Međutim retkost je da je sam autor rešio da povuče svoju muziku jer je smatrao da javnost nije spremna za nju.
Nenad Vilović, hrvatski i jugoslovenski muzičar, član benda St, bio je višestruki pobednik, a potom i voditelj Splitskog festivala. Ipak, pored lakših nota koje je radio bio je uvek zainteresovan za inovaciju, tako da je i u pop i u disko muzici konstanto donosio novne. Ipak najdalje je možda otišao sredinom osamdesetih, kad je rešio da napravi jedan drugačiji, ambijentalan album, sa dosta elektronskih upliva i uticaja. Nastaje „Prizma“, album koji diskografi tadašnje Jugoslavije nisu želeli da izdaju, nakon čega je rešio da sve snimljeno bunkeriše, svojevoljno. Sve do sad.
Urednici hrvatske izdavačke kuće „Fox & His Friends Records“, Leri Ahel i Željko Luketić, nakon uspešne suradnje na albumu Socijalistički Disco: Ples iza jugoslavenske baršunaste zavjese 1977. – 1987. posetili su Vilovićev studio, čuli su samo delić „bunkerisane Prizme“ i shvatili da če ovaj album biti sledeći njihov projekat.
Nenad Vilović je album snimio sam, namerno radeći u suprotnom smeru u odnosu na ono što je do tad bilo aktuelno u pop svetu. Slagao je uticaje i fragmente bez da moraju da idu na top liste. Sve to naravno pod velikim uticajem Žan Mišel Žara. Izdavači su se pohvalili kako su reizdali ovaj album bez ikakvih intervencija u redosledu i sadržaju, već upravo onako kako je trebalo sve zvuči 1985. godine, kad je prvi put odbijen.
Iako je to period kad je Vilović dokazao svoje inovacije u po muzici, tako što je čak uspevao da razne neke nove cake doturi i do velikana poput Olivera Dragojevića (poslušati samo Dragojevićevu pesmu iz 1975. godine „2002 godine u Splitu“) ipak se ovim albumom stavlja rame uz rame konačno sa sebi ravnim. Izdavač albuma Željko Luketić je o samom izdanju u intervjuu za glazba.hr rekao:
„Upravo sam u popratnim tekstovima na ploči napisao kako Prizma mijenja povijesni narativ i tijek domaćih instrumentalnih i elektronskih albuma osamdesetih godina. To je godina u kojoj izlazi „Electric Dreams“ Mihe Kralja, godinu prije i Laza Ristovski izbacuje „Roses For A General“, Igor Savin još prije objavljuje „Childhood“, a Kornelije Kovač upravo se sprema izdati „Sampled Moonlight“. Govorimo, dakle, o nenamjenskoj, instrumentalnoj glazbi koja nije soundtrack za film ili kazalište, nego autorski impuls koji kod većine glazbene kritike u Jugoslaviji nije dočekan s oduševljenjem. Ti albumi dočekivani su u štampi na nož, a od diskografa izdavani s velikim oprezom. Nalazili su svoj put do publike, ali krajnje mjesto im se nalazilo u kontekstu pozadinske glazbe na radiju i televiziji. Jutarnji edukativni programi za djecu, primjerice iz kemije i fizike, imali su spektakularnu pozadinsku glazbu, puštao se Jarre, Vangelis, Tangerine Dream, Kraftwerk, pa i ovi domaći autori. Prizma je tu missing link, kockica koja je nedostajala, i u Fox & His Friends smo jako sretni da je Nenad Vilović smatrao da imamo senzibilitet za objaviti upravo takvu glazbu i takoreći ispraviti višegodišnju nepravdu.“
Album „Prizma“ Nenada Vilovića danas je moguće poslušati na svim mogućim striming servisima na kojima inače uživate i slušate muziku.
(Danas)
