To potvrđuje dokument koji objavljuje banjaluka.net iz kojeg se vidi da se inicijativa, danas poznata kao „mali Šengen“, u gotovo identičnoj formi pominje u prepisci tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i ranijeg državog sekretara SAD Vorena Kristofera u periodu usaglašavanja Dejtonskog sporazuma, a predviđena je za BiH.
U pismu od 13. decembra 1995. godine – dakle, dan prije verifikacije već parafiranog Dejtonskog sporazuma u Parizu – Milošević jasno potvrđuje Kristoferu da je spreman da prihvati niz vašingtonskih „sugestija“, uključujući i carinsku uniju tadašnje SR Jugoslavije i postdejtonske Bosne i Hercegovine, a to nije ništa drugo već projekcija koja se u aktuelnoj fazi naziva „malim Šengenom“.
„Nakon stupanja na snagu Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, preduzeću nekoliko mjera za izgradnju povjerenja kako bih razvio veze između BiH i SRJ i podržao mirovno rješenje. Da bih postigao ove važne ciljeve, sa zadovoljstvom sam preuzeo sljedeće obveze u ime vlade i naroda SRJ. Kao prioritet, moja vlada će učestvovati na sastancima višeg nivoa stručnjaka radi usklađivanja carinske politike prema uspostavljanju carinske unije između dve zemlje“, poručuje Milošević Kristoferu.
Od ostalih aspekata, nagoviještenih u korespodenciji Milošević – Kristofer, vrijedi izdvojiti i najavu osnivanja tijela koje će se baviti utvrđivanjem uzroka i posljedica oružanih sukoba u regionu.
„Moja vlada će aktivno podržavati uspostavljanje i aktivnosti međunarodne istražne komisije o nedavnom sukobu u bivšoj Jugoslaviji. To će podrazumijevati učešće vlada uključenih država, kao i ugledne međunarodne stručnjake koji će sesporazumom imenovati među republikama bivše Jugoslavije. Nadležnost Komisije biće da provede utvrđivanje činjenica i druge potrebne studije o uzrocima, ponašanju i posljedicama nedavnog sukoba na što je moguće široj i objektivnijoj osnovi i da izda izvještaj o tome, kako bi bio dostupan svim zainteresovanim zemljama i organizacijama. Moja vlada će u potpunosti sarađivati sa ovom komisijom“, ističe Milošević.
Iako sada djeluje da je ta dimenzija pisma prevaziđena i deplasirana, prije svega zbog činjenice da od 1995. do danas funkcioniše Haški tribunal, u kojem je skončao i sam Milošević, uopšte nije isključena mogućnost da u narednim godinama region dobije tzv. komisiju za istinu, tijelo kakvo je već postojalo u Salvadoru, Južnoj Africi, Istočnom Timoru i Sijera Leoneu. Pri tome, nakon stavljanja ključa u bravu Haškog tribunala ne treba očekivati da zažive regionalne inicijative nevladinog sektora, ali je vrlo moguć američki patronat nad budućom strukturom u čijem bi opisu nadležnosti bilo kreiranje svojevrsne zvanične istorije o oružanim sukobima tokom devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, a ne klasična suđenja za ratne zločine.
Iako se sada procesi na Zapadnom Balkanu, kada je riječ o američkom uticaju na njih, uglavnom posmatraju kroz prizmu vašingtonskog nastojanja da proširi zonu uticaja NATO-a, zanimljivo je da se zapadna vojna alijansa gotovo i ne pominje u prepisci čiji akteri nisu bili samo Milošević i Kristofer, već i Alija Izetbegović, Muhamed Šaćirbej, Mate Granić, Milan Milutinović i drugi političari u regionu iz tog doba, uz uticajne američke, britanske, njemačke i ruske diplomate, naravno.
“Američka politika na Balkanu ima kontinuitet, prema kojem želi stabilan i miran Balkan. U određenim periodima taj diplomatski intenzitet može biti jači ili slabiji, pa se može steći utisak da se SAD povlače sa Balkana. Konkretno, to znači da se svi politički procesi u posljednje dvije godine, a to je vidljivo kroz pristupanje Crne Gore i Sjeverne Makedonije NATO-u, nalaze u fazi snažnog prisustva SAD u regiji. U narednom periodu, taj uticaj neće slabiti, već će biti pojačan dok se balkanske zemlje potpuno ne integrišu u NATO ili se uspostavi što čvršća saradnja, koja maksimalno isključuje uticaj Rusije. To su politički procesi koji se trenutno dešavaju u regiji i kroz tu prizmu treba sagledati i inicijativu Aleksandra Vučića, Zorana Zaeva i Edija Rame o carinskoj uniji, odnosno tzv. malom Šengenu”, smatraju politički analitičari.
Nema sumnje da su u SAD svjesni koliko je to osjetljiv teren, ako se, recimo, ima u vidu evolucija podrške pristupanju NATO-u među građanima Srbije. Najsvježije podatke pruža analiza Instituta za evropske poslove, koja pokazuje da je za ulazak u NATO 10 odsto građana, a protiv 79 procenata.
“U tom kontekstu treba posmatrati i politička dešavanja u BiH, jer je jasno da iza Programa reformi koji je usvojen u Predsjedništvu BiH stoji snažan pritisak američke administracije. Taj pritisak će biti još vidljiviji kada je u pitanju promjena Izbornog zakona za koji se zalaže HDZ”, tvrde analitičari.
(banjaluka.net)
