Razgovarala: Nevena Ćosić
– Kako tumačite činjenicu da je hrvatski Sabor pokrovitelj komemoraciju u Blajburgu?
PILSEL: Mi smo ovu temu već bili apsolvirali na način da je Predsjedništvo Sabora, dok je predsjednik Sabora bio pokojni Boris Šprem, a to je bilo u vrijeme vladavine Zorana Milanovića, prihvatilo prijedlog za ukidanje tog pokroviteljstva. Predsjedništvo Sabora ga je ukinulo. Dvije stvari su tada bile odlučujuće. Na jednu sada ponavljaju i austrijski biskupi i predstavnici različitih političkih stranaka u Austriji, te nekoliko nevladinih organizacija, upozoravajući da se na Blajburgu komemorira uglavnom ustaška vojska i zloupotrebljava misa, kako bi se veličao ustaški režim. Biskupi, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske, koji svake godine dolaze na Blajburg da predvode misu, a ove godine to će biti predsjednik hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić nekada su korektno propovijedali, a nekada se događali da su bila pretjerivanja, ne samo u samoj propovijedi. Najžešći u tim pretjerivanjima bio je sisački biskup Vlado Košić, koji je poznat po proustaškim sentimentima.
Onda se događa da cijelu stvar, od početka, prenosi HRT, a u komentarima tokom prenosa govore se stvari koje istorijski ne stoje. Nakon što završi misa, slijedi molitva predstavnika islamske zajednice, koji uglavnom korektno kažu nekoliko riječi.
Masovna ubistva počela su nakon 15. maja, kada su partizanske trupe vratile te ljude put Slovenije. Najveća stratišta pronađena su u okolini Maribora. Takvih masnovnih grobnica ima i u Hrvatskoj. U varaždinskoj županiji u mjestu Macelj postoji spomenik, a čak se u nekoliko navrata dogodilo da su zajedno komemorirali predstavnici hrvatske vlasti, drugih političkih stranaka i nevladinih organizacija, a među njima i Antifašistička liga.
No, problem Blajburga ostaje. Katolička crkva je zakupila zemljište na kojem je napravljen natkriveni oltar. Desno od tog oltara, podignut je spomenik pred kojim se polažu vijenci svake godine. Sporno je to što na tom spomeniku postoje dva kratka teksta – jedan je na njemačkom, a drugi na hrvatskom jeziku. Na njemačkom jeziku piše “U spomen poginulim Hrvatima, maj 1945”. Međutim, na hrvatskom jeziku piše “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci”.
Problem je što tekst nije usaglašen, odnosno natpis na njemačkom i hrvatskom ne govori isto. Onaj na njemačkom bi i moglo proći, premda je i to problem, jer tamo nisu stradali samo Hrvati, nego i Srbi, Slovenci, Njemci, Crnogorci. Nekorektno je na Blajburgu komemorirati samo Hrvatima, nego bi trebalo komemorirati i pripadnicima drugih nacionalnosti koji su se tamo našli nakon kapitulacije.
Drugi problem, ne može se komemorirati ustaška vojska na način da se o njoj govori kao i hrvatskoj vojsci, te da se to radi pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Po shvatanju tadašnjeg predsjednika Sabora Borisa Šprema, premijera Zorana Milanovića, u konačnici i po mom, ali i shvatanju svih onih koji su tada predlagali da se pokroviteljstvo suspenduje dok se ta pitanja ne riješe, o ustaškoj vojsci se ne može govoriti kao o hrvatskoj vojsci. Iz perspektive sadašnje Republike Hrvatske, ustaška vojska nije hrvatska vojska. Šta su onda partizani, šta su onda domobrani?
– Austrijski mediji objavljuju da su ove godine strožije kontrole u pogledu korištenja ustaških simbola, oznaka i slično na komemoraciji u Blajburgu.
PILSEL: Na dan kada se na Blajburgu komemorira, nedaleko od samog mjesta gdje se služi misa, imate jako puno šatora u kojima se kuhaju kobasice, toči se pivo, a onda se jako puno ljudi napije. Pjevaju ustaške pjesme, neki budu obučeni u uniforme crne boje na kojima ističu oznake ustaškog pokreta. Tu i tamo zna intervenisati austrijska policija. Ove godine rekli su da će vrlo strogo, čak i dronovima, kontrolisati čitav taj prostor i na mjestu će biti istražni sudija, koji će ekspresno izricati kazne prema austrijskom zakonu.
– Iz SDP-a najavljuju da će od Sabora zatražiti ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijom u Blajburgu. Vjerujete li da će ova inicijativa polučiti rezultat?
