Od François-Henrija Pinaulta, vlasnika Guccija dolazi 100 milijuna eura. Kako bi pokazali da ne zaostaju, obitelj Arnault iz Louisa Vuittona izdvaja 200 milijuna eura. Još se bogataša pridružilo ovoj licitaciji, kao da se radi o aukciji skupocjenih umjetnina. U samo tri dana francuska klasa milijardera obećala je gotovo 600 milijuna eura. Tako je barem pisalo u njihovim priopćenjima za javnost, za The Guardian komentira Aditya Chakrabortty.
Malo je tko propitivao ovo javno ispoljavanje plutokratske pobožnosti, ali mi smo, dakako, profesionalni buntovnici. Neki od 3600 pariških beskućnika protestirali su zbog toga što se tako mnogo eura moglo pronaći za novi katedralni krov, a ni cent za krov nad njihovim glavama. Ali što siromašni znaju o uzvišenosti? Sa svih drugih mjesta dolazio je zaglušujući aplauz.
“Milijarderi ponekad mogu biti od koristi”, primijetio je urednik Moneyweeka. “Svi su uz našu postelju”, rekao je francuski televizijski voditelj Stéphane Bern. Uz takvo obilje gotovine, francuski predsjednik Emmanuel Macron obećao je da će gotičko remek-djelo biti obnovljeno u roku od pet godina. Naslovnice su popunjene, studijsko vrijeme odrađeno i svijet je krenuo dalje. Gotovo sigurno niste čuli ostatak priče, ali trebali biste to čuti, zato što je došlo do preokreta.
Notre Dame od milijardera nije dobila ništa
Prolaze tjedni, potom i mjeseci, a Notre Dame od milijardera nije dobila ništa. Obećanja iz sredine travnja kao da su zaboravljena do sredine lipnja. “Veliki donatori nisu platili ni centa”, rekao je novinarima viši dužnosnik katedrale. Mnogo skromniji iznosi su dolazili od kudikamo siromašnijih pojedinaca. “Prekrasne geste”, kaže jedan od humanitaraca, ali ništa više od toga.
To je ponovno potaknulo medijske izvještaje, nakon kojih su dva bogata donatora, obitelji Arnault i Pinault, svaki uplatili po 10 milijuna eura. Uslijedila je tišina. Pitanja koja je Chakrabortty poslao raznim donatorima i dobrotvorima većinom su ostala neodgovorena. Možda su njihovi uredi zauzeti ili prazni zbog ljetnih praznika.
Nazovimo to zasad Parabolom nestalih milijardera, pričom koja umnogome ide u srce onoga što je pogrešno s modernom filantropijom. Bilo da dolazi od Sacklera, poznatih po opijatima ili da BP sponzorira Britanski muzej, često dolazi pod uvjetima i rokovima bogatih, a epska darežljivost skriva mnogo teži dogovor.
U vrijeme dok je kraj Seine gorjelo, bili smo duboko dirnuti izrazima zabrinutosti ljudi odjevenih u kašmir. Uzmimo kao primjer obitelj i zakladu iza L’Oréala, koji su u to vrijeme izjavili kako su “dirnuti ovom dramom, koja ujedinjuje izvan granica kulture i uvjerenja, te kako namjeravaju sudjelovati u kolektivnim naporima i talentima potrebnim za suočavanje s ovim ogromnim izazovom, koji dotiče srce naše zemlje”. Do sredine lipnja uplatili su jedno veliko ništa. Isto vrijedi i za naftni gigant Total.
Milijarderi obećali silne milijune, a dali su samo djelić novca
“Veći je blagoslov davati nego primati”, rekao je Isus. Kojem bi svatko tko je istraživao požar na Notre Dameu mogao savjetovati da angažira boljeg brend menadžera. Jer milijarderi koji su obećali silne milijune dobili su priznanje i pažnju, a dali su samo djelić novca. Osigurali su si publicitet, a zauzvrat su izbjegli bilo kakvu obvezu. Célia Vérot, direktorica jedne dobrotvorne organizacije, rekla je kako se radi o “dobrovoljnim donacijama pa kompanije čekaju da vlada osmisli obnovu kako bi mogli vidjeti što financiraju”. Kao da je obnova remek-djela iz 12. stoljeća buffet doručak iz kojeg se može birati.
