Uoči sve veće krize povodom koronavirusa, morali bismo postaviti ključno pitanje: ko snosi najteže posledice zbog opšte obustave svega? Italijanski radnici i radnice u poslednje tri nedelje su naučili nekoliko teških lekcija. Naravno, radnici i radnice su ti koji snose najveći teret krize. Ovo se odnosi na sve sektore, a još više na aktivnosti koje su u vezi sa radom brige i njege. Ukoliko pravo na bezbjednost nije zajamčeno, sve nesuštinske aktivnosti se moraju obustaviti.
Radnice i radnici ne bi trebalo da budu prinuđeni da biraju između svog zdravlja i svog izdržavanja. Ipak, italijanski radnici i radnice ostaju bez posla, dovode svoje najbliže u opasnost od rizika zaraze, protestuju zbog zdravstvenih i bezbjedonosnih uslova na radnom mjestu i čak se samoorganizuju kako bi nadoknadili nedostatak državne intervencije. U ovom članku ćemo pokušati da dokumentujemo glavne poduhvate preduzete tokom prvih nedjelja italijanske krize, nadajući se da će tekst biti koristan resurs za radnike i radnice u drugim zemljama koje se trenutno kreću ka intenziviranoj krizi.
Zadržavanje posla
Radnici i radnice se moraju osigurati da neće izgubiti svoje plate. Prije svega, ovo omogućava da radnici i radnice imaju mogućnost da odluče kako će ostati kod kuće ukoliko se pojave simptomi bolesti ili ukoliko se osećaju nesigurno. Hitno uvođenje politika kojima se radnicima i radnicama grantuje potpuno plaćeno bolovanje od četrnaest dana – bez ljekarskog zahtjeva – sada se mora primjeniti u masovnom obimu. Kriza u Italiji je najugroženije radnice i radnike izložila gubitku posla: prekarni radnici i radnice zaposleni u sektorima poput socijalnog rada ili u restoranima izgubili su poslove preko noći. Ovo je pogoršalo opasnosti koje su nastale sve većim uskraćivanjem prava na bolovanje za radnike i radnice u Evropi, koje se događa od finansijske krize. Jednostavno, ne postoje nikakve sigurnosne mreže za frilensere, radnike zaposlene po ugovoru i povremene radnike.
Uredbom koju je vlada donijela 16. marta, frilenserima koji su ostali bez prihoda zbog krize se dodeljuje jednokratna pomoć od 600 eura. Ovo nije dovoljno. Samozaposleni radnici i radnice su uspeli da suspendiraju porez na dohodak, što je mjera koja će se primenjivati i u velikim i u malim kompanijama. Italijanski radnici i radnice zahtevaju moratorijum na otpuštanja. Italijanski društveni pokreti zahtevaju proširenje osnovnog društvenog dohotka za sve povremeno zaposlene i frilensere. U Kanadi, primera radi, ovo bi se odmah prevelo u osiguranje zaposlenosti bez prekida za sve radnice i radnike.
Ovlašćenje da se radi od kuće je bilo lako primeniti. Kompanijama se to ne dopada, jer su pretpostavljale da će radnice i radnici ovo koristiti za ljenčarenje. No, masovna primjena ove mjere je pokazala da to nije slučaj, jer su se kompanije bez nekih većih problema uspjele prebaciti na onlajn rad. Ali onlajn rad ima svoje mračne strane. Ovdje postoji klasna dimenzija, jer radnici i radnice plavih okovratnika (blue-collar workers) zaposleni u fabrikama, kao i radnici i radnice ružičastih okovratnika (pink-collar workers) zaposleni u sektoru pružanja usluga brige i njege, ne mogu raditi od kuće poput radnika i radnica bijelih okovratnika (white-collar workers) zaposlenih u kancelarijama ili poput profesionalaca/ki. Štaviše, frilenseri i zaposleni u kreativnim industrijama već godinama znaju kako digitalna tehnologija ima potencijal za proširenje radnog mjesta na kuću i za prinudu na danonoćni rad. Italijanski radnici i radnice su izvještavali kako neki poslodavci koriste rad na daljinu da bi od zaposlenih zahjtevali obavljanje zadatka preko noći ili vikendom. Moguće je da osoba koja radi od kuće također mora brinuti i o drugima, posebno ukoliko je odgovorna za djecu koja se sada nalaze u kućama zbog zatvaranja škola ili ukoliko njene okolnosti zahtevaju pružanje osnovne skrbi za starije ili osobe sa drugačijim sposobnostima.
