Čitam intervju sa predsjednikom Redžepom Taipom Erdoganom. Optimističan je. Ima i zašto da bude. Turski zdravstveni sistem je jedan od najboljih na svijetu. Ogroman je broj zdravstvenih radnika, razvili su proizvodnju respiratora, maske, rukavice i dezinfikaciona sredstva mogu da se kupe na svakom koraku. I ono najvažnije, testiraju ogroman broj ljudi. Do sada već više od 161000. Samo juče gotovo 20000. Za nas, koji dolazimo iz male zemlje, ovi brojevi djeluju nestvarno, ali u Turskoj, koja ima oko 82 miliona stanovnika i nekoliko miliona izbjeglica, broj zaraženih i mrtvih, ma kako to surovo zvučalo, mozda i nije veliki. Turska može da kaže da je dugo izdržala od napada nevidljivog neprijatelja. Već u početku su zatvorili granicu sa Iranom. Istovremeno, na aerodromima su uspostavljeni senzori za mjerenje temperature kod onih koji ostaju u Turskoj. Vlasti su se odlučili i da prevezu stotine hiljada svojih građana iz zapadnih zemalja. Tek je prije nekoliko dana zabranjen saobraćaj izvan zemlje. I pored toga, Turska bilježi slab rast zaraženih. Zapamtite da Turska ima stanovnika kao jedna Njemačka. I da je stanovništvo manje disciplinovano.
Erdogan je optimista, rekao sam. Vjeruje u sistem, u mjere koje su donijeli. Ne znam da li postoji zemlja koja je zabranila kretanje i onima ispod 20 godina, uz one preko 65 godina. Za 30 gradova je uveden potpuni karantin, zabrana ulaska i izlaska. Među njima za najveće gradove Istanbul, Ankara, Izmir…
Istanbul kao da spava. Njegovi građani vole obalu. Spuštajući se pomenutim bulevarom Barbaros do obale Bešiktasa, desno idemo ka Galata mostu, gdje lokalni ribolovci već rano ujutro zauzimaju svoje mjesto i most, koji vodi prema Aja Sofiji, Plavoj džamiji i turističkom središtu grada, bude preplavljen stotinama onih koji žele da izvade ribu iz Mramornog mora. Već nekoliko dana ta slika više nije ista. Lijevo idemo pored predivne palate Dolmabahce ka Ortakoju i dalje prema Bebeku. Obala je uređena za pješake, rekreativce, bicikliste i pecaroše. Tu su parkirani čamci, jahte. Najljepši dijelovi grada. Stanovnici Istanbula ga vole. Dolaze ovdje da uživaju u vazduhu i pogledu na Bosfor i preko moreuza na azijski dio grada. Ovdje sam volio vikendom da dođem na trčanje i kafu u Starbaksu. Uskraćeni smo tog uživanja svi mi, ali proći će. Proći će – najčešće je izgovorena tvrdnja i u Istanbulu.
Turska je jaka država. Može da živi sama. Proizvodnja i poljoprivreda rade savršeno, marketi su puni i niko ne treba da brine kako će nečega da nestane. I cijene su pod kontrolom. Imaju dežurni telefoni na koje građani mogu da prijave sve devijacije u trgovinama.
Turci su, prema nekim analizama, najvrijedniji narod na svijetu. Nisam znao za ovaj podatak, ali sam se za ovih nekoliko mjeseci koliko sam u Istanbulu, uvjerio u to. U stanju su da rade 24 časa dnevno. I sada je većina osuđena da se zatvori u svoje stanove ili kuće. Teško vrijeme za sve. Komšije kažu da ovo shvataju samo kao prinudni odmor i da će vrlo brzo biti sve po starom. Vrijeme koriste za dezinfekciju prostora u kojem žive. Solidarnost je na najvišem mogućem nivou. Ne samo u ovim danima. Uvijek se izdvaja za siromašne i one koji ne mogu da rade. Vole filmove, serije, televiziju, bioskope, kompletnu industriju, koja je izuzetno jaka. Sada su se prepustili tome da pogledaju ono što su propustili. Ili da pročitaju ono što nisu. Kućna dostava radi za sve proizvode, što znatno olakšava mnoge stvari.
Građana BiH ima u Turskoj. Tu su studenti na fakultetima, neki su ostali na liječenju na klinikama, a neki su u velikim poslovima. Sada je problem kako da se vrate kući. Ili da ostanu dok sve ovo ne prođe. Mi smo im kontakt i prema informacijama i prema pravilima. Vrlo korektno sarađujemo. Pomoć je u ovim vremenima svima potrebna .
Razmišljam kako će biti kada ovo prođe. Da li će ljudi zazirati jedni od drugih plašeći se i dalje zaraze? Kada će taj osjećaj proći?
I kada će Istanbul ponovo otvoriti vrata svijetu da se divi istoriji kroz koju su prošli mnogi?
(banjaluka.net)
