Naizgled su to samo sitne promjene koje nam štede vrijeme.
Ali kada se sve te male interakcije saberu, slika postaje mnogo zanimljivija.
Istraživanje objavljeno u časopisu “Perspektivs on Sajkolodžikal Sajens”, koje je obuhvatilo više od 2.000 ljudi, pokazalo je da ljudi iz godine u godinu izgovaraju oko 300 riječi manje dnevno. To odgovara približno dva do tri minuta manje razgovora svakog dana.
Između 2005. i 2019. godine broj izgovorenih riječi smanjio se za čak 28 odsto, a pad je bio naročito izražen među mlađima od 25 godina, piše The Washington Post.
Istraživači sada pokušavaju da odgovore na mnogo zanimljivije pitanje: ako razgovor postaje sve rjeđi, da li time gubimo nešto što je važno i za naš mozak?
Sadržaj teksta
Sve je počelo jednom neobičnom slučajnošću
Valerija Fajfer, glavna autorka istraživanja i profesorka psihologije i savjetovanja na Univerzitetu Misuri u Kanzas Sitiju, nije ni pokušavala da istraži koliko ljudi danas razgovaraju.
Proučavala je razlike u govoru između muškaraca i žena kada je u podacima primijetila nešto neočekivano.
Bez obzira na pol, činilo se da ljudi vremenom jednostavno govore sve manje.
Ponovna analiza podataka potvrdila je da se obrazac ponavlja. Tek kada je posmatrala čitav period od 14 godina, postalo je jasno koliko je promjena velika.
Istraživanje je koristilo audio-snimke iz 22 različite studije. Učesnici su tokom nekoliko dana nosili uređaje koji su bilježili njihov govor dok su obavljali svakodnevne aktivnosti.
Rezultat je otvorio pitanje koje ranije nije bilo toliko očigledno: koliko je razgovora iz naših života nestalo samo zato što smo pronašli jednostavniji način da nešto uradimo?
Nekada se gotovo sve moralo izgovoriti
Veći dio ljudske istorije razgovor je bio osnovni način svakodnevne komunikacije.
Ako ste željeli nešto da kupite, morali ste razgovarati sa prodavcem. Ako ste tražili put, pitali biste nekoga. Upoznavanje nepoznate osobe, rad sa kolegama, dogovaranje ili održavanje prijateljstava uglavnom su podrazumijevali razgovor.
Danas je govor u mnogim situacijama postao potpuno opcionalan.
Hranu naručujemo preko ekrana. Karte kupujemo na internetu. Pravac do odredišta pokazuje nam telefon. Umjesto poziva šaljemo poruku.
Čak i kada se pojavi rasprava oko neke činjenice, više ne moramo pitati drugu osobu. Dovoljno je otvoriti pretraživač ili pitati četbot.
Svaka od tih promjena uklanja samo nekoliko rečenica.
Ali kada se hiljade takvih situacija ponavljaju iz dana u dan, broj neizgovorenih riječi postaje ogroman.
Može li razgovor biti vježba za mozak?
Naučnici već dugo znaju da su govor i jezik usko povezani sa radom mozga.
Problemi sa govorom često se pojavljuju kod demencije i drugih neuroloških oboljenja. Međutim, tradicionalno se ta veza posmatrala u jednom smjeru: promjene u mozgu dovode do promjena u govoru.
Sada se postavlja i suprotno pitanje.
Može li manje razgovora uticati na način na koji koristimo mozak?
Samo izgovaranje jedne obične rečenice zahtijeva izuzetno složen rad. Mozak mora da pronađe odgovarajuće riječi, organizuje ih, kontroliše mišiće potrebne za govor, prati reakciju sagovornika i istovremeno pripremi ono što ćemo reći sljedeće.
U tome učestvuju različiti dijelovi mozga, uključujući Brokinu oblast u lijevoj hemisferi, koja ima važnu ulogu u stvaranju i artikulaciji govora.
Zbog toga istraživači razmatraju mogućnost da bi razgovor mogao predstavljati svojevrsnu, makar skromnu, kognitivnu vježbu.
To ipak ne znači da će osoba koja manje razgovara dobiti demenciju. Za takav zaključak nema dokaza.
Ali moguće je da je smanjenje svakodnevne komunikacije dio mnogo šire promjene u načinu na koji koristimo pažnju, pamćenje i društvene sposobnosti.
Problem možda nisu veliki razgovori, već oni mali
Najzanimljiviji dio istraživanja odnosi se na komunikaciju koju gotovo i ne primjećujemo.
Fajfer smatra da pad govora možda nema mnogo veze sa razgovorima sa porodicom i bliskim prijateljima.
Mnogo važnije mogle bi biti male, usputne interakcije sa nepoznatim ljudima.
Pozdrav sa komšijom.
Kratak razgovor sa prodavcem.
Pitanje upućeno konobaru.
Komentar osobi koja sjedi pored nas.
Nekada su takvi razgovori bili gotovo neizbježni. Danas ih možemo preskočiti.
Burger možemo naručiti na kiosku. Telefon nam može pokazati put. Vještačka inteligencija može odgovoriti na pitanje koje bismo nekada postavili čovjeku.
