Grujić se odlučio da napusti Banja Luku odmah poslije srednje škole još 1988. godine jer nije uspio da nađe posao, ali je tada osjetio da bi moglo doći do rata u bivšoj Jugoslaviji što ga je dodatno potaklo da dođe u Beč.
Da li postoji neki momenat, kojeg se rado ili nerado sjećate pri dolasku ovdje, i da li ste znali šta o Austriji, ili je bilo sve novo?
Grujić: Nisam znao mnogo o Austriji, samo ono što je u vezi sa Gavrilom Principom (smijeh). Beč je evropska metropola koja odiše umjetnošću, ali ja kada sam došao zaista nisam mogao to da primjetim jer sam došao u naš geto, takoreći dio gdje su samo naši ljudi živjeli. I to živjeli u jako malim stanovima, sa još uvijek wc-om na hodniku, tako da sam ja došao u Beč u nedjelju, a već u četvrtak sam pobjegao nazad iz Austrije. To jednostavno nije bilo ono što sam ja zamišljao. Međutim, Austrija jeste bila to što ja mislio, ali ja jednostavno nisam imao priliku to da vidim zatočen u tom “getu”. Moj povratak dole je bio kratak jer sam opet odlučio da se vratim, kada sam zapravo shvatio da će na Balkanu sve gore biti.
Kako ste se Vi i Vaša porodica navikli na život ovdje?
Grujić: Čak ni sada ne bih mogao reći da sam se navikao na život u Beču. U principu, ja ne bih mogao reći da sam ikada u životu bio vezan za mjesto, neki grad. Smatram sebe Evropljaninom. Bez obzira što sam rođen u Banjaluci, nije mi bio problem da živim u bilo kojem gradu u Evropi. Međutim tada je sve bilo lakše nego sada novim generacijama koje dolaze. Bilo je lakše u smislu rada, organizovanja porodice, školovanja. Dobro, možda nije bilo lako organizovati familiju zato što se teško uklopiti na način života kojim žive Austrijanci. Pronaći ovdje djevojku, oženiti se i naviknuti na život ovdje meni je stvaralo probleme jer dolazim iz drugačije države, sa drugačijim pogledima na svijet.
Vi ste vlasnik lokala “Vino Laguna” koji se nalazi na prekrasnoj lokaciji u centru Beča. Kako Vam se činio život u Beču kada ste tek došli i odakle potiče ljubav prema gastronomiji?
Grujić: Ono sa čim se nisam mogao pomiriti i ono što i dan danas pokušavam u svojoj okolini da promjenim je to što dolaskom tih 80-ih godina susreo sam generaciju ljudi koja nije bila obrazovana i apsolutno me niko nije dočekao sa idejom nostrifikacije diplome kako bih radio ono za šta sam išao u školu u Jugoslaviji. Naravno, moja majka me ovdje dočekala i obezbijedila mi posao, tako da sam krenuo u jednom restoranu, što zapravo i nije loša stvar, gledajući iz ove perspektive. Tada sam i shvatio da volim gastronomiju, a zapravo sam uvijek voliko kontakt sa ljudima i gastronomija mi je zaista pružila mogućnost da to objedinjim. A smatram da su kontakti jako bitni u ovom gradu. Nije mi drago što se desio rat, ali da nije, nova generacija mladih ljudi koji su došli da se školuju i napreduju, ne bi došla u Beč. Moja generacija nije bila u toj mogućnosti kao što ste vi sada. Naši ljudi su se tada bavili uglavnom zanatom, i niko nije mislio da će ovdje ostati. Međutim, svi smo ostali. Jezik je bio velika prepreka jer sam učio ruski u školi, a njemački nije lak. Tako da se ta ljubav prema gastronomiji razvila od samog početka dolaska u Beč. Odmah sam se tu pronašao i shvatio da radim ono što volim, zato mi valjda i ne pada teško da radim.
Kako je nastao lokal “Vino Laguna”?
Grujić: Zaista sam ponosan na lokal “Vino Laguna”. Nastao je iz inata, jer smo ovdje stalno gledani kao stranci koji plaćaju doprinose i grade ovaj grad. A sa druge strane, želio sam da dokažem i sebi i drugima da ne moramo da budemo u getu. Želio sam da i Austrijanci vide da smo mi dio njihove kulture, i da su moja djeca danas isto Bečlije, pa čak i veće nego neki Austrijanci. Mi ne okupljamo samo naše ljude, dosta Austrijanaca dolazi u ovaj lokal. Ja nisam više mogao da gledam kako nas guraju po marginama i 15. i 16. bezirku i koncentrišu na jednom mjestu. Smatram da smo nakon toliko godina zaslužili da imamo neki svoj lokal, mjesto okupljanja u centru grada. Meni nije problem da ovo bude “jugo” lokal, a moja namjera je da napravim spoj Bečlija, tj. ljudi koji su ovdje rođeni, i ljudi koji su došli ovdje, čiji je maternji jezik neki drugi, a žive dugi niz godina u ovom gradu. Za sada, to ide jako uspješno. Imao sam jednu veliku sreću da odrastam pored svoga djeda koji je uvijek govorio da je čovjek bogat onoliko koliko potroši na zadovoljstvo, a ne onoliko koliko novca ima. Meni je jedino žao što je dosta naših ljudi ostalo na istom nivou. Ja ne pripadam toj grupi ljudi. Cilj mi je da kroz muziku i kulturu ostanem u trendu sa narodom koji dole živi, a da se uklopim i ovdje. Mislim da Beč ima mnogo ljepota i da se trebaju vidjeti, po mogućnosti, iz svih perspektiva. Što se tiče naziva Laguna, uvijek sam volio more i lagune. A vino, iako se kod nas u Bosni i Hercegovini uglavnom pije rakija, za mene je vino jako plemenito piće.
