Partizanski filmovi – poetika otpora i nade

Partizanski filmovi koji su desetljećima snimani u Istočnoj Evropi nose u sebi estetiku i vrijednosti koje danas valja ponovo otkriti. To je cilj filmskog festivala “O Partigiano! Panevropski partizanski film” u Beču.

„Evropske zemlje trenutno zatvaraju granice, razdvajaju svoje evropske komšije i građane na dobre i loše, doseljenike na poželjne i nepoželjne, a pri tome posmatraju kako se prognani guše u Sredozemnom moru”, konstatira Miranda Jakiša, profesorica slavistike na Univerzitetu u Beču. “Čini se da smo zaboravili evopske vrijednosti koje su postavljene nakon Drugog svjetskog rata, jer trenutno ne možemo ustvrditi da se držimo principa zajedništva i borbe protiv isključivanja i progona određenih društvenih skupina. Te poslijeratne vrijednosti valja ponovo otkriti, i to se odlično može učiniti uz pomoć partizanskih filmova”, smatra Jakiša.

Ona već preko deset godina izučava partizanski film i partizansku književnost, a sada skupa sa austrijskim Filmskim muzejom organizuje niz javnih predavanja pod naslovom „Istočnoevropski partizanski film – retrospektiva otpora”. Predavanja su koncipirana kao popratni program ovogodišnjem programu retrospektive bečkog filmskog festivala Vienalle, pod nazivom „O partigano  – panevropski partizanski film”.

Fascinacija potencijalom solidarnosti

„Seminari na univerzitetu na temu partizanskog filma bili su jako dobro posjećeni. Partizani danas oduševljavaju studente čiji roditelji nemaju aktivno sjećane na Drugi svjetski rat. Studente fascinira činjenica da su ljudi bez obzira na lične gubitke za otpor bili spremni dati i život. Mlade ljude zanima takođe potencijal solidarnosti, što je bio centralni element svih oblika otpora u Evropi pod fašističkom čizmom”, objašnjava Jakiša. „Tema je također kako umjetnost može služiti ideologiji. Partizanski filmovi nose taj produktivni prijepor u sebi.”

Ponovnim otkrivanjem ovog žanra i kroz javne rasprave organizatori Miranda Jakiša i Jurij Meden žele rekonstruisati jedan dio, kako filmske, tako i historije uopšte. Austrijskom Filmskom muzeju pošlo je za rukom za ovu reviju pronaći filmove koji su i mnogim stručnjacima bili nepoznati. Među njima su i filmovi koji su nastali u državama koje više ne postoje, kao što su Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka. Ali tu su i filmovi iz Italije, Albanije, Francuske, Danske i Norveške.

“Filmovi u kojima se ne relativira zlo”

Jedna od studentica dobro posjećenih predavanja na Bečkom univerzitetu koju je takođe zainteresovala solidarnosti i zajedništvo protagonista partizanskog filma, jeste Olja Alvir. Mlada spisateljica koja u Beču živi od djetinjstva i čiji su roditelji izbjegli iz Bosne, samu sebe naziva Jugoslovenkom i time pokazuje simpatiju za zemlju čija je osnova bilo zajedništvo svih njenih naroda i narodnosti, a koja je, kako se tvrdilo, nastala u antifašističkoj borbi.

„Partizanski filmovi fokusiraju se na ono zajedničko. Motivi zajedničkih pokreta – marševi, zbjegovi –  su pozitivno konotirani, što je potpuna suprotnost današnjem javnom diskursu. Osim toga u patizanskim filmovima nema relativiranja zla – negativci ni na koji način nisu ni „cool” ni privlačni”, kaže Alvir.

Što se tiče umjetničkog izraza pri predstavljanu antifašističkog otpora, on je raznovrstan kao što je bio i sam otpor u raznim zemljama. Tako se predstavljanje italijanskog pokreta otpora razlikuje od predstavljanja otpora u Sovjetskom Savezu ili francuske resistance. Funkcija partizanskog filma bila je takođe dosta raznovrsna, navodi Jakiša: dok je naposredno nakog završetka rata film služio preradi ratnih trauma, kasnije se radilo prije svega stvaranju nacionalnih mitova. U još kasnijim godinama nakon rata partizanski film je služio čak i kritici tadašnjih društava.

Uspostava evropskog kina kroz partizanske filomove?

Većina partizanskih filmova koji će biti prikazani na bečkom festival Vienalle, potiče iz tadašnjeg Istočnog bloka, iz Jugoslavije i iz Sovjetskog saveza; u ovom slučaju inače u svakom smislu „poraženi istok” ima ponuditi i nešto na što može biti ponosan, smatra Jakiša.

Pri sistematskom pregledu onoga što je filmovima zajedničko, a to je borba protiv fašizma, postavlja se pitanje da li su tek partizanski filmovi etablirali i zajedničko evropsko kino. Može se u svakom slučaju reći, kaže Jakiša da poslijeratne evropske vrijednosti u filmu nisu samo predstavljene, već da su partizanskim filmom djelimično i stvarane. „Partizanski filmovi nas vode u vrijeme u kojem se fašiste moglo nazvati fašistima, dok u naše vrijeme neko poput Höckea (eksponiranog političara AfD-a iz njemačke savezne zemlje Tiringije, op. ur.) podnosi sudske prijave zbog toga što ga se nazvalo neonacistom”, pojašnjava Jakiša.

Partizanski filmovi kao inspiracija

A čini se da i mlađe generacije budućnost vide u ovom kontekstu. „Oni koji u partizanskom filmu skupa marširaju ili su skupa u zbjegu, ne predstavljaju opasnost ili invaziju. Oni su nosioci nade i graditelji neke idealne budućnosti. Od takvog pogleda na izbjegle ili na dislocirane, mi danas možemo profitirati”, kaže Olja Alvir.

U vremenu u kojem je fašistička politika ponovo u usponu, baviti se umjetnošću koja sa nadom gleda u zajedničku budućnost, u kojoj su svi bili dobrodošli, pa tako i izbjeglice, dodaje Alvir, može biti inspiracija.

Serija javnih predavanja na temu partizanski film počinje na Institutu za Slavistiku bečkog univerziteta 23.10., dok će s retrospektivom “O Partigiano!” festival Viennale biti otvoren 24.10.

Link za niz predavanja Isočnoevropski partizanski film – Retrospektiva otpora

Link za Viennale

Pročitajte još

Popularno