Po dejtonskom Ustavu, u Federaciji BiH biraju se dva člana, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, ali cijeli je mješoviti entitet jedna izborna jedinica, što znači da i Bošnjaci mogu glasati za ”svog” Hrvata, što su ovom prilikom i učinili, pa su osim Šefika Džaferovića (61), predratnog policajca i suca Okružnog suda u Zenici, poslije rata nižeg ‘funkcionera’ i jednog od šefova Obavještajne službe (AID), izabrali i Željka Komšića (54), pravnika i profesionalnog političara, koji je karijeru počeo u bosanskohercegovačkom SDP-u. Komšić je dobio oko 219 tisuća glasova, Džaferović 206 tisuća, a Dragan Čović, hadezeovac koji je pridobio 80 posto Hrvata, samo 140.000.
I Komšić se deklarira kao Hrvat, ali teško bi se uklopio u neku nacionalnu stranku. Otac mu je Hrvat, a majka Srpkinja koju je srpski snajperist ustrijelio 1992. dok je u kuhinji pila kavu. Komšić je tada stupio u Armiju BiH, pošao u rat i dobio Zlatni ljiljan, najviše odlikovanje za hrabrost.
Politička karijera nije mu bila tako pravocrtna kao ratna – on ima ozbiljan problem jer ga proždiru ambicije. To u malenoj sarajevskoj čaršiji odmah stvara zazor, djeluje patetično, jer se odvojiš od ‘raje’, a nisi aristokrat, kao malobrojni pripadnici starih, begovskih obitelji, koje se i dalje uvažava.
U socijalizmu, postojala je u glavnom gradu te Socijalističke Republike politička kasta koja se identificirala s Jugoslavijom i ljudi koji su joj pripadali, deklarirali su se kao Jugoslaveni. Srbi su im bili primitivni, Hrvati seljaci, a muslimani još najgori, kao ”sjenke zaboravljenih predaka”, neka bliskoistočna rezidua. Sve se srušilo na početku rata koji je prerastao u međukomunalni, etnički sukob, no kad je u Bosni intervenirala međunarodna zajednica i u Sarajevu potom uspostavljen balkanski guverneman, ova komunistička ”zlatna mladež” dobila je novu šansu.
Zlatko Lagumdžija, najtipičniji predstavnik toga soja, u zgradi komiteta Partije uspostavio je opet tvrtku, pod lažnom egidom ”SDP”, koju su kopirali od Hrvata, da sakriju kako su se postkomunisti proglasili socijaldemokratima. Za razliku od hrvatskih, kojima je Tuđman oduzeo sve nekretnine, u Bosni su se dokopali imovine, i pod okriljem veleposlanstava, za novih ”konzulskih vremena”, dobili potporu kao ”najmanje zlo” u polunacionaliziranoj Dejtoniji. Osim toga, kako su bili najobrazovaniji i najprilagodljiviji, počeli su servisirati diplomaciju i cijelo NVO-carstvo koje je u Bosni stvoreno umjesto da se novac uloži u industriju. Zato je danas BiH sa 5.561 dolara bruto domaćeg proizvoda siromašnija od Namibije sa 5.855 dolara, s tim što se ekonomska aktivnost pretežno odvija u hrvatskim područjima, dok se u ”nevladinom sektoru” (raznim udrugama, u mirotvornim i konferencijskim aktivnostima) vrti veći novac nego u industriji… Ona praktično i ne postoji, ostala je samo trgovina nekretninama, prodaja zemljišta developerima s Dalekog istoka, koji grade muslimanske resorte, dok sve vrijednije objekte u centru Sarajeva drži pod hipotekom Zagrebačka banka.
Lagumdžijin zlatni dečko postao je Željko Komšić i s esdepeovskim glasovima, Zlatko ga je lako plasirao za člana Predsjedništva BiH 2006. godine kad su mu Hercegovci suprotstavili četiri kandidata, od kojih je jedan radio za Sarajevo, jedan za Zagreb, a jedan je naprosto bio haespeovac što znači Hrvat koji će uvijek učiniti sve da ostane u manjini i na margini.
