Veljača 1991: No iako zadovoljan onim što je postigao, Mirsad čezne za vraćanjem svojoj najvećoj ljubavi – slikanju.
Poznati su ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj već i u Srbiji, Bosni, Makedoniji pa i van granica Jugoslavije. Braća Mirsad i Sead Pipić važe za uspješne i bogate poslovne ljude. Vlasnici su nekoliko radionica, pravih malih tvornica u kojima proizvode kompjuterske kase, razne strojeve i alate. Posjeduju i računski centar, predstavništva u Hong Kongu, Singapuru, na Tajlandu, u Beču…
Bave se i uvozom i izvozom, otvaraju svoje prodavnice tekstila u Zagrebu. Godinama su najveće platiše poreza u Jugoslaviji – u deset godina, koliko postoje, za porez su dali oko šest milijuna maraka. A imovina, objedinjena u firme “Elmer S i M Pipić” i “Centrum” procjenjuje se na oko pet milijuna maraka. U našim uvjetima oni su izuzetno bogati ljudi, ali gotovo uglas Mirsad i Sead kažu:
“Bogatstvo je relativna stvar jer sve što smo zaradili, uložili smo u nove pogone i mašine. Nikada nam nije bio cilj samo novac jer naše pravo bogatstvo, a to zaista mislimo, bez lažne skromnosti, su naša porodica, zajedništvo, naše diplome, jezici koje znamo, prijatelji koje imamo širom svijeta…”
Diplome kao ulog
A do prije deset godina nisu ni sanjali da će se baviti svim ovim poslovima, da će se toliko obogatiti. Činilo se prije toga da će im životni putevi ići u sasvim drugom smjeru. Mlađi brat, 44-godišnji Sead, priča:
“Naš otac je bio komunist još prije rata, bio je i u partizanima, ali je zaglavio po IB-u 1948. godine. Tada je odlučio zauvijek napustiti politiku i, budući da je bio električar, u Zagrebu je otvorio elektro-mehaničarsku radionicu. Dobro je radio, omogućio nam je pristojan život, ali mu je bilo najvažnije da školuje sva tri sina.
Najstariji Mirsad diplomirao je elektrotehniku, Sead strojarstvo, a najmlađi Nedim medicinu.
“Kao student, prodavao sam tuđe slike na moru od Makarske do Ulcinja”, priča Mirsad. “I kad me jedan slikar počeo ucjenjivati, odlučio sam početi sam slikati.”
Ne samo da je slikao već je počeo i prodavati svoje slike. Svoj talenat otkrio je slučajno, ali mu to nije ništa smetalo da uspješno organizira izložbe u Rimu, Nici, Njujorku, Moskvi.
“Kad sam završio studije, nisam radio u struci”, nastavlja Mirsad. “Živio sam od slika. Četiri godine sam živio u Moskvi, napravio slike za Olimpijadu u Moskvi, što je tada bilo nezamislivo da to učini stranac. U tih nekoliko godina od slika sam zaradio oko 250.000 dolara.”
Dok je Mirsad slikao po svijetu, Sead je radio za američku firmu “Westinghouse” na nuklearnim centralama, a najmlađi Nedim je specijalizirao otorinolaringologiju i postao poznati svjetski stručnjak.
“Prije deset godina nam je umro otac”, kaže Sead. “Ostavio nam je radionicu. Obitelj se sastala i tada smo odlučili nas dvojica, Mirsad i ja, da preuzmem posao. Uložili smo sve što smo zaradili u inozemstvu i počeli raditi, iako nismo nikada mislili da ćemo se tim baviti.”
U deset godina razvili su posao, otvorili radionice, osvojili nove proizvode. Mirsad i Sead ulažu svaki po 50 posto, a na isti način i dijele prihode. Imaju čak i zajedničku kancelariju u Preobraženskoj ulici. Ured velik, elegantno namješten s dva istovjetna pisaća stola, telefona, s dvije iste lampe. Sve dijele bratski. Mirsad se malo više bavi trgovinom, uvozom i izvozom.
“Naš ured nazivamo Alcatraz”, kaže Sead. “Jer najviše vremena provodimo u njemu, ovdje se rješavaju svi naši problemi. Ponekad se i posvađamo, ali brzo se pomirimo jer treba dalje raditi. A nama je najvažnije da stalno ulažemo, proširujemo proizvodnju, osvajamo nova tržišta. Naš uspjeh je možda i u tome što se možemo uvijek preorijentirati na nove proizvode i to činimo kad god zatreba. Recimo, naša industrija je sada u vrlo teškom položaju, ne možemo više surađivati s onim tvornicama s kojima smo do sada radili i moramo mijenjati proizvodne programe.
“Mi smo već toliko zaradili da od toga mogu živjeti i naša djeca” kaže Mirsad, čije slike vise i u uredima njihove direkcije u Zagrebu. “Ali nama je važno da radimo, da stalno nešto novo stvaramo. Obojicu nas goni neki kreativni duh koji nam ne da mira.”
Bogatašica bez bunde
Kako žive braća Pipić, sigurno u vrhu najbogatijih Jugoslavena? Ponekada ih uspoređuju s Carringtonovima iz Dinastije, ali se oni ne slažu s tim jer, kažu, žive od svog rada.
(Index.hr)