Jedna po jedna, tehnologija uklanja male trenutke u kojima smo morali razgovarati, piše The Washington Post.
Poruka nije isto što i razgovor
Posebno je zanimljiva razlika između dopisivanja i komunikacije uživo.
Tokom razgovora moramo da pratimo šta druga osoba govori, zapamtimo prethodnu rečenicu, razumijemo je, odlučimo šta ćemo odgovoriti i istovremeno slušamo sagovornika dok pripremamo svoju narednu rečenicu.
Kod poruka veliki dio tog pritiska nestaje.
Poruku možemo pročitati nekoliko puta. Možemo dugo razmišljati o odgovoru. Možemo ga obrisati i napisati ponovo. Možemo se vratiti na prethodne poruke jer je cijeli razgovor sačuvan na ekranu.
To je lakše.
Ali upravo taj dodatni napor koji postoji u razgovoru uživo mogao bi biti dio njegove vrijednosti.
Kal Njuport, profesor Univerziteta Džordžtaun koji proučava uticaj tehnologije na društvo, smatra da ljudi sve češće izbjegavaju razgovore uživo i telefonske pozive upravo zato što zahtijevaju više vremena i pažnje.
A to, prema njegovom tumačenju, može biti paradoks savremenog života: kada druženje učinimo jednostavnijim, ne moramo se nužno osjećati povezanije.
Generacija Z posebno je zanimljiva istraživačima
Pad razgovora posebno je izražen među mlađima od 25 godina.
Zbog toga se postavlja pitanje da li je na tu generaciju dodatno uticala pandemija kovida 19.
Mnogi mladi proveli su važne godine školovanja i socijalizacije u izolaciji, uz nastavu na daljinu i znatno manje neposrednog kontakta sa vršnjacima.
Na društvenim mrežama zbog toga se proširio izraz “Džen Zi stej”, koji opisuje navodno bezizražajan pogled mlađih ljudi kada ne znaju kako da odgovore u nekoj svakodnevnoj situaciji.
Neki ga vide kao znak nepristojnosti ili odbojnosti prema neobaveznom razgovoru.
Drugi ga tumače drugačije – kao reakciju mladih koji su nesigurni, uznemireni ili jednostavno nisu imali dovoljno prilika da razviju sigurnost u takvim situacijama.
Ipak, ne treba sve svoditi na jednu generaciju.
Ljudi su počeli da se udaljavaju mnogo prije pametnih telefona
Robert Patnam, politikolog sa Harvarda i autor knjige “Boulning Aloun”, upozorava da povlačenje iz neposrednog društvenog života nije počelo pojavom pametnih telefona.
Prema njegovim istraživanjima, Amerikanci su još od šezdesetih godina prošlog vijeka počeli da se povlače iz klubova, crkava, komšijskih organizacija i drugih oblika zajedničkog života.
Televizija je tada već počela mijenjati način na koji ljudi provode slobodno vrijeme.
Digitalni život možda je samo ubrzao proces koji je već postojao.
Problem je što se posljedice takvog povlačenja više ne vide samo kroz usamljenost ili slabljenje društvenih veza. Ako je razgovor istovremeno i zahtjevna mentalna aktivnost, onda njegov nestanak otvara i pitanje šta gubimo na kognitivnom nivou.
Možda su najvažnije upravo nevažne rečenice
Fajfer je, nakon što je uočila rezultate istraživanja, počela svjesno da traži više prilika za razgovor.
Jedan običan komentar vozaču tokom odlaska na aerodrom pretvorio se u razgovor o putovanju i porodici.
U avionu je kratka opaska osobi koja je sjedila pored nje dovela do razgovora o njenom prvom letu.
Čak je i pitanje u kafiću o tome da li neko želi topli ili hladni napitak postalo povod za kratku razmjenu iskustava. T The Washington Post
Nijedan od tih razgovora nije promijenio nečiji život.
I upravo je to njihova zanimljivost.
Takve male interakcije tjeraju nas da slušamo, pamtimo, razmišljamo, procjenjujemo reakciju druge osobe i prilagođavamo ono što ćemo reći.
Istraživanja pritom pokazuju da razgovor sa nepoznatim ljudima, iako nam u početku može djelovati neprijatno, često ljudima donosi više osjećaja sreće i povezanosti nego što očekuju. Usmeni razgovor takođe može stvoriti snažniji osjećaj povezanosti nego dopisivanje.
Zato možda nije problem u tome što danas koristimo aplikacije, šaljemo poruke i razgovaramo sa vještačkom inteligencijom.
Problem bi mogao nastati ako smo zbog svega toga počeli da izbjegavamo same razgovore.
Jer nekoliko rečenica sa nepoznatom osobom, kratko pitanje komšiji ili običan komentar nekome pored nas možda djeluju potpuno nevažno.
Ali upravo u tim malim, svakodnevnim razgovorima vježbamo ono što nijedna aplikacija ne može u potpunosti da uradi umjesto nas: slušamo drugog čovjeka, pratimo njegovu reakciju, biramo riječi i istovremeno održavamo stvarnu društvenu vezu.
A možda je upravo zato podatak da svakog dana izgovaramo sve manje riječi mnogo važniji nego što na prvi pogled izgleda.