Čim je izabran za vođu, Željko se počeo ponašati kao pravi balkanski lider i kad se šišao u brijačnici na Korzu, njegov bi tjelohranitelj s federom u uhu zaustavljao mušterije pred vratima s objašnjenjem da se ”Predsjednik šiša”. U građanskoj sredini i među neprijateljima oglašen je za ”sarajevskog jalijaša”, što je teško prevesti. ”Jali” je stara, drvena turska kuća, kakvih je još pun Carigrad, pa je to nešto kao ”get” u našim dalmatinskim gradovima – najtješnji sokaci u kasabi, gdje su kasablije najzaguljeniji.
No, osim što se odvojio od naroda, Komšić se ubrzo odvojio i od ostatka rukovodstva. Došlo je do ”sukoba na čaršijskoj ljevici”. Odcijepio se od SDP-a i osnovao svoj Demokratski front (DF). To je, naravno, najviše išlo u prilog konkurentskoj bošnjačkoj centrali Bakira Izetbegovića, bliskog kućnog prijatelja turskog predsjednika Erdogana. I njegov SDA je morao dijeliti glasove sa svojim otpadnikom, tajkunom Fahrudinom Radončićem koji je mnoge čaršijske muslimane i Sandžaklije (oni su u Sarajevu ono što su Hercegovci u Zagrebu) privukao u svoj Savez za bolju budućnost BiH (SBB). Odvojio se od ”džamijske matice” u kojoj je neprikosnoven sin pokojnog predsjednika Alije Izetbegovića, i to jedino po porijeklu, jer su neke druge njegove kvalitete nevidljive čak i najbližim suradnicima.
To su dramatis personae, protagonisti koji su se trebali sukobiti i na izborima 2018. godine. Mjesecima unaprijed, oni su gradili svoje strategije i planirali svoje planove.
Najlakše je, ali istodobno i najteže bilo Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, koji se više nije mogao natjecati za taj položaj, a nije se mogao vratiti u Vladu, jer bi to značilo istaći kandidaturu za Parlament RS u samo jednoj izbornoj jedinici pa oduzeti izbornom procesu ”plebiscitarni karakter”, što mu je u ovom času jedino moglo pomoći. Dosadašnji član Predsjedništva iz konkurentske stranke, Mladen Ivanić, lako bi pobijedio svakog Miletovog teledirigiranog kandidata.
Dodikov je problem što ima samo sebe, a tri su funkcije bitne, pa mora ići na onu koja mu omogućava najveću mobilizaciju birača. To ostvaruje na uvijek istoj temi – obrani opstojnosti entiteta, Republike Srpske, kojoj Bošnjaci verbalno prijete. U očima međunarodne zajednice, Mile je opasan remetilački faktor – okorjeli nacionalist koji sve radi po svojoj glavi. S njim se, doduše, sve može ispregovarati, ali ne pristaje na goli pritisak i ucjene što je svojstveno ostalim bosanskohercegovačkim političkim supkulturama. No, činilo se da je Dodikovoj vlasti došao kraj. Ekonomski, Republika Srpska stoji još lošije od Federacije (nema Hrvata, protjerani su), ali što je najgore, mrtvilo političkog života gdje postoji samo vlast i beznačajna opozicija stranke kojoj je Radovan Karadžić počasni predsjednik, na koncu je eruptiralo prosvjedima zbog ubojstva jednog mladića, istaknutog ”influencera” na društvenim mrežama, u koje je, kako se čini, bio upletena entitetska policija.
Svakog tjedna, u središtu Banja Luke održavale su se zbog toga masovne demonstracije i opozicionari su stali misliti da će sve ići lako. Nisu se puno pomučili, održali su dvadesetak zborova, dok je Dodikova vladajuća stranka odradila 105 skupova na terenu, okupljajući one koji od nje ovise i one koje vjeruju u Mileta.