PILSEL: HDZ je vratio pokroviteljstvo kada je došao na vlast, a na čelu Sabora bio je Željko Rajner. Inicijativa SDP-a neće polučiti rezultate. Situacija u parlamentu, ali i u društvu, je takva da se neće skupiti dovoljan broj ruku da takva inicijativa prođe, premda bi za takvu odluku bila dovoljna većina u Predsjedništvu Sabora. No, SDP tamo nema većinu, tako da se to ne može izvesti.
Osim toga, smatram da se HDZ, nakon frtutme oko Istanbulske konvencije, neće dodatno konfrontirati sa Katoličkom crkvom. Hrvatski biskupi su dobili upozorenje i jako jasne upute od austrijske biskupije Koruške da ukoliko Katolička crkva u Hrvatskoj ne stavi pod kontrolu tu manifestaciju, na način da ne bude političke zloupotrebe oltara, te isticanja fašističkih ustaških simbola, izgubiće pravo na misu. Stoga će svi ove godine paziti da ne bude ekscesa, a ako se dogode, intervenisaće austrijska policija i prekršajni sudija. Međutim, postavlja se pitanje šta dalje.
– Na jučerašnji dan 1941. godine u Hrvatskoj su uvedeni rasni zakoni. U današnjem Ustavu Hrvatske navodi se da ova država baštini antifašizam. No, kako gledate na činjenicu da dio desnice i klera gaji otvoreni proustaški sentiment?
PILSEL: U subotu, 28. aprila, bio sam u Gudovcu, mjestu pored Bjelovara, u kojem su ustaše u noći između 27. i 28. aprila 1941. godine okupile dvjestotinjak Srba seljaka, koji nisu imali nikakvu namjeru podizati pobunu. Bili su obični seljaci, nenaoružani. Većina njih dovedena je na prevaru, jer im se govorilo da idu na neku svečanost, jer je bilo vrijeme poljoprivrednog sajma. Ustaše su ih odvele u neki šumarak i strijeljale ih 28. aprila ujutru.
Tamo je bio spomenik kipara Vojina Bakića, ali su ga 1991. godine proustaški elementi, kakvi su bili po cijeloj Hrvatskog, digli u zrak. Do dana današnjeg vlasti nisu vratile taj spomenik. Ove godine obilježena je 77. godišnjica tog pokolja. To je prvi veliki masovni zločin kojeg su ustaše počinile.
Takođe, podsjetio bih na činjenicu da je Ante Pavelić došao u Zagreb 14. aprila, a 16. aprila Alojzije Stepinac je došao da se pozdravi sa njim i da mu iskaže lojalnost. Tada je već bila zapaljena sinagoga u Osijeku. Tada je već bila krenula kampanja huškanja na Srbe i mnogi incidenti su se već događali. Prije rasnih zakona, odmah su zabranili ćirilicu, Srpska pravoslavna crkva stavljena je van snage i bilo je jasno kako će izgledati rukopis ustaške vladavine. Svejedno, 28. aprila Stepinac piše veliko pismo, veliko obraćanje katolicima na teritoriji NDH, u kojem ih moli da podrže to “Božije djelo”, kako je rekao, te pozdravlja uskrsnuće hrvatske države.
Kada su se dogodili rasni zakoni i kada je svima postalo jasno šta se tu događa, onda prestaju alibiji. Možete biti zaneseni, srećni što se dogodila hrvatska država. To se donekle može razumjeti. No, Stepinac je bio čovjek koji je 1938. godine, kao savjetnik pape Pija XI, pisao sudjelovao u pisanju enciklike koja je trebalo da osudi Holokaust, antisemitizam i nacizam. Onda se postavlja pitanje – ako je Stepinac 1938. godine bio dovoljno kvalifikovan, mudar, informisan i oprezan u vezi sa zločinima nacista, kako to da on prećutkuje rasne zakone iz 1941. godine i ponaša se kao da oni ne postoje.
To je veliki problem. To je jedan od ključnih razloga zašto židovi, Romi i Srbi ne mogu pristati na kanonizaciju Stepinca. Dakle, vrlo važno pitanje je kako Stepinac sebi dopušta da prečutkuje rasne zakone. Bilo bi vrijeme da hrvatska biskupska konferencija objavi dokument o tom vremenu, gdje će se tačno kazati šta je bio propust Katoličke crkve i gdje će se tačno osuditi, bez ikakvih rezervi i kalkulacija. Konačno se u jednom jasnom dokumentu hrvatske biskupske konferencije mora osuditi ustaški režim i ono što se događali Srbima, židovima, Romima, nepodobnim Hrvatima i drugima od 1941. do 1945. godine. To čekamo.
(Vijesti.ba, foto: fah)