Briga jednih za druge
Zatvaranje škola očigledno generiše problem brige o djeci kod kuće. U Italiji su se mobilizirali bake i dedovi, pomažući roditeljima koji moraju nastaviti da rade. Ovo je povećalo rizik od izloženosti virusu za najproblematičniju demografsku kategoriju u zemlji: starije osobe. U mnogim drugim slučajevima, roditelj (u gotovo svim slučajevima majka) mora donijeti tešku odluku: hoće li se odreći svog part-time ili povremenog posla sa niskim primanjima kako bi se obezbijedila briga za svoju decu? Osobe sa drugačijim sposobnostima, ne-autonomne starije osobe, imunosupresivne osobe (osobe sa oslabljenim imunološkim funkcijama, prim.prev.) ili oni kojima je potrebna redovna njega zbog postojećih uslova također zahtevaju veću podršku u kućama. Porodice zaposlenih su tražile posebna roditeljska odsustva i veću podršku onima koji zapošljavaju personalne asistente i asistentkinje za njegu. Od radnika i radnica se ne može jednostavno tražiti da koriste svoje odsustvo sa posla za brigu o svojim porodicama. Radnici i radnice bez papira, kao i zajednice bez prihoda, nisu u mogućnosti da biraju.
Žene su nesrazmjerno pogođene krizom. Zaposlene u sektoru pružanja usluga brige i njege, barem u najpogođenijim dijelovima Italije, uglavnom su obojene žene i migrantkinje. Njihovi poslovi ih izlažu većem riziku nego što je to slušaj sa ostalim stanovništvom, a mnoge od njih moraju brinuti i o svojima kod kuće. Nadalje, radnice i radnici u sektoru pružanja brige i njege su pod velikim stresom: bejbisiteri, oni koji pružaju kućne usluge brige i njege, te kućni radnici i radnice, zaposleni su povremeno i uglavnom nemaju pristup plaćenom bolovanju, iako su izloženi većem riziku zbog svog posla. Još jedan primjer sloja stanovništva izloženog visokom riziku su socijalni radnici i radnice, koji su posebno prekomerno izloženi virusu. Prema lokalnim društvenim kooperativama u Lombardiji (najteže pogođenoj regiji), oko 30% socijalnih radnica i radnika je trenutno bolesno ili se nalaze u karantinu. Ovo direktno utiče ne samo na živote tih radnica i radnika, već i na ranjive korisnice i korisnike njihovih usluga, što zauzvrat povećava pritisak na njihove porodice ili ih pak ostavlja bez ikakve skrbi. Dugoročno gledano, ovo pritišće cijelokupni socijalni sistem, sistem socijalne zaštite koji je već dodatno oslabljen mjerama štednje.
Umanjivanje rizika
Potreba za smanjenjem rizika od zaraze za one koji su primorani da nastave da rade je od suštinskog značaja. Ovo znači usvajanje mjera za socijalno distanciranje na radnim mjestima kada god je to moguće. Ukoliko to nije slučaj, lična zaštita poput nošenja maski za lice, korišćenje sredstava za dezinfekciju ruku, korišćenje sapuna za ruke i papirnih ubrusa mora biti široko dostupna radnicama i radnicima. Ali to nije održiva strategija na svim radnim mjestima. Na primjer, čistači i čistačice obično rade za male kompanije koje autsorsuju usluge većim organizacijama, poput javnih kancelarija, firmi i bolnica. Pored toga, intenziviranje upotrebe deterdženata i dezinfekcionih sredstava, zajedno sa nedostatkom zaštitne opreme i povećanim brojem sati rada sa štetnim inhalantima i velikom količinom drugih toksičnih hemikalija, izlaže ove radnice i radnike mnogo većem riziku.
Snaga radnica i radnika se pokazala ključnom za borbu u ovakvim situacijama. Italiju trenutno potresa talas divljih štrajkova (wildcat strikes) u fabrikama, skladištima, supermarketima i lukama. Radnici i radnice u industrijama koje nisu zatvorene, kao što su one u proizvodnji ili logistici, protestvuju zbog nemogućnosti održavanja socijalne distance na radnom mjestu ili zbog nemarne nezainteresovanosti koju pokazuju njihovi poslodavci. Ovo je posebno bitno u sektorima koji bi mogli povećati svoje poslovanje za vrijeme opšte obustave u zemlji, poput onlajn trgovine ili usluga kućne dostave na adresu. Italijanski radnici i radnice u metalnoj industriji, u organizaciji sindikata poput USB ili FIOM, na čelu su ovih borbi. U nekim slučajevima, zaustavljanje rada i protesti zaobilaze sindikate, jer su radnice i radnici odlučili da ne čekaju dok se odigravaju pregovarački procesi.