Rezultat je bio frapantan – Dodik je osvojio 350.000 glasova, više od bilo kojeg kandidata u Bosni u ovom stoljeću. Njegova stranka SNSD osvojila je više glasova nego bošnjački SDA u dvostruko brojnijem biračkom tijelu. Imat će oko 40% glasova u Parlamentu RS, s tim da su mu stalni koalicijski partneri osvojili oko 25%, što znači da će moći formirati vlast kakvu želi. Na izborima za Predsjednika RS pobijedila je njegova (blijeda) predsjednica vlade, birokratkinja Željka Cvijanović. Što bi se reklo grafiterskim jezikom ulice – Mile rulz! Ali kakav je to uspjeh, može se shvatiti tek kad se razaberu potezi i neuspjesi svih ostalih političkih aktera u Bosni.
Hrvati su u Federaciji petina biračkog tijela, i na svim izborima osim na lokalnim i onima gdje se biraju pripadnici (gornjeg) Doma naroda (iz hrvatskih kantona), uvijek moraju biti preglasani. Budući da nisu uspjele političke inicijative za promjenu biračkog zakona – i neće, jer se tome protive njemačka Vlada i američki Senat, budući da ne žele poticati daljnju etničku fragmentaciju u dejtonski ”konsocijacijski” aranžman, nego ga zamijeniti modernom demokracijom (što bi, međutim, zahtijevalo federalizam), Čoviću i onima koji su eventualno promišljali hrvatsku strategiju, preostala su dva puta.
Jedan, da zaoštre ”hrvatsko pitanje” i maksimalno homogeniziraju biračko tijelo, ili, drugi, da vode neku inkluzivnu, pomirljivu politiku, ufaju se u Boga i priželjkuju da Bosni i vrag nije rekao laku noć. Čović je odabrao prvu. Nije on glup, nego jako pametan i lukav. Prvo je razglasio da stupa u koaliciju s Miletom Dodikom – što je bilo jako čudno, jer ako sklapaš takve saveze, nastojiš da se zakuju diskretno. Time je, naravno, mobilizirao Bošnjake, koji najviše mrze Srbe, a prema Hrvatima imaju ”kulturni kompleks inferiornosti”, ako se to tako može reći u okvirima političke korektnosti – riječ je zapravo o tome da se njihovi konzervativci tajno dive hrvatskom ”građanskom klerikalizmu”, što spaja nacionalizam i biznis, ali jedini muslimanski beg odgovarajućeg profila živi u Zagrebu – to je dr. Zlatko Hasanbegović. No, i on je Hrvat, a ne čaršijski salafija.
Kad su dočuli da se Čović udružio s Dodikom, svi su se Bošnjaci digli na noge, a u vodstvu SDA održan je ”divan na konjima” i stvoren plan za sofisticirani politički inženjering, koji nije mogao zamisliti Bakir, ali su mogli ljudi koji ga okružuju, osobito ako im je pomagao bivši ”komesar za otomanske zemlje”, dr. Hakan Fidan, koji je u međuvremenu avanzirao za šefa Milli Istihbarat Teškilat (MIT), Erdoganove obavještajne službe.
Ona u Njemačkoj, u turskoj zajednici, drži oko 6.000 agenata, nedavno je u Prištini izvršila otmicu nastavnika iz gulenističke škole koju su pohađala djeca vodećih kosovskih političara i biznismena, a koliko je prisutna u Bosni, ne treba nagađati, jer je dobro poznato. Pritom, ne treba na to gledati naivno i jednostrano, jer turska diplomacija i državne strukture, osim što podupiru Bakira, imaju stratešku suradnju s Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom.
Čini se, dakle, da je mobilizacijom Hrvata i narativom o ”žrtvovanom narodu”, preuzetom od Bošnjaka, koji su ga prepisali od Srba, Čović napravio autodestrukciju. Ali to je sasvim pogrešan dojam. Nije. Njegov cilj nije bio da uđe u Predsjedništvo. Obnarodovanim savezom on se već stavio pod Dodikovo okrilje – Dodika je pretvorio u zaštitnika hrvatskih interesa u Sarajevu, što je puno jači mandat od onoga što su ga dobili Džaferović i Komšić, Bakirovi privjesci, jer uključuje stvarnu moć i politički legitimitet unutar dvije nacionalne zajednice, pola korpusa državnoga stanovništva.