Postoji li razlog zašto ste odabrali da se bavite vinima i sektovima?
Grujić: U zadnje vrijeme su vina postala trend, što se može čak i u Banjaluci primjetiti, gdje nikada nismo imali vinske podrume, a sada imamo vinarije. Grožđe je, po meni, najrentabilnija voćka. Može se lijepo konzumirati, može se piti kao sok, špricer, lijepo osvježava. Uz vino se jednostavno, može uživati. I pošto je dole sada popularizovana vinarska kultura, htio sam da pomognem našim ljudima, da i njihova vina dospiju u Evropu. Mada, mi nismo isključivo vinski bar, nisam se samo bazirao na vino.
Šta čini dobro vino i koje je Vaše omiljeno vino?
Grujić: Dobro vino čini dobro grožđe, dobra voda, puno sunca i hladne noći (smijeh). Dobro vino je subjektivna stvar i jako je bitno da tebi lično odgovara. Moje omiljeno je crveno vino Cabernet Sauvignon Radovanović, ili od bijelih Vukoje Žilavka.
Da li biste mogli izdvojiti neki lijep događaj ili posebne trenutke koje ste doživjeli kao vlasnik “Vino Lagune”?
Grujić: Bilo ih je mnogo, ali bih izdvojio nekoliko. Jedan od najljepših doživljaja je kada smo pravili Balkan žurke i 50 ljudi zajedno pjeva, a imamo samo jednu gitaru koja se čuje. I svi se družimo do zore pjevajući. Zapravo, svaki petak i subota su takvi. Mislim da je to posebno. Vrlo rado se sjećam jedne svadbe koja je prilično neobična. Ovo je mali lokal u koji stane maksimalno pedesetak ljudi, a ta svadba je počela u ponoć i nekako mi je ostala u sjećanju. Takođe se rado sjećam posjeta ljudi npr. Matije Bećkovića, Bajage, Mime Karadžića… Meni je zaista svaki dan lijep posebno zato što smo stvorili omiljeno mjesto za naše studente. Smatram da je školovanje mladih ljudi jako bitno i posebno mi je drago kada vidim da se ovdje okupljaju ljudi koji žele da ostave pečat u ovom gradu, koji žele da napreduju i da kreiraju nešto novo. Možda ovo bude osnova da mi osvojimo ovaj grad.
Ljubav prema muzici je se zaista osjeti u ovom lokalu, odakle ona potiče i da li i sami svirate neki instrument?
Grujić: Ne sviram nijedan instrument, ali da, jako volim muziku. Dobru muziku, pop, rock. I to je ono što se ovdje svira. Naravno dođe se i do Tome Zdravkovića i neke dobre narodne pjesme. Ali rock je moja velika ljubav i obilježio je moju mladost. I sam mnogo volim umjetnost.
Ovaj lokal je prilično mlad lokal, odnosno postoji otprilike 3 godine. Ono što je posebno lijepo za vidjeti ovdje, jeste to, što Vi kao vlasnik, uvijek nastojite da pomognete našim ljudima, i da zaposlite naše studente. Kakvi su ciljevi ovog lokala u vezi sa budućnosti?
Grujić: Jeste, poprilično smo mlad lokal, ali lokal koji ima dušu. Moj cilj pri početku rada ovog lokala, a kao ni sada nije bio da se obogatim. Moj cilj je prvenstveno da stvorim nešto novo, nešto što će ljude pokrenuti, a kada se radi o budućnosti volio bih da napravim jedan naš pravi, veliki restoran. Mi u ovom gradu nemamo pravi tradicionalni srpski restoran u centru grada. “Vino Laguna” je jedna odskočna daska za taj moj san i projekat. Mi smo narod koji u nedostatku svoje lične sreće jako često uživa u tuđoj nesreći. Ja bih zaista volio da to promijenim. Treba uživati, sreća je na svakom koraku. Nas je jako puno u ovom gradu, ali često nismo kompaktni i imamo jako nerazvijenu svijest o državi. To je nešto što ja ne mogu kod naših ljudi da shvatim. Ja znam kako je teško doći u novi grad i izgraditi život ovdje, zato mi i jeste cilj da pomognem našim ljudima, posebno studentima.
Za kraj, poruka našim mladim ljudima koji dolaze u Austriju?
Grujić: Život je kratak. Mislim da moraju da saberu i oduzmu dobre i loše stvari koje ih ovdje čekaju i sami da odluče da li žele da dođu ili ne. Ja sam došao kao formirana ličnost, ali i dan danas ja kada liježem da spavam, nikada ne zaspim u Beču, ja uvijek zaspim u Banjaluci. Posebno bih im rekao da razmisle da li je novac vrijedan odlaska? Put do uspjeha je ne stajati i kukati, nego uzeti sve u svoje ruke i promijeniti.
(dunav.at)
