Piše: Aleksandar Rudić
Mnogi sa podsmijehom posmatraju dnevno-politička previranja u Austriji. Međutim podsmijesi skrivaju bitne lekcije koje bi svaka demokratija mogla da nauči od Austrije.
Vijest da Austrija ima novog kancelara prestaje je da biva novost. Od početka 2016. godine, Austrija je promijenila čak šest različitih kancelara (ne računajući dva privremena i to da je Sebastijan Kurz bio na čelu dvije vlade). Poređenja radi, prije 2016. morali bismo ići do daleke 1970. kako bismo nabrojali isti broj. Te godine se u kancelariju na Balhausplacu po prvi put uselio legendarni reformator Bruno Krajski.
Šta se dakle dešava? Pretvara li se Austrija u Italiju, kao što su primjetili mnogi komentatori?
Čemu najnovija promjena?
U centru svega je naravno Sebastijan Kurc, kojem je, po sopstvenim riječima, pao entuzijazam za politiku. Postavši otac, pogled njegovog novorođenčeta mu je odjednom ukazao to da politika nije sve i povukao se sa svih funkcija. Sličnu argumentaciju je imao i Kurcev brat po partijskoj knjižici, Gernot Blumel, koji se isto to veče povukao sa funkcije ministra finansija. Blumel je doduše morao da sačeka rođenje drugog djeteta da bi mu se pojavila očinska epifanija.
Kurcevo povlačenje je izazvalo tektonska pomijeranja unutar vladajuće Narodne partije. Ispostavilo se da je Aleksander Šalenberg zaista trebao samo da grije kancelarsku stolicu za Kurca. Kada je postalo izvjesno da Kurc više neće biti kancelar, Šalenberg se zadovoljno povukao i vratio na mjesto ministra spoljnih poslova. Za novog kancelara je izabran dosadašnji ministar unitrašnjih poslova, Karl Nehamer, koji je odmah izvršio rokadu u vladi, promijenivši čak pet ministara.
Izbor Nehamera i novih ministara je bitan iz više razloga. To je prije svega signal da se tvrda linija konzervativaca nastavlja i nakon Kurca. Podsjetimo, Kurc je popularnost stekao preko leđa onih koji nemaju pravo glasa da se brane na izborima: migranata i izbjeglica. Nehamer je, kao ministar unutrasnjih poslova, konsekventno sprovodio zamisli svog bivšeg šefa. Sada je već pomalo zaboravljena nedavna epizoda kada je policija, po Nehamerovim naređenjima, noću deportovala porodice sa djecom rođenom u Austriji, uprkos žestokim protestima.
Izbor novih pet ministara je potvrdio ono što se špekulisalo još od Kurcevog povlačenja sa mjesta kancelara – povratak regionalizma među Narodnjake. Naime, svi novi ministri su iz različitih pokrajina. Neki od konzervativnih guvernera su čak otvoreno izrazili zadovoljstvo što je “njihov” čovjek ušao u vladu. Narodna partija je istorijski veoma decentralizovana i predstavlja interese različitih grupa. Dolaskom na čelo partije, Kurc ju je uspješno centralizovao i napravio sopstveni tim, koji je bio lojalan samo njemu. Sada je svemu tome došao kraj i Narodna partija se vraća svojoj prošlosti, ali i lošim vrijednostima u anketama.
Politička komedija ili uzor?
Sve ovo više liči na satiru ili politički triler nego na jednu od najstabilnijih zemalja na svijetu. Slične podsmijehe Austrija je doživjela 2016. godine kada su Ustavni sud poništio rezultate predsjedničkih izbora i naredio njihovo ponavljanje zbog tehničkih problema sa glasovima putem pošte. “Austrija nije sposobna ni izbore da sprovede”, čulo se tih dana. Čak su i austrijski mediji pisali o neviđenoj blamaži.
Tu je onda i nezaboravna afera “Ibica” zbog koje se povukao veoma popularni Hajnc-Kristijan Štrahe. Snimci pijanog Štrahea kako u jednoj vili na Ibici nasjeda na zamku i raspravlja o uslugama i kontra-uslugama kako bi došao na vlast su čak pretočeni u igranu seriju.
Međutim i ponovljeni izbori i “Ibica” i mijenjanje kancelara kao na pokretnoj traci su posljedice jedne stvari koja je nezamijenjiv sastojak svake demokratske države: jakih i stabilnih institucija koje po svaku cijenu rade svoj posao. Tu je ključna lekcija.
Zamislimo sljedeću situaciju u nekoj od bivših jugoslovenskih republika: popularni političar biva upleten u skandal, tužilaštvo počinje da istražuje, sudstvo nalaže pretrese, kritički mediji prenose činjenice bez milosti, političar se pod pritiskom sopstvene partije povlači i napušta politiku.
Ovaj, za Austriju istiniti, scenario je nemoguć, jer u institucijama ne sjede profesionalci koji rade svoj posao, već ljudi koji su tu dovedeni da služe drugim interesima. Tužilaštvo ne bi pokrenulo istragu, sudstvo ne bi nalagalo pretrese, mediji ne bi kritički izvještavali protiv svojih sponzora, partija se nikada ne bi odrekla svojih perjanica. Desilo bi se ono što se dešava decenijama: držanje za stolicu i rukama i nogama, čuvanje leđa, napadanje “neprijatelja naroda” i polarizacija društva.
Situacija u Austriji jeste komična i zaslužuje da joj se jednom nasmije. Ali kada smijeh zamre, vrijedi se zapitati koliko je godina i decenija potrebno da bi ovakva komedija jednom zaigrala i pod balkanskim nebom.
(E.M)