Zašto Čoviću odgovara da izgubi? Prvo, zato što nije mogao dobiti, drugo, zato što će na temelju toga poraza dobiti mnogo više u entitetskoj vladi Federacije BiH, mjesta s kojih se disponiraju državni novci za infrastrukturu i svekolike javne potrebe… Još će dobiti platformu za buduće političko djelovanje. Moći će posvuda nastupati kao glavna politička žrtva bošnjačkog nesumnjivog presizanja i pretvaranja Bosne u sarajevsku džamahiriju. Već su se i Hrvati, dakle, naučili, da u Bosni politički najviše vrijedi status žrtve – kad ga imaš, nitko te ne pita zašto ulice nisu pometene i zašto su pokradene milijarde od međunarodne ekonomske i humanitarne pomoći.
Što je pak bio bošnjački plan za izbore, zamisao za, nazovimo to kao da je film Hajrudina Krvavca – ”Operaciju Baščaršija”?
Bio je vrlo sofisticiran. Za klerikalno-islamistički SDA smrtni neprijatelj nisu ni Srbi (s Miletom se uvijek dogovore koncesije) ni Hrvati (oni su zadovoljni onim što dobiju u institucijama). Pravi je neprijatelj, srećom, razjedinjeni SDP koji sačinjavaju ”stari” SDP, novi Komšićev DF, a osim toga i novi, urbani i tolerantni sarajevski građanski pokret, najbliži liberalizmu – ”Naša stranka”. Osnovao ju je prije deset godina redatelj Danis Tanović, a sad je kao kandidata za Predsjedništvo istakla Borišu Falataru (tata Hrvat, mama iz roda Bijedić/Pozderac), nevjerojatno karizmatičnog lika, mladog ‘funkcionera’ UNESCO-a, koji je završio Američko sveučilište u Parizu, LSE u Londonu i Kennedy School of Government na Harvardu.
Te tri stranke na ovim su izborima skupa imale toliko glasača da su mogle izabrati oba člana Predsjedništva BiH da su ušli u koaliciju. Ali, ta je opasnost na vrijeme otklonjena…
Komšić i njegov DF išli su samostalno. On je krenuo s antihrvatskom platformom, prijeteći da će ukinuti manjinsku naciju i pretvoriti je u nacionalnu manjinu – ali to, vidjeli smo, ne ide bez rata. Privukao je mnoštvo bošnjačkih glasova, toliko da je prestigao i blijedog ”državotvornog” Bakirova ”starog udbaša”, kako u čaršiji krste Džaferovića, pa su istisnuli Čovića i, što je još važnije, satrli kandidata SDP-a Denisa Bećirovića, jednog bezveznog aparatčika iz Tuzle, srednjoškolskog profesora, te naposljetku srušili i ”odmetnika” Fahrudina Radončića. Ne samo da je pukao Fahro, nego i njegova stranka, dok je SDA ostao neokrznut, jer smiješni DF kojemu je SDA ”posudio” svoje najbjesnije glasače, nije ništa osvojio, i bošnjački klerikalni begovat, ostao je na svome. Fronta naime ne kontrolira teren, budući da je to ”frontmenska” stranka, a Izetbegovići uvijek mogu računati na ”džamijske golubove”. Zaista, ”Operacija Baščaršija” izvedena je superiorno, kao da ju je izvodila CIA, agencija koja je ranije obučavala ljude iz MIT-a.
Je li transfer bošnjačkih glasova ”neprijateljskom” kandidatu – koji se po učinku pokazao veoma prijateljskim – išao spontano, ili su u tome doista pomagali stranački i ostali specijalisti zaduženi za terenski inženjering? U politici i ne postoji drugo, osim u prijelomnim trenucima, kad se glasačko tijelo pokrene kao lavina. Bilo je potrebno vrlo pažljivo dozirati, tako da propadne Bećirović, a Komšić ne pokopa slabašnog Džaferovića.
