“Nema tu o čemu da se priča“ (“There’s nothing to tell”) – ta rečenica uvela je prije 25 godina američku i svjetsku publiku u krug “Prijatelja”.
Šest nerazdvojnih mladih ljudi – Rejčel Grin, Fibi Bufe, Džoi Tribijani, Čendler Bing, Ros i Monika Geler, uveseljavaju ljude širom svijeta i dan danas.
Snimanje ove serije, koja je proglašena najboljom humorističnom serijom svih vremena, završeno je prije tačno 15 godina. Upravo 6. maja premijerno je prikazana posljednja epizoda.
Ipak, čini nam se da Prijatelji ne “silaze” sa malih ekrana. Od te 2004. gledaoci širom planete mogli su iznova i iznova da zajedno sa “Prijateljima” prolaze kroz njihove dogodovštine, poslovne probleme, ljubavne jade… Pa tako nije iznenadila odluka platforme Netfliks da izdvoji čak 100 miliona dolara kako bi i ove godine zadržala ekskluzivna prava na prikazivanje ove serije.
To znači da je za svaku epizodu Netfliks platio 423.000 dolara Worner Bros-u u čijim studijima su, pred publikom, snimani kadrovi ovog sitkoma. Iako je suma pozamašna nije pogrešna investicija. Sudeći prema nekim istraživanjima o platformi Netfliks, ova serija najgledanija je u Ujedinjenom Kraljevstvu, a druga po gledanosti na američkom tržištu na ovoj platformi.
Ipak oni koji danas prvi put gledaju “Prijatelje” nemaju pozitivno mišljenje, piše Independent.
Kako je naveo ovaj britanski list, milenijalci su “Prijatelje” opisali kao homofobičnu i seksističku seriju.
Kao primjere su naveli kako je Čendler u više navrata bio paranoičan jer je mislio da ljudi misle da je gej. Independent navodi i da mlađa publika smatra vrlo neugodnim situacije u kojima su likovi stalno podsjećali Moniku da je nekad bila debela, a posebno im je zasmetala epizoda u kojoj Džoi kaže: “Neka cura je pojela Moniku!”.
Malo je poznato da “Prijatelji” nije bio prvenstveni naziv ove serije. Njeno originalno ime bilo je “Insomnia Café” što u prevodu znači “Kafe nesanica”, ipak nakon što je pilot projekat otkupila produkcijska kuća NBC naziv je preimenovan u “Prijatelji poput nas“. Nakon više premišljanja pred premijeru konačan izbor pao je na “Prijatelji”.
Da dobri međusobni odnosi nisu bili čista gluma dokaz je, prema pisanju portala Mentalfloss, i njihova solidarnost u borbi da svi budu plaćeni podjednako.
Naime, tokom prve sezone, svako od njih primao oko 22.000 dolara po epizodi. Kako navodi ovaj portal, do druge sezone, svaki glumac je imao nešto drugačiji honorar.
Godine 1997. svih šest glumaca odbilo je da radi dok svi nisu zaradili jednaku platu od 100.000 dolara po epizodi. O tome je pisao i Njujork Tajms: „Ovo je velika vijest. Zvijezde hitova često prijete bojkotom njihovih serija u potrazi za višim platama. Ono što je neuobičajeno je pokušaj ove glumačke ekipe da iskoristi solidarnost kao polugu.“
Raspored namještaja, novine koje glavni akteri čitaju, hrana, pa čak i njihovi uobičajeni razgovori krili su ponekad znake koje su scenaristi namjerno slali gledaocima. Tako su natpisi na “Piši briši” tabli u stanu Čendlera i Džoija postali “posao” za članove ekipe iza kamere. Oni su se na taj način obraćali gledaocima. Dešavalo se da u par kadrova iste epizode natpis bude mijenjan više puta.
Mnogi su, gledajući ispijanje kafe u Central Park kafeu, poželjeli da je taj kafe stvaran. Iako ne u Njujork, u Central Parku kafu možete popiti u Pekingu i Liverpulu gdje je inspiracija Prijateljima probudila želju za ovakvim mjestom za druženje.
Ljubitelji Prijatelja se i danas nadaju ponovnom ujedinjenju ove ekipe.
Prema riječima Kortni Koks, poznatije kao Monika, to se neće dogoditi. “Teško nam je da se skupimo za večeru, a kamoli za punopravno okupljanje”, rekla je ona 2015. godine gostujući u jednoj TV emisiji.
Sličnog je mišljenja i jedan od autora emisije Dejvid Krejn.
“Ljudi kažu da to žele, i što više kažemo da je to loša ideja, ljudi se ne slažu. Ali mislim da ako bismo je dali ljudima, bilo bi takvih reakcija”, ispričao je Krejn.
I sam sitkom kao da nije želio konačan, pompezan, kraj.
Posliednja scena i dijalog bio je onaj između Rejčel i Čendlera. Kada ona pita“Hoćemo li na kafu?“ a on uskače, neodlučno, sa „Gdje ćemo?“.