Primjera radi, radnice i radnici Amazona izvještavaju o tenzijama. Za njih se radni ritam nije smanjio, jer samo-izolirani kupci uvećavaju onlajn kupovinu. Skladišta Amazona su jedna od najgušće nabijenih radnih mesta na zapadnoj hemisferi. Skladišta ove kompanije zapošljavaju na stotine radnica i radnika u jednoj smjeni i iziskuju stalno fizičko prisustvo i blizinu u njihovim aktivnostima. Peticija koja je pokrenuta u skladišnom centru u Nju Jorku ubrzo se proširila i na Italiju, dok su sindikati dovodili u pitanje potrebu Amazona da nastavi sa radom u punom kapacitetu. Ovo otvara pitanje šta predstavlja suštinsku ekonomsku aktivnost. U viralnom video-snimku koji kruži WhatsApp-om, radnik koji je zaposlen u isporuci u Amazonu, noseći hirurške rukavice i masku za lice, kaže: „Bez brige, i dalje ćete dobijati vašu je*enu Hello Kitty iPhone masku!“. Treba li proizvodna postrojenja i skladišta za onlajn trgovinu zatvoriti ili barem dramatično reducirati njihove aktivnosti? Do sada, ova odluka je bila prepuštena pojedinačnim kompanijama. Najveće Amazonovo skladište u državi nalazi se u žarištu COVID-19 virusa – u gradu Pjačenci. Sindikati su 17. marta pokrenuli štrajk pod parolom „Bez bezbednosti, bez rada“, optužujući kompaniju da ne poštuje bezbedonosne mjere koje je vlada uvela.
Samoorganizovanje
Radnice i radnici ne čekaju da država odgovori na njihove potrebe, niti čekaju sindikate da dobiju neke ustupke. I individualno odbijanje nesigurnog rada i kolektivno samoorganiziranje se pojavljuju na nivou koji država nije vidjela decenijama. Ovo uključuje izostanke sa posla, taktičku upotrebu bolovanja, nove oblike organiziranja i grassroots („odozdo“) društvene intervencije. Opseg ovih fenomena se ubrzano uvećava, posebno kao reakcija na brojne vladine mjere koje su prije usmerene na pomoć korporacijama nego ljudima. Nekoliko sindikata i radnika svjedoči o sve većem dezerterstvu radnica i radnika, jer ljudi koriste bilo koji način da bi smanjili svoju izloženost nebezbjednom okruženju. U skladištima Amazona u Italiji, kao i u drugim evropskim zemljama, na stotine radnica i radnika koristi bolovanja ne bi li izbjegli nebezbjedno radno mesto.
Ovi oblici individualnog otpora nisu jedini samoorganizovani odgovor. U Pjačenci, jednom od glavnih žarišta koronavirusa, radikalni sindikat SiCobas je ubrzo preduzeo zajedničke napore kako bi se nadoknadila neposobnost države da osigura zdravlje i bezbednost radnicama i radnicima u određenim kritičnim područjima. SiCobas organizira veliku većinu skladišnih radnica i radnika u masovnom lokalnu sektoru za logistiku. Ova organizacija nabavlja, skuplja i distribuše opremu za ličnu zaštitu – poput maski za lice – volonterima i volonterkama u Crvenom krstu, radnicama i radnicima u privatnim ustanovama za skrb koje su u nestašici. U skvotovima se nude usluge rada brige i njege, poput čuvanja djece, obučavanja, kupovine namirnica i dostave. Drugi su otvorili linije za pomoć radi pružanja pravne podrške radnicama i radnicima koji su ostali bez posla ili koji se suočavaju sa problemima zdravlja i bezbjednosti na poslu. Brojne grassroots organizacije su se pojavile u Milanu i drugim pogođenim gradovima kako bi pružile pomoć starijim osobama, imunosupresivnim ili ljudima u karantinu i olakšale im da se izbore sa opštom obustavom koja je na djelu, obezbeđujući osnovnu kućnu njegu i isporučujući namirnice ili lijekove.
Budućnost je nenapisana
Ne znamo kakav će biti ishod ove krize. Infekcije virusom COVID-19 su u Italiji i dalje u porastu, a brojne druge države sada ulaze u fazu koju je Italija iskusila prije samo tri nedelje. Ukoliko radnice i radnici koji žive neggde drugo žele izbjeći dramatične probleme koje je iskusilo radništvo u Italiji, pravovremenost i organizacija su od ključnog značaja. No, vanredna situacija je dala radnicama i radnicima šansu da pregovaraju o odnosima moći. Ovo se odnosi na sve: od demokratije na radnom mjestu do nadnica, blagostanja i, naravno, mjera za zaštitu zdravlja i bezbjednosti.
Radnice i radnici zamišljaju univerzalna rješenja koja se baziraju na radikalnoj preraspodjeli vremena, resursa, novca i moći. Ovo je suprotno privremenim, delimičnim i često nepravednim mjerama države kojima se krpe posledice krize. Pravo na bezbjedno radno mjesto, koje je očito ključno u trenutnom vanrednom stanju, svuda bi trebalo da postane trajni uslov rada. Budućnost je nenapisana, ali mnogi italijanski radnici i radnice se nadaju da će neka od radikalnih imaginativnih rješenja sa kojima eksperimentišu ostati trajnija.
(masina.rs)
