Da li biste imali iste snove da ste djetinjstvo proveli u Tokiju umjesto u Beogradu? Da li biste bili podjednako otvoreni, hrabri, stidljivi ili ambiciozni da ste odrasli u nekoj drugoj porodici, gradu ili kulturi?
To pitanje vijekovima intrigira filozofe, psihologe i naučnike. Danas, zahvaljujući brojnim istraživanjima iz oblasti psihologije, genetike i neuronauke, odgovori postaju sve jasniji – mjesto na kom odrastamo mijenja nas mnogo više nego što mislimo.
Geni nisu jedina priča
Dugo se vjerovalo da je ličnost uglavnom određena genetikom. Međutim, istraživanja pokazuju da geni predstavljaju samo dio slagalice.
Velika analiza koja je obuhvatila milione blizanaca iz različitih zemalja pokazala je da genetika objašnjava približno polovinu razlika među ljudima. Drugu polovinu oblikuju iskustva, porodica, kultura, društvo i okruženje.
Drugim riječima, čak i kada biste imali potpuno isti genetski materijal, život u drugačijoj sredini mogao bi da vas usmjeri u sasvim drugom pravcu.
Kultura mijenja način na koji razmišljamo
Psiholozi ističu da kultura utiče na to kako doživljavamo sebe, druge ljude i svijet oko nas.
Na primjer, istraživanja pokazuju da su ljudi koji odrastaju u zapadnim društvima češće usmjereni na individualnost i lična dostignuća. Oni sebe opisuju kroz osobine poput duhovitosti, inteligencije ili kreativnosti.
S druge strane, u mnogim azijskim kulturama veći značaj imaju porodica, zajednica i društvene uloge. Tamo će osoba češće reći da je kćerka, otac, student ili član određene zajednice nego što će isticati individualne osobine.
Takve razlike nisu samo stvar navike – one se vremenom ugrađuju u način na koji mozak obrađuje informacije.
Naš mozak se oblikuje iskustvima
Svako iskustvo koje doživimo ostavlja trag. Kako odrastamo, mozak stvara i učvršćuje neuronske veze koje odražavaju način života, vrijednosti i pravila sredine u kojoj živimo.
Zbog toga osoba koja je odrasla u društvu koje podstiče samostalnost može razviti drugačiji pogled na svijet od nekoga ko je odrastao u kulturi koja naglašava kolektivnu odgovornost.
Psiholozi smatraju da bismo, da smo odrastali u drugoj zemlji ili kulturi, gotovo sigurno imali drugačije navike, prioritete i način razmišljanja.
Da li bismo ipak ostali isti?
Ovo pitanje i dalje dijeli naučnike i filozofe.
Neki smatraju da postoji “suštinsko ja” koje ostaje isto bez obzira na okolnosti. Drugi vjeruju da je identitet neraskidivo povezan sa društvom i okruženjem.
Istina je vjerovatno negdje između.
Naše osobine nisu potpuno određene ni genima ni sredinom. One nastaju kroz stalnu interakciju onoga što nosimo u sebi i svijeta koji nas okružuje.
Zašto je ovo važno?
Razumijevanje uticaja okruženja pomaže nam da budemo tolerantniji prema ljudima koji razmišljaju drugačije od nas.
Mnogi naši stavovi, navike i uvjerenja nisu nastali slučajno. Oni su oblikovani porodicom, školom, društvom, istorijom i kulturom u kojoj smo odrastali.
Zato pitanje “ko bih bio da sam odrastao negdje drugdje” možda nema jedan tačan odgovor.
Ali nauka danas prilično sigurno kaže jedno – ne biste bili potpuno ista osoba.
Možda biste imali drugačiji smisao za humor. Drugačije prijatelje. Drugačije snove. Možda biste voljeli drugačiju hranu, drugačije praznike i drugačije vrijednosti.
Ipak, negdje između onoga što ste naslijedili i onoga što ste naučili, vjerovatno bi i dalje postojao dio vas koji biste prepoznali kao svoj, prenosi Telegraf.rs.