Kad je sve bilo gotovo, Hrvati u Mostaru osjetili su se poniženima. Tko to u Bosni ne razumije, taj Hrvate ”mrzi više nego što bi bilo normalno”, kako se kod nas govorilo za Srbe u doba nenarodnog režima kad su se takve obijesne šale zbijale na Radiju 101, budući da nije bio pod striktnom kontrolom političkih instancija.
Svoje frustracije Hrvati su u Mostaru iskazali mirno, kulturno, a ne kao Bošnjaci u doba ”Bosanskog proljeća” 2014. godine kad su navijačke skupine pristigle iz Sarajeva s lokalnim huliganima spalili zgradu Županije, Gradsku vijećnicu, sjedište HDZ-a i mnoge privatne kuće. Mostarski Hrvati nisu toliko frustrirani. Zapadni Mostar je za razliku od Istočnog, napredno, civilizirano i moderno urbano središte, a osim toga, svi koje ”tamni vilajet” suviše nervira, sjednu na autobus koji preko Širokog i Posušja futurističkom Dalmatinom vodi u Zagreb, te okrene leđa bosanskim prilikama i neprilikama, idiotskoj politici koju ondje uglavnom vode idioti ili sebični ali jako vješti ljudi, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, koja za sad nema neku bolju ideju za Bosnu.
Prosvjedna šetnja nekoliko tisuća ljudi – po bošnjačkim medijima ”oko tisuću”, po hrvatskim ”oko deset tisuća” – završila je u četvrtak bez ikakva incidenta. Incident se dogodio nešto kasnije. Sarajevska televizija ”Al Jazeera” emitirala je alarmantnu vijest o okupljanjima u Mostaru, te poslije nekoliko sekundi autentičnog snimka kojim je ”ovjerovljeno” mjesto zbivanja, umontirali su demonstracije crnogorskih navijača u Podgorici. Uniformirani u crvene majice, kratko ošišani i izbrijani ti bilmezi mahali su ”bengalkama”. Prikazana je masa nabrijana i ratoborna, koja traži s kim će zametnuti svađu. U Istočnom Mostaru među Bošnjacima, nastala je lagana panika, i odmah zatim dvije zajednice hermetizirale su se i grad nakratko podijelio kao Belfast. Nedostajala je iskra da dođe do nekog incidenta, koji bi onda hrvatske reakcije na legitimni – zakonit, ali ne i politički vjerodostojan izbor Željka Komšića – pretvorile u još jedan dokaz da se ”s agresivnim hrvatskim nacionalistima ne da živjeti…”
Kad se pažljivo pregledaju fotografije mostarskog prosvjeda, vidiš da je tu bila okupljena obiteljska publika, a s jedinim transparentom (na engleskom) hodali su neki lokalni hipsteri ishemičnih fizionomija. Potencijal za nasilje bio je – nula. Da se napravi ozbiljan belaj, nedostajalo je dva-tri autobusa honorarnih navijačkih mudžahedina. Ali, to bi bilo opasno – sve bi službe to smjesta registrirale. Dakle, završilo je na medijskoj diverziji. Al Jazeera se ispričala – sutradan ujutro, a na provokaciju nasjeo je jedino bubnjar pjevača Dina Merlina, koji je izjavio da bi na te bildere-Hrvate trebalo poslati tenkove! Dino mu je smjesta dao kopito iz benda, jer je on uspješni pop-muzičar koji koncertira po cijeloj Jugosferi i dijaspori pa ne želi antagonizirati hrvatsku publiku.
No, kako je uopće došlo do toga da Al Jazeera napravi onakvu, što bi se uličnim rječnikom najbolje okrstilo – svinjariju?
Al Jazeera kojoj Hrvati tepaju da je ”džihadistička dalekovidnica” zapravo je vrlo mekano sredstvo muslimanske propagande, koju emitira Katar, najliberalnija zaljevska država (u kojoj su osim američkih, doduše, prisutni iranski interesi). Al Jazeera se sastoji od tri mreže – jedna vrti program na arapskom, druga na engleskom, a treća na ”BHS”, iz Sarajeva, kao Al Jazeera Balkans. Opća joj je misija da otklanja predrasude prema muslimanima na Zapadu, da prikazuje i ”drugu stranu”, tragične bliskoistočne zemlje iznutra, kao i manjinske zajednice po svijetu koje su nerijetko izložene pritiscima.
