaje im ambicija i beskrupuloznosti njihovih protivnika, koji su na sve spremni. A stranački pobunjenici – sve bivši Milanovićevi ministri i ljudi koje je on poslao u Sabor rasporedivši ih na liste, nisu prestajali s napadima na Bernardića, što je on prilično strpljivo podnosio, jer je dotle osvajao bazu i tako potpuno ovladao organizacijom na nižoj razini. Berni je, zapravo, razjurio članstvo i ostavio samo svoje ljude, anonimce na koje se mogao potpuno osloniti. Mislio je da je vlast nad stranačkom vojskom važnija od autoriteta u partijskoj ”eliti”. Tu je bio unekoliko u pravu, ali je problem što nije shvatio strateške aspekte problema – a taktika te nikad ne odvede dovoljno daleko…
Milanovićev plan počeo se razvijati pokretanjem divovske propagandne akcije protiv Bernardića, kojom se tražilo da odstupi jer je SDP izgubio rejting. SDP gubi rejting zato što nije na vlasti, a nije jer je Milanović izgubio izbore, a i zato što svi ti njegovi lojalisti žestoko napadaju vlastito rukovodstvo, pa birači ne vide tko će se na izborima moći suprotstaviti idejnom protivniku. No, bez obzira na rupe u samoj logičkoj strukturi, koja tipovima koji takve mudrosti šire ili preuzimaju, akcija je bila uspješna jer je pokazala masovnost Milanovićevih lojalista te golemu potporu koju oni, a zapravo on, uživa u medijima. Danas u politici nisu bitni mediji, slažu se svi kvazieksperti, nego društvene mreže, ali društvene mreže su kao babe koje ogovaraju po ulici, dok se politička kandidatura uvijek ističe među muškarcima u birtiji. Ovo drugo je ”spin”, a ono prvo ”narativ”. Kad dobro zaspinaš, odgovarajući narativ stvori se sam od sebe…
Već je odavna je bilo jasno da Milanović priprema izlazak na predsjedničke izbore. Za nj je to neizbježan test i prolazni cilj, ako želi ostati u politici, što je jedina prilika za čovjeka bez zanata, a osim toga, znam, to je oduvijek bila i njegova najdublja, prikrivena ambicija. Kad smo se jednom vraćali s ručka iz restorana ”Tač” obilazeći park na Pantovčaku, u doba kad je bio u najvećoj svađi s predsjednikom Josipovićem, rekao sam: ”Ma treba ovo ukinuti, tih sto hektara u središtu grada… ” On je pomislio da govorim o nekretnini, a ne o ustanovi predsjedničke funkcije s imperativnim mandatom našeg nedomišljenog ”polupredsjedničkog sustava”. Rekao je: ”Ma ne, to treba ostati narodno…” A kad političar stane govoriti o narodu, odmah otkrije svoje aspiracije, ”poziv” i ”poslanje”. Između njega i naroda ne treba biti nikakvih prepreka, kao ni odjeće između dva partnera koji se vole, pa mi je bilo jasno da Pantovčak vidi kao buduću avanturu, park jelenova u kojemu gordi sinjski kriještavac kani sviti svoje gnijezdo. No, za tu je apoteozu možda još previše rano…
Uvjerljivoj pretpostavci da će doista izaći na predsjedničke izbore, nedostajao je rezon – zašto da to riskira, kad su mu šanse da pobijedi prilično male? Po istraživanjima sad uživa potporu samo 6% birača, što uostalom nije loše za nekoga tko još nije istakao kandidaturu. Ali, nije li prevelik rizik neuspjeha, zapravo rizik ”dana poslije” – ako izgubi, bit će nigdje? Čemu onda sav napor? Milanović nije ludo smion – on je kalkulant. Može pogriješiti, ali ne srlja, nego se uzda u instinkt, koji nije loš, svakako bolji od svekolike pameti koja mu na političkoj sceni konkurira.
Odgovor na to fundamentalno pitanje dala je inicijativa za osnivanje Stranke Akcije i Demokracije (SAD). Stranku će formirati disidenti iz SDP-a. Koga god Bernardić suspendira ili izbaci, ući će u tu novu asocijaciju, kojoj će naposlijetku prići svi nezadovoljnici, pa će imati više zastupnika od SDP-a. Samo po sebi to neće u politici značiti ništa, ali opet hoće sve, jer su iduće godine izbori za Europski parlament, što znači da će posvuda u medijima legitimno dobivati prostor ne manji od predstavnika vladajuće stranke, koji ionako nerado istupaju, u strahu da se zamjere šefu, pa pokvare idiličnu sadašnjost za račun neke nejasno projektirane budućnosti.
