Kad biste se probudili u osvit Nove godine, omamljeni od neprospavane noći, čekajući kasni doručak uvijek bi netko upalio televizor.
Što zbog nedostaka drugih sadržaja na televiziji u to doba, što zbog dopadljive melodičnosti valcera koji bi se baš nekako lijepo uklopili u novogodišnji dekor, novogodišnji koncert bečke filharmonije postao je i u obiteljima u kojima se ne njeguje ljubav prema klasičnoj glazbi nostalgičan podsjetnik na djetinjstvo i svojevrsna navika koja se gotovo ritualno njeguje u većini domova na prvi dan nove.
No osim što je dio mnogih osobnih priča taj koncert ima vlastitu povijest koja seže do 1939., kad je prvi put u srcu Beča, pod ravnanjem dirigenta Clemensa Kraussa, odjeknuo koncert, tada na Silvestrovo, a od sljedeće godine na prvi dan prvog mjeseca u godini.
Iako se u središnjem dijelu koncerta uvijek izvode djela obitelji Strauss, Johanna starijeg, Johanna mlađeg, Eduarda i Josefa, povremeno se uključuju i djela drugih skladatelja koji su stvorili skladbe brzog i vedrog karaktera kao što su valceri, polke, mazurke i marševi. Jer vedrina je ono što treba svima na pragu novog poglavlja u životu, a na takvim je pobudama i sazdana tradicija tog koncerta.
Kad su prvi put Bečki filharmoničari održali koncert u Zlatnoj dvorani Bečkoga glazbenog društva (njem. Wiener Musikverein), koji se tada i svih ostalih godina održava nešto prije podneva, u doba dana kada je oko nas najviše svjetla, namjera je bila da diljem svijeta pošalju poruke nade, prijateljstva i mira.
Mnogo je prvih bečkih novogodišnjih koncerata izvedeno u mračnom i teškom razdoblju za Austriju, četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali opstanak tog velikog svjetskog glazbenog spektakla dokazuje da nada nikad ne umire i da nadjačava mrak.
Ta je poruka vedrine mogla doprijeti još dalje kad je 1959. realiziran prvi televizijski prijenos iz Musikvereina, zahvaljujući združenim naporima austrijske televizije ORF i njemačkog ZDF-a, odakle se dalje prenosio putem Eurovizije. Taj je glazbeni događaj, uz godišnji festival Pjesme Eurovizije, najpoznatiji prijenos distributivne mreže Europske radiodifuzne unije.
Dok se očaranost tim koncertom, koji prati posebno ozračje, u našim krajevima može tumačiti u svjetlu svih onih veza koje su izgradili naraštaji mladih s naših prostora što su stoljećima odlazili u velebni Beč upijati znanje i kulturu kako bih ih donijeli natrag sa sobom u ovaj naš dio svijeta, o posebnom značenju te svečanosti glazbe govori i činjenica da se koncert prenosi širom zemaljske kugle u više od 50 zemalja. U SAD-u, u Velikoj Britaniji, Japanu u afričkim zemljama u južnoameričkima, svi dva i pol sata upijaju bečko glazbeno ozračje. Obično se izvodi dvanaest djela.
U drugom dijelu programa orkestru se u televizijskom prijenosu pridružuju baletni parovi koji plešu na mjestima u kojima će i slabo upućeni prepoznati Beč. Službeni program uvijek prate tri bisa: brza polka po izboru dirigenta, valcer “Na lijepom plavom Dunavu”, čijih prvih nekoliko taktova publika prekida pljeskom i kada se dirigent obraća gledateljima prigodnom porukom i čestitkom. Koncert završava “Radetzky maršem” tijekom kojeg dirigent “dirigira” publici.
Svi koji žele to doživjeti uživo u dvorani koja se ukrašava cvijećem što ga od 1980. daruje Sanremo, moraju na to misliti odmah nakon što završi koncert. Naime do karata je toliko teško doći da se organizira i lutrija na kojoj sretni dobitnik dobije mogućnost da kupi dvije karte, čija je cijena od 50 do 950 eura. No i ako ne uhvatite kartu, prvi dan nove godine sjednite pred televizor i gledajte prijenos i u tom će trenutku više od milijardu ljudi širom svijeta dijeliti taj jedinstven trenutak vedrine i nade. To se čini još i većim nego sam odlazak na koncert.
(24 sata)
