Potom ih je časopis Art Review uvrstio na listu Power 100, najutjecajniji ljudi 2021. u svijetu umjetnosti, na kojoj su i Marina Abramović i Ai Weiwei primjerice, a pisalo je: “Iako je Austrija bila u lockdownu, uspjele su pokazati što radi kolektiv Averklub, potom lokalnu umjetnicu Ines Doujak…”
Međutim, iz Grada Beča nisu im produljili ugovor za Kunsthalle, o čemu se ovih dana pisalo i u austrijskim i drugim inozemnim medijima. WHW čine četiri kustosice – Sabina Sabolović, Nataša Ilić i Ivet Ćurlin su u Beču, a Ana Dević u Zagrebu vodi Galeriju Nova.
Podsjetimo, svojedobno su imale i polemiku s upravom Grada Zagreba, još je na mjestu gradonačelnika bio Milan Bandić, a za kulturu je bila zadužena Vesna Kusin. Pisalo se kako je politička odluka da im se ne produlji ugovor za vođenje galerije Nova u Teslinoj ulici u centru Zagreba, no nakon pobune kulturne scene to je povučeno. Kustosice su među ostalim rekle na tiskovnoj konferenciji: “AGM odnosno Zagrebački holding imaju samo obvezu plaćati režije Galerije Nova, a sve ostalo – poput održavanja prostora, financiranja izložbenih programa, honorara umjetnicima i svega drugog što je potrebno za funkcioniranje jedne galerije – osigurava WHW.”
O svemu razgovaramo s ovim kustosicama.
* Kako je glasilo obrazloženje, zašto vam nije produljen mandat na čelu Kunsthallea u Beču?
– Cijeli proces bio je razočaravajuće netransparentan. Javile smo se na natječaj za još jedan mandat, intervjuirao nas je žiri od šest članova, kombinacija predstavnika gradske vlasti i stručnjaka. Nakon razgovara javljeno nam je da se žiri ne može odlučiti i da će biti održan još jedan krug intervjua. Tjedan dana nakon toga dobile smo informaciju da se od toga odustalo i da je žiri odlučio poništiti natječaj jer nitko od kandidata ne zadovoljava kriterije. Objašnjenje koje kriterije svi ne zadovoljavamo nismo dobile ni mi ni javnost. Smatramo da se radi o političkoj odluci jer je rad žirija, pogotovo kada u njemu sjede predstavnici gradske vlasti, odraz kulturne politike.
* Spominjao se i manji broj posjetitelja, no u doba korone teško da je i moglo biti više posjetitelja. Koliko je to legitiman razlog i koliko su brojke bitne u kontekstu muzeja po vašem mišljenju?
– Mislimo da je pogrešno inzistirati na brojnosti publike, tj. na ekonomskom parametru kao jedinom kriteriju valorizacije, i to smo više puta javno naglašavale. Zanimalo nas je kakve odnose s publikom Kunsthalle Wien gradi, kroz procese koji traže posvećenost i vrijeme, i koji nisu bili mogući u vrijeme pandemije. Korona je zatvorila našu prvu izložbu nakon tjedan dana, Beč je imao duge periode velikih restrikcija, sve do proljeća prošle godine. No kako se to pitanje ipak stalno ponavlja, reći ćemo da smo od 2021. do 2022. godine s našim vrijednim timom udvostručile brojnost publike i približile se pretpandemijskim brojkama. I žiriju smo dale taj podatak i objasnile da se ne bojimo popularnosti, ali to ne znači da pristajemo na populizam. Pogotovo u gradu kao što je Beč koji je prepun ‘blockbuster‘ izložbi koje pokazuju već itekako poznata imena (ovdje su to u velikom broju i dalje bijeli muškarci sa zapada). Smatrale smo da je potrebno da Kunsthalle Wien razvija drugačiju odgovornost prema svojoj publici i tako koncipirale svoj program.
* Jesu li izložbe koje ste pokazale različite od onoga što ste najavile u programu?
– Natječaj na kojem smo dobile posao nije tražio razradu konkretnih izložbi, nego smjernice programa i te smo smjernice zajedno s našim timom ispunile. Ponosne smo na izbor umjetnika i umjetnica, kustosa i kustosica koji su dio našeg programa, kao i tema kojima se bavimo. Pitanja umjetnosti kojima smo se bavile u ovom periodu crpe snagu iz feminizma, antifašizma i dekolonijalnog pristupa. Smatramo da su to vrijednosti koje je potrebno svuda promišljati, naročito u postimperijalnom Beču. Teme kao što su migracije, klimatske promjene, društvena pravda, statusi manjina, sve veća nerelevantnost zapadnjačkog kanona umjetnosti, kao i komplicirana veza koju Austrija ima sa svojom prošlosti, ne prestaju biti aktualne. Dapače, mislimo da su one ključne kako bi Beč postao bolje mjesto za život i za stvaranje umjetnosti u budućnosti. Bile smo svjesne da postoji otpor prema takvom pristupu, ali to nije nešto što bi nas obeshrabrilo.