Na tim izborima, Milanović i milanovićevci imat će dva cilja – prvi, da ponize SDP i razore mu kredibilitet. Po sadašnjem rejtingu (cijela zemlja jedna izborna jedinica) socijaldemokrati dobivaju dva ili najviše tri od dvanaest mjesta u Bruxellesu. U Bruxelles će, dakle, opet otići Biljana Borzan koja se kao uspješna zastupnica tako nametnula da je stranka mora nominirati (a ona je ionako zapravo Milanovićeva), dok će propasti Rajko Ostojić, jer će kod podjele biračkog tijela SDP ostati s jednim zastupnikom.
Drugi je cilj – opkoljavanje Živog zida. Tu je rezervoar glasača koji se mogu prikloniti u lijevo. U sudaru s Milanovićevom sljedbom, Živi zid gubi glavnu prednost jedine antiestablišmentske stranke koja je dovoljno luda da svojim liderima dopušta izricanje nečuvenih besmislica koje se raji sviđaju, pomiješane s ispravnim ocjenama nepodnošljivog stanja u koje je politika birokratske bešćutnosti dovela hrvatsko društvo. No, u svakoj demagogiji Milanović će lako nadgovoriti Pernara – ono što je on kadar izreći, ovaj jurodivi mladić s pozom mislioca, neće se odvažiti. Milanović će se lako nametnuti kao još veći radikal – pa nije li se uoči prošlih izbora braniteljima pokušao predstaviti kao srbožder i s prezirom govorio o bosanskim ”primitivcima” iz Prnjavora? Pernarovština će poprimiti izgled akademske proze – Pernarov suvisao način izlaganja, konzekventna eksplikacija s jednom osnovnom porukom, lkakva god bila, ne može se mjeriti s vatrometom instant-ideja i provala emocija koje producira Milanović u javnom nastupu. On je poput čovjeka-orkestra koji istodobno svira dugmetaru, usnu harmoniku, zveči činelama svezanim za ruke, udarajući petama u bubanj koji mu visi na leđima.
Svo to cirkusiranje pratit će s udivljenjem njegovi novinarski sljedbenici i mediji koji žive od površnih ekscesa, ionako idejno orijentirani protiv vlade i njene oprezne politike – za desničare Plenković je kamilica, a za ljevičare još gori od bjesomučnih desničara jer ta politika ima realni učinak na društvo, dok su liberali i građani ogorčeni jer kao najobrazovanija populacija jasno vide da s partitokratskom vlašću HDZ-a Hrvatska nema perspektive. Na desnici, popularna je jedino predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te svi oni koji stoje uz nju u vidljivom i nevidljivom spektru nacionalne politike.
Sve vodeće novine i sve privatne televizije su ”na drugoj strani”, ma koja ona bila, a na internetu nitko se ne usudi ni riječi prozboriti u prilog pozitivnim mjerama koje vlada uz svu neodlučnost i kompromiserstvo pokušava provesti.
Sadržaj teksta
Prva faza: euroizbori 2019.
Europski izbori bit će prva faza Milanovićeva oživljavanja – prilika za pozicioniranje. SAD će postati principalna stranka lijeve opozicije. Otklonit će opasnost s lijevog, sad nezaštićenog bloka i demonstrirati da Živi zid nema perspektivu – jer ako više ne raste, a nema sposobnost da koalira, završit će kao i Most na desnici, u limbu. Preslab da bi vladao, nedovoljno suvisao da vodi parlamentarnu politiku uvjetovane suradnje.
S druge strane, SAD će odmah prikazati koalicioni kapacitet – prići će im iz oportunističkih razloga IDS koji će dobiti jedno mjesto u Bruxellesu za Jakovčića, te ostali iz Amsterdamske koalicije jer, kao i HSS, nemaju što izgubiti.
Druga faza: predsjednički izbori 2020.
Druga faza bit će – demonstracija snage, nastup Milanovića na predsjedničkim izborima. Lako će ući u drugi krug i opasno će zaprijetiti Kolindi. Imat će veliku prednost: ne mora pobijediti! I do sad je vladao sa svim porazima – iz poraza u poraz bio je sve jači u stranci i među lijevim fanovima. Njemu je na predsjedničkim izborima bitna – ekspozicija. Neće se skidati s ekrana, putovat će, agitirati, ružiti siromašnu predsjednicu, ismijavati je… On je uvijek najjači kad se obračunava sa ženama, a činjenica što će pritom vjerojatno izgubiti, neće ga ugroziti, nego, naprotiv ojačati. Da pobijedi, morao bi postati glupi predsjednik lišen vlasti i ne bi mogao na parlamentarne izbore 2020. te na zagrebačke izbore 2021., a to mu je strateški cilj.
Sve što politički kapitalizira na predsjedničkim izborima, prelit će se u opću podršku njegovoj stranci. Neće ponoviti grešku koju je, u sklopu istog scenarija, napravila Mirela Holy kad je, prestigavši SDP, podržala Josipovića na predsjedničkim izborima pa se njen Orah smežurio kao da je s muškim preorogativima ušla u hladnu vodu.