No, tu se ne naglašava politički aspekt, nego se prikazuje život, žrtve ekonomske i društvene neravnopravnosti. Glavno ”izražajno sredstvo” nije vijest, nego reportaža. U tome je internacionalna novinarsko-produkcijska ekipa katarske Al Jazeere najbolja na svijetu, puno bolja od CNN-a. Riječ je, dakle, o projektu širenja kulturalnog, a ne političkog utjecaja, a kad se postaja osnivala u Sarajevu za Balkan, glavni su ljudi uredništva regrutirani u Zagrebu. Za razliku od sarajevskog N1 koji je u većinskom vlasništvu američkog i britanskog kapitala, ali se uređuje kao da je glasilo onih antisrpskih i antihrvatskih krugova u bošnjačkom SDP-u i DF-u, program Al Jazeere je istinski inkluzivan i socijalno osjetljiv, pa tim više začuđuje što je upravo odatle potekla ova ”fake news” storija, očito precizno plasirana u ključnom trenutku, kao da su je skuhali Rusi na svojoj Russia Today (RT) televiziji na engleskom…
Možemo spekulirati da je bila riječ o specijalnoj operaciji ”ubacivanja” u uređivački proces Al Jazeere u Sarajevu, a stvar bi sigurno trebalo pomno istražiti, ali to mogu samo njeni vlasnici, urednička i upravljačka struktura u centrali. Kako bi to svakako trebalo učiniti te doći do vinovnika i naručitelja, možda bi se mogla poslati peticija uglednih Mostaraca, ali to bi opet izgledalo kao neka hrvatska žalopojka – vjerojatno bi ipak trebalo poduzeti jednu inteligentnu akciju s odgovarajućim predumišljajem te s boljim izgledima na uspjeh u ovom specijalnom ratu…
Program Al Jazeere u Hrvatskoj emitira – Sportska Televizija (SPTV). Kako je do toga došlo? SPTV je u vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora (HHO) koji je tri sata svojih dnevnih termina prepustio Katarcima. Zašto? Za lovu, naravno, za što se sve i radi u toj čuvenoj svjetskoj organizaciji koja, kako se nedavno pokazalo u nizu afera, nije posve otporna na korupciju. Predsjednik HHO je dr. Zlatko Mateša, a počasni predsjednik i (doživotni) predstavnik u Međunarodnom olimpijskom izboru sam legendarni Antun ”Tonči” Vrdoljak. Još ranije, hahaoovci su pokušali utrapiti SPTV državnoj televiziji, čemu su ondje uspješno izmicali. Dosta im je što moraju financirati Josipovićev ZAMP pa ne žele na grbaču natovariti i sportske uhljebe. Za program SPTV vuče se od države ozbiljan novac, a postoji i sponzorstvo, ali to je sve izgubilo smisao otkako je na tržište ušao Sport klub (SK) i pokupovao sve prijenose, tako da ništa nije ostalo ni za HRT. HHO se malo pokrpao Al Jazeerom, ali vjerojatno nisu jako našpanani da tu nacionalnu frekvenciju održe pod svaku cijenu…
Hrvatske političke stranke iz BiH, a i ove domoljubne hrvatske, koje uvijek traže neku popularnu inicijativu s kojom bi mogli pokazati da brinu za Hrvate u Bosni, iako ih u stvarnosti nije briga (a možda je i bolje da je tako s obzirom na njihove kompetencije) trebali bi svi kolektivno nasrnuti na Vijeće za elektroničke medije da pritisne SPTV i ponovo razmotri taj prilično nečuven dogovor s televizijom iz Sarajeva koja, pokazalo se, ne može spriječiti antihrvatske provokacije.
Ukratko, pred Vijeće za elektroničke medije treba iznijeti ovaj slučaj jer se on dogodio u suverenom hrvatskom medijskom prostoru – na području Hrvatske, gdje Al Jazeera Balkans emitira, iako nema koncesiju.
