Pomoć koju je Njemačka mobilizirala u borbi protiv krize koronavirusa sadrži oko 1,2 biliona eura. Ova suma odgovara trećini svih ekonomskih dobara i usluga koje se u Federativnoj Republici Njemačkoj proizvedu u jednoj godini. Ovo je najveći spasilački paket na svijetu do sada, izjavio je ove sedmice Međunarodni monetarni fond (MMF).
Zašto Njemačka odjednom troši toliko novca?
Kratki odgovor je: zbog straha od goreg stanja. Do sada su se ekonomske posljedice koronske krize naročito ogledale u zatvaranju radnji i biznisa. Ali iza zabranjenih vrata, mnoge se kompanije dugo bore za svoje postojanje. Prema istraživanju Njemačke privredne komore (DIHK), jednoj od pet kompanija prijeti bankrot, a među kandidatima za bankrot spadaju vlasnici malih poduzeća, kao i aviokompanije i bundesligaški klubovi.
U drugim zemljama ne izgleda bolje. Prema MMF-u, svjetska kriza koronavirusa mogla bi dovesti do najgoreg ekonomskog pada u 90 godina. To bi imalo pogubne socijalne posljedice, posebno za siromašne ljude. A prijeti državama na dva načina: s jedne strane, milijarde poreznih prihoda oduzimaju se, dok se socijalna potrošnja masovno povećava.
Političari sada poduzimaju kontramjere kako bi barem ublažili ove efekte. Pomoću zajmova, grantova i proširenih naknada za nadoknadu plata kao što su kratkotrajna primanja, Njemača pokušava da spasi komapnije i samozaposlene u ovoj krizi. Pored toga postoje i direktni troškovi za borbu protiv virusa, doatnih 11 milijardi za bolnice, medicinsku opremu, istraživačke i informativne kampanje.
Prema ekonomskoj teoriji Johna Maynarda Keynesa, države bi trebale upiti više novca u ekonomski sistem u vrijeme krize – na primjer, putem ulaganja ili smanjenja poreza. Ovi troškovi finansiraju se dugovima (deficitna potrošnja), koji će se tijekom uspona ponovno smanjiti.
Kancelarka Angela Merkel i ministar ekonomije Peter Altmaier (oba CDU) nemaju isto razmišljanje kao Keynes. Ali zajedno s Scholzom, oni su već bili odgovorni za kejnzijansku politiku u financijskoj krizi: država je sastavila pakete ekonomskih podsticaja vrijednih milijarde kako bi ublažila posljedice ekonomskog pada. Tada se postavlja pitanje:
Odakle država dobiva sav novac?
Samo oko 15 posto ukupne sume čine direktni izdaci, uključujući 50 milijardi eura bespovratnih sredstava za mala preduzeća i samozaposlene. Većina ih, s druge strane, čini državne zajmove i garancije, posebno za programe pomoći koje vodi državna banka KfW. To je novac koji država idealno vraća, uključujući kamate.
Njemačka je i dalje u velikom zaduženju za preostale izdatke: ove godine preuzima nove dugove od 156 milijardi eura. Savezna Republika taj novac dobija od državnih obveznica s investitorima – na primjer, bankama i osiguravajućim društvima, ali i normalnim malim investitorima. Federalna vlada trenutno obavlja vrlo dobar posao s tim. Budući da su kamatne stope trenutno izuzetno niske, a njemačke obveznice smatraju sigurnom investicijom, ulagači čak prihvaćaju i negativne kamatne stope. Tako se odriču malog dijela iznosa koji su posudili njemačkoj državi. Drugim riječima, država čak ni ne mora da vrati puni iznos koji je posudila od investitora. S obzirom na milijarde, i dalje se postavlja pitanje:
Šta ovo znači za državni dug?
Do koronske krize, Njemačka je bila u procesu smanjenja svog ukupnog duga. Prošle godine je omjer duga i ekonomske proizvodnje prvi put u dulje vrijeme pao ispod 60 posto – takozvana maastrichtska prepreka, koja na nivou EU zapravo ne bi trebala povećati nivo duga. Zbog koronske krize, nivo duga sada će naglo porasti, vjerovatno na oko 75 posto do kraja godine.
Ovo je nesumnjivo neuspjeh nakon godina konsolidacije budžeta. Merkelova je pozitivno ubjeđena, da će Njemačka prevazići dugove.
Savezna vlada će također morati smanjiti novo nastali dug preko 20 godina od 2023. godine. To je dužnička kočnica u Osnovnom zakonu, koji je prvi put suspendovan zbog epidemije korone. To je izričito dozvoljeno u doba krize, ali ostaje pitanje:
Ko na kraju mora platiti?
Ova debata je već započela. Vođa SPD-a Saskia Esken donijela je jednokratni namet na imovinu za financiranje krize, a ministar financija Scholz ne isključuje veće poreze za bogate. Međutim, masovni otpor dolazi od koalicijskog partnera. Ali koliko daleko bi država trebala ići u tim nastojanjima? Istraživači sa Leopoldine akademije nauka ove su sedmice predložili, između ostalog, da se doplata za solidarnost ukine i za prvih deset posto. Iako bi ovo predstavljalo olakšanje za mnoge kompanije, to bi rezultiralo i gubicima prihoda od oko jedanaest milijardi eura za porezne vlasti.
Država ionako preuzima velike rizike u vezi sa ekonomijom. Od ove sedmice je prvi put zajamčeno 100 posto iznosa sa KfW kreditom; same banke posrednice više ne snose nikakav rizik. Zar kompanije ne moraju uložiti svoj novac za toliki smještaj u budućnosti?
Wolfgang Schmidt, sekretar države financija i čovjek desne ruke Olafa Scholza, dao je nevjerojatno iskren odgovor u podkastu „Coronomics“: Trenutno su previše zaokupljeni trenutnim problemima da bi zaista mogli voditi ovu raspravu. Pored toga, treba sačekati situaciju pojedinačnih kompanija nakon krize, što će tačno dovesti do pitanja: “Koji su sektori su još uvijek prisutni na tržištu?”
“