Treća faza: Parlamentarni izbori 2020.
Na predsjedničkim izborima dobit će Milanović ključnu pozadinsku podršku. Tu će se uključiti generali – Kotromanović, Čermak, a možda, nevidljivo, i Gotovina (sve to skupa već je viđeno u dosadašnjim kombinacijama).
Što je ključ? Plin, Rusi. Josipović je bio zato da se INA proda Rusima, a Karamarko se pokušao dogovarati s Mađarima, pa su mu nasapunali dasku. Milanović se držao mudro – neutralno. No, sad je s neutralnošću gotovo. Plenković je proklamirao državnu kupnju INA-e, ali to neće moći obaviti oslabljen, u drugoj polovici mandata, bez ijednog operativca u kabinetu. Dalićku je potrošio na ”Agrokoru”. No, ostala je najava da će se INA podržaviti i prodati. Bit će to lako provesti ako se pojavi Čermak, kojega mogu fundirati odgovarajući strateški partneri, uz participaciju jednog državnog holdinga sačinjenog od HEP-a i JANAF-a. Može se Europa na to i buniti, ali kakvu je politiku Milanović uvijek vodio prema Bruxellesu? Antieuropsku. Jedini mu je saveznik bio David Cameron koji je izveo Brexit. Croxit? Zašto ne? Makar retorički… U Washingtonu i u Moskvi na to će lijepo gledati.
Još jedan važan segment društva Milanović će pridobiti na već oproban način – u predsjedničkoj i parlamentarnoj kampanji vodit će nesmiljen idejni rat, ”kulturkampf”, borbu protiv fašizma i Hercegovaca, protiv Katoličke crkve i konzervativne desnice. S tom agendom ne prolaziš dobro na predsjedničkim, ali prolaziš sjajno na parlamentarnim izborima – na kraju krajeva, moraš na terenu imati neke fanatike koji će se očajnički i besplatno baciti u političku propagandu… Cijeli ”kulturni sektor” lijeve inteligencije i populisti u javnom sektoru dići će se također na noge. Za njih je to fenomenalna prilika, a sve će im novine biti na raspolaganju za beskonačne eksplikacije svoga provincijalnog umstvovanja. Uostalom, u izbornim jedinicama koje gubi, ljevica ionako ne može ništa dobiti, a svugdje drugdje, to je strategija pobjede.
Četvrta faza: lokalni izbori 2022.
Redefinicija političke scene, dovest će do konsolidacije lijevog centra koji sad podržava Plenkovićevu vladu. Varaždinci iz HNS-a polako se već skupljaju pod krilo Ratku Čačiću, koji će ući u tu lijevu vladu da dobije ekonomske resore koji mu pripadaju, a nema sumnje da će naposlijetku pristupiti i Vrdoljak, kad se razriješe odnosi snaga na energetskom tržištu.
Sve te frakcije ove nekoć snažne stranke lijevog centra ne treba potcjenjivati – one imaju investiranu moć na različitim društvenim razinama, u institucionalnoj, financijskoj i u političkoj sferi. Fragmentirane, nisu ništa, ali ako obnove svoju pertnersku poziciju uz SDP-u, očuvat će vlast, koju uživaju u svakoj kombinaciji. Njihov uvjet za suradnju bit će, vjerojatno, da Anka Mrak Taritaš dobije potporu za granočalničke izbore 2021. godine. Dobit će podršku kao izgledan, zapravo siguran pobjednik poslije odgovarajuće artiljerijske pripreme.
Rezultat: Zaokret u lijevo
Čim izgubi vlast, HDZ će se reprofilirati u desnu i desno-konzervativnu stranku koja će osim političkog izgubiti i parlamentarni koalicioni kapacitet: svi će manjinci kao i uvijek prići vladi, a odlazak Plenkovića bit će im opravdan motiv.
Gubitnici će biti bernardićevci, plenkovićevci i Bandić, a počet će novi politički ciklus koji onemogućuje svaku tranzicijsku razvojnu politiku. U Hrvatskoj će se nastaviti balkanska ekonomska stagnacija. Stoga će 2020. započeti široka retribucija i pravosudni progon hadezeovske korupcije. To će pitanja ekonomske politike izdići na višu, ”moralnu” razinu.
Teško se oteti dojmu da je za sve kriv – Šeks. Vjerojatno je on dao fatalni savjet Plenkoviću da se prošle jeseni ”preslaguje” umjesto da ide na izbore. Da je tada Plenković uvjerljivo pobijedio – a mogao je, definitivno – imao bi priliku za primjenu europske i oprezne reformske politike, uz ”diferencijaciju” s desnicom u vlastitoj stranci koja mu je ovako onemogućila svaku smislenu akciju i ujedno betonirala koruptivne odnose. Još jedan premijer koji nije bio na visini izazova. Dežurni Mefistofeles imao je lak posao.
