Zajedničko im je da dolaze sa prostora bivše Jugoslavije. I da žive u inostranstvu ili da planiraju da odu.
Sva trojica za DW kažu da odluku o odlasku nisu donijeli preko noći. Iako im je motivacija za odlazak bila različita, razlozi su isti: neuređenost sistema i nedostatak organizacije društva.
“Zašto ljudi odlaze iz Hrvatske? Tamo ništa ne funkcioniše! Ne funkcioniše javni prevoz, vrtići, nema posla, nema stanova, sve je skupo. Ljudi žele da žive u državama koje funkcionišu, nije stvar samo u novcu”, priča nam Matija, koji od 16 godine živi u njemačkom gradu Majncu.
Jedan od mnogih
Da u odluci o iseljenju nisu usamljeni, svjedoči podatak da prostor bivše Jugoslavije svake godine u prosjeku napusti oko 133.500 ljudi. To pokazuje baza podataka međunarodne Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), koja bilježi broj osoba koje su se doselile u neku zemlje tokom jedne godine.
Iako na nacionalnom nivou (osim u Hrvatskoj) ne postoje zvanične statistike o broju onih koji napuštaju zemlju, podaci OECD-a za 31 državu pokazuju da je u periodu od 2019. do 2023. godine – posljednja za koju su dostupni podaci – Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu ukupno napustilo više od 660.000 ljudi.
Prema ovim podacima, vodeća zemlja po odlivu mozgova je Hrvatska, koju godišnje napusti oko 47.000 ljudi, odnosno svaki 80. stanovnik, budući da populacija broji oko 3,8 miliona građana. Sljedeća na ovoj neslavnoj listi je Srbija koja godišnje u prosjeku ostane bez 43.000 stanovnika, dok iz Bosne i Hercegovine svake godine ode oko 40.000 građana.
Generalna sekretarka Savjeta za regionalnu saradnju Majlinda Bregu je 2023. godine saopštila da će, prema procjenama, region zapadnog Balkana u predstojećim decenijama izgubiti između jedne četvrtine i polovine kvalifikovanih i obrazovanih mladih građana, a kao neke od glavnih razloga istakla je visoku stopu nezaposlenosti, siromaštvo i isključenost.
Zašto mladi odlaze?
Iako migracije sa prostora nisu “od juče”, stručnjaci ukazuju da su se faktori posljednjih 30 godina promijenili.
Demograf Vladimir Nikitović sa Instituta društvenih nauka u Beogradu za DW objašnjava da, za razliku od tzv. potisnih faktora koji su nekad dominirali, a prvenstveno su se ticali ekonomskih razloga, danas ljude motivišu i faktori zadovoljstva ili nezadovoljstva stanjem u društvu.
Ipak, iako kvalitet života jeste važan faktor, Nikitović napominje da on varira u zavisnosti od vrste zanimanja, te da je teško sa sigurnošću reći da je postao važniji od zarade.
“Kod visokoobrazovanih ljudi, koji po pravilu imaju veća očekivanja od života, kvalitet života i svi oni faktori koji nisu isključivo vezani za novac ili platu nalaze se veoma visoko na listi prioriteta“, ističe on i dodaje:
“Sa druge strane, kod ljudi koji su u drugim zanimanjima, obavljaju prije svega manuelne poslove, gdje su razlike u zaradama često pet ili šest puta veće nego kod nas, sasvim je logično da je ekonomski faktor i dalje presudan. To je i dalje najveći dio ljudi koji odlaze”.
Na pitanje kako se aktuelna politička dešavanja odražavaju na motivaciju mladih za odlazak/ostanak u zemlji, Nikitović kaže da ona svakako imaju uticaja, ali se mnogo više odražavaju na potencijal za odlazak nego na sam odlazak.
“Političke okolnosti više govore o tome kakvo je stanje u društvu nego o tome da li će neko zaista migrirati. Kada mladi kažu da bi otišli i kao razlog navode političku situaciju ili stanje u društvu, to više govori o njihovom zadovoljstvu ili nezadovoljstvu društvenim prilikama, nego o tome da će zaista zbog toga otići“, ističe on.
Mogu li se mladi vratiti novcem?
Za razliku od Bosne i Hercegovine u kojoj još uvijek nema zvaničnog državnog programa za podsticaj povratka mladih, srpski i hrvatski lideri posljednjih nedjelja ponovo su novim mjerama pokušali da privuku mlade iz inostranstva.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je tokom jednog od svojih predizbornih govora, ovog puta u Svilajncu, najavio subvencije za povratnike, ne precizirajući koliko bi one iznosile.
Trenutno su u Srbiji na snazi mjere u vidu administrativne pomoći i podrške pri zaposlenju, kao i petogodišnja poreska olakšica u vidu umanjenja osnovice poreza i doprinosa za 70 odsto. U prevodu, novonastanjenom obvezniku dažbine se obračunavaju samo na 30 odsto zarade.
Premijer Hrvatske Andrej Plenković nešto je otvorenije ruke, jer su ulaganja u povratnike milionska. Kreću se od petogodišnjeg oslobađanja od plaćanja poreza na dohodak, do potencijalnih 27.000 evra za pokretanje sopstvenog biznisa.
Iako ovakve mjere sigurno imaju značaj, sagovornici DW smatraju da ipak nisu dovoljan podsticaj za povratak mladih.
Nenad Jovetić, direktor Instituta za razvoj i inovacije (IRI), ističe da bi od ključnog značaja kao mera bili kvalitetan obrazovni i zdravstveni sistem, te da bi njihovo unapređenje u velikoj mjeri moglo da privuče građane, bez obzira na njihove godine.
“Plata i primanja jesu bitni, ali kada su u pitanju zdravlje ili obrazovanje vaše djece, ukoliko to možete da ponudite mladim ljudima koji su prethodno emigrirali – to bi bila prava stvar”, ističe on.
Sa time je saglasan i demograf Nikitović, koji ove mjere prije posmatra kao “politički trik, nego kao mjeru koja zaista može da promijeni situaciju”.
“Većina tih ljudi nema dovoljno povjerenja u društvo, odnosno u državu i način na koji sistem funkcioniše. Zato mislim da je finansijski podsticaj tek sekundaran – mnogo je važnije da ljudi osjete da postoji perspektiva i mogućnost za napredak”.
Da finansijski razlozi nisu primarna motivacija za odlazak potvrđuju nam i Mario, Mijat i Matija. Više bi, kažu, voljeli da sistem funkcioniše.
Zato političarima na različite načine poručuju istu stvar – riješite sistemske probleme i vratićemo se bez ikakvog podsticaja.