Vijeće će se obratiti Al Jazeeri, a ondje će onda ozbiljno razmotriti počinjenu štetu i – letjet će glave. Po žrtvama bit će lako identificirati o kakvoj je intruziji bila riječ. Ta svinjarija ondje sigurno neće proći.
Uopće, vrijeme je da Hrvati zasnuju svoju inteligentnu strategiju za djelovanje u bosanskohercegovačkom političkom prostoru. On njih neće biti političkog naroda dok se ne riješe patronata HDZ-a, Crkve i Mileta Dodika. A sve kazuje da idu baš u suprotnom pravcu.
Politička rezultanta ovih izbora i ukupni rezultat ”Operacije Baščaršija” bit će porazan za Bošnjake. Oni su računali da će pored dva njihova semideponentna predstavnika u Predsjedništvo ući Ivanić, koji nema nikakvu realnu moć u Republici Srpskoj. Time bi Predsjedništvo spalo na trećerazrednu, agitacijsku platformu s dva antidodikovska člana iz FBiH i jednim njegovim protivnikom iz RS. Dogodilo se suprotno. Dodik je u Predsjedništvu zadobio ključnu funkciju zaštitnika srpskih i hrvatskih interesa u Bosni. Neće dozvoliti, rekao je, da se diže tužba protiv Pelješkog mosta i prave slične ujdurme. I dalje će se s njim moći pregovarati o neposrednim (ekonomskim) interesima i projektima, ali sad će sve biti dvostruko skuplje.
Kao zaštitnik hrvatske zajednice koji traži interkomunalni dijalog, Dodik će postići bolju recepciju u Europi i u Americi. On je i sad jedini bosanskohercegovački lider koji samostalno razvija odnose s Rusijom, Turskom i Austrijom. Osobno je blizak s Putinom i Hansom-Christianom Stracheom, desničarskim potkancelarom vlade u Beču te Vučićev partner, s kojim zajednički nastupa kod Turaka i Kineza. S Turcima dogovaraju brzu cestu Beograd – Doboj, s odvojkom za Sarajevo, a kineska firma iz Banja Luke već je kupila neke balkanske burze. U Doboju Kinezi pak grade veliku termoelektranu te autocestu do Prijedora, što će je dovesti na oko 76 kilometara od spoja s hrvatskom kod Siska. Naravno da su se, s obzirom na Čovićevu gestu, i odnosi sa Zagrebom popravili – nakon nekoliko godina opstrukcije, napokon je počela gradnja mosta u Gradiški, koji je na europskom koridoru, pravcu koji financira EBRD, zadnja karika koja nedostaje u povezivanju zapadnih dijelova Republike Srpske s metropolama EU.
Zaista, po besmrtnoj frazi nezaboravnog hrvatskog premijera Zorana Milanovića, darovitog zabavljača masa, koji na žalost nema svoju TV-emisiju (što čeka N1?) Bošnjaci su ”tjerali mečku, a istjerali King Konga”. Cijeli izborni inženjering bio je sračunat, ne toliko na to da se ponizi Hrvate (to je bio usputni poželjan cilj), koliko da se onemogući i postupno uništi Mile Dodik, jer su ti maheri nasjeli na njegovu propagandu i zaključili kako je on jedini zaštitnik Republike Srpske. RS zapravo štiti Dayton, a Mileta su instalirali Amerikanci. BiH je u Daytonu komponirana tako da se vječito održava balans, i tko god pokrene akciju da nešto silom promijeni, izazove podjednako jaku reakciju. Zato se Hrvati ne smiju uznemiravati zbog izbornog poraza Dragan Čovića. On je rezultatom nesumnjivo jako zadovoljan, a svi problemi koji ostaju, dugoročni su i ne mogu se ni razriješiti ni zakomplicirati manevrima gulamfera koji po čaršijskim kavanama razvijaju strategije i taktike u duhu i na način vječne turske provincije davno opisan divnom starom baladom – ”Vino piju age Sarajlije”.
(Denis Kuljiš, Dnevno.hr)