Uz pandemiju, Kunsthalle Wien prošao je kroz intenzivan proces restrukturiranja i postao je dio Bečkog kulturnog holdinga. Nije nam bilo jednostavno braniti poziciju umjetnika i umjetnosti u tom restrukturiranju, kao što znamo – takvi procesi svuda i uvijek imaju kao prioritet administrativnu i financijsku logiku efikasnosti za koju mislimo da umjetnosti ne donosi ništa dobro, naprotiv. To nam je otežalo i promišljanje institucionalnih struktura iz pozicije kolektivnog rada koje nas je zanimalo.
* Imate li razloga vjerovati da nešto drugo stoji iza odluke Grada Beča?
– Neformalno nam je spomenuto da je program bio previše političan i orijentiran prema migrantskim zajednicama, da smo premalo surađivale s ‘establišmentom‘ i galerijama, pokazivale previše umjetnika i umjetnica koji Beču nisu poznati. To nije odgovaralo konzervativnim liberalnim krugovima socijaldemokratske stranke koja je na vlasti u Beču već niz desetljeća. Budući da smo dobile posao na temelju jasno pozicioniranog kolektivnog rada tijekom više od dvadeset godina, čudi nas da je itko od nas očekivao drugačije prioritete. Službene brojke kažu da u Beču živi 42 posto migrantske populacije, neformalno ih sigurno ima više. Naš program obraćao se toj realnosti grada. U službenoj kulturnoj politici Grada Beča ima puno smjernica oko različitosti i inkluzije. Međutim, oni su često ‘šlag na torti‘, rezervirani za popratne programe ili prostore izvan centra. Nama se činilo važno da se Kunsthalle Wien, s velikim budžetom i prestižnom pozicijom u gradu, pridruži uistinu brojnim angažiranim umjetnicima i radnicima u kulturi koji su tamo aktivni već niz godina.
Mislimo da je odbijanje našeg programa dio veće ideološke konsolidacije koja se događa u Europi kao vrlo nekreativan odgovor na mnogobrojne krize kojima svjedočimo. Izostala je odlučna politička podrška našem programu koji je dekonstruirao zapadni kanon i promatrao Beč kao migrantski grad. Mislimo da je to srž problema, sve drugo je proceduralna i zakonska dimna zavjesa. Cijeli proces pokazuje višestruku diskriminaciju koja nas zapravo ne treba čuditi.
* Boris Marte, inače predsjednik Uprave Erste fondacije, dao je ostavku kao član Nadzornog odbora nakon što su odlučili da vam neće produljiti mandat. Koliko vam znači njegova podrška? I jeste li, općenito, zadovoljne reakcijom umjetničke zajednice, podrškom kolega? Vidim da imate popriličnu podršku u međunarodnoj zajednici.
– Izuzetno smo zahvalne na svoj podršci, to je podrška ne samo nama nego i timu Kunsthallea Wien i svima s kojima smo zajednički realizirale program, naročito svim umjetnicima i umjetnicama. Boris Marte, naš dugogodišnji kolega, bio je jedan od prvih koji je reagirao u lokalnoj kulturnoj zajednici, to nam je bilo izuzetno važno jer smo puno radile upravo na tim odnosima. Uslijedilo je još puno glasova – protestna pisma napisali su najvažnije bečko udruženje umjetnika Secession i Akademija likovnih umjetnosti; a mnogi su se pridružili pismu peticije koje je pokrenula uglavnom migrantska zajednica. To nam je potvrdilo osjećaj koji smo imale sve ove godine, da ima mnogo ljudi u gradu kojima je naš program puno značio.
* Kako prolazi izložba Sanje Iveković, kako bečka publika reagira na nju?
Jako smo zadovoljne, izložba je dobila izvrsne kritike, na godišnjim je listama najboljih izložbi, a i Art Forum ju je stavio na listu izložbi koje se ne smiju propustiti. Sve što Sanjin sjajan rad i zaslužuje! Zahvalne smo joj na ovoj suradnji, kao i timu kustosice Zdenke Badovinac i arhitektice Ane Bakić, s kojima je bilo divno raditi. Jako se veselimo da sljedeće godine izložba dolazi u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, uz specijalnu podršku Grada Zagreba.
* Imate li već planove za dalje?
– Ugovor nam traje do lipnja 2024. godine. Vratit ćemo se kući s ogromnim novim znanjem i iskustvom, te s dodatno proširenom međunarodnom mrežom koju je WHW uvijek njegovao. U Zagrebu kontinuirano radi tim predvođen Anom Dević i, po našem, naravno, subjektivnom mišljenju, realizira izvrsne programe WHW Akademije i Galerije Nova. Mislimo da je politička klima u Zagrebu povoljna za povratak kući i pratimo novu kulturnu strategiju na kojoj radi Gradski ured za kulturu. Smatramo da možemo puno ponuditi Zagrebu, kao napokon otvorenom gradu. Za kraj se možemo našaliti da se nadamo da će u Beču ostati eho našeg programa, kao što je naš zemljak Gavrilo Princip predvidio iz tamošnjeg zatvora: “Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašeći gospodu.”
(jutarnji.hr, foto: Katarina Šoškić)