U međuvremenu treba isplatiti plaće za 150 radnika na katedrali. Oko 300 tona olova s crkvenog krova predstavlja otrovnu prijetnju koju treba ukloniti prije nego obnova započne. A trudne žene i djeca koji žive u blizini moraju se podvrgnuti krvnim testovima zbog mogućeg trovanja. Financirati tako prljave, neglamurozni i temeljne poslove ne priliči milijarderima koji prodaju luksuznu robu. Kao što je nedavno jedan službenik katedrale rekao: “Oni ne žele davati novac za plaće radnika. Sačuvaj, Bože! Oni će radije budućim naraštajima darovati baziliku Gucci ili Moët Hennessy suvenirnicu, tako da i svi vi možete uživati u čudu pjenušca ili L’Oréal nadsvođenom brodu. Uz slogan: ‘Zato što je Isus toga vrijedan.'”
Za superbogataše, davanje je zapravo uzimanje. Uzimanje vlasti od ostatka društva. Milijarderi će dobiti ekskluzivni pristup “viziji” obnove nacionalne baštine tako da mogu staviti veto na planove, jer žele zadržati novac ako im se planovi ne budu svidjeli. Novac je uvijek najmoćniji birački glas, a oni ga imaju. Nije važno što većina tog novca zapravo dolazi iz javnosti, jer francuski zakon jamči ogromnih 66 posto porezne olakšice na bilo koju donaciju – moć je potpuno privatna. Godišnji limit na takve doprinose, nema sumnje, predstavlja razborit razlog da veliki donatori oduševe svojom velikodušnošću.
Bilo da se radi o Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u, bogataši daju novac velikim institucijama u središtu naših kultura kako bi osigurali društveni status na plaketama i medijskim eventima. Na isti način oni financiraju političke stranke, a potom uživaju u povratnim učincima kad ove formiraju vladu. Julia Cagé, ekonomistica pariškog SciencesPoa, ukazuje da među tim istim ljudima koji obećavaju donacije za Notre Dame ima i onih koji su financirali Macronov uspon do predsjedničke pozicije.
“Cijena demokracije”
U svojoj knjizi, koja će sljedeće godine na engleskom jeziku biti objavljena pod naslovom “The Price of Democracy” (Cijena demokracije), Cagé računa da je 600 bogatih ljudi u Francuskoj dalo od 3 do 4,5 milijuna eura za Macronovu predizbornu kampanju. Drugim riječima, dva posto svih donatora uplatilo je 40 do 60 posto svih donacija za stranku En Marche. U nekoliko mjeseci, novi je predsjednik smanjio poreze bogatima, dajući svojim najbogatijim donatorima “povrat od gotovo 60.000 posto na njihove investicije”. Baš kao i kod Notre Damea, mali ulog, puno utjecaja i odličan povrat.
Chakrabortty se u komentaru za The Guardian pita nisu li on i drugi sve pogrešno shvatili. Milijarderi bi mogli jednim potezom olovke uplatiti novac u potpunosti bez ikakvih uvjeta. No ironija tog bogatstva je u tome koliko je otuđeno od imidža Francuske. Sredinom ovog desetljeća tadašnji predsjednik François Hollande mogao se pohvaliti kako ne voli bogate ljude. Ali zemlja se tada još mogla tješiti sjećanjem na les trentes glorieuses, tri dična poslijeratna desetljeća keynezijanskog ekonomskog upravljanja i relativne jednakosti. Ne više. Nedavna studija, kojoj je jedan od autora bio Thomas Piketty, utvrdila je da je u eri predsjednika Françoisa Mitterranda tijekom 80-ih i 90-ih godina također bilo slavnih 30 godina, ali za one na samom vrhu, čiji su realni prihodi rasli triput brže nego kod većine stanovništva.
Sada se suočavamo s političkim i kulturološkim posljedicama toga. Macron se iz investicijskog bankarstva uspeo do Elizejske palače, odakle sad tvrdi da je anti-Trump, ali poput svog bête noirea (antipoda), na sve strane smanjuje poreze kako bi pomogao svojim bogatim prijateljima, istodobno smanjujući socijalne beneficije i financiranje školstvo kako bi se njegov proračun održao. I humanitarno darivanje je amerikanizirano. Po riječima Thomasa Rouleta sa Sveučilišta Cambridge, veliki pariški donatori danas oponašaju potrošače šampanjca i trgovce utjecajem s Wall Streeta.
Tragedija Notre Damea ipak ima hepiend, jer francuski bogataši zavlače ruke u džepove kako bi spasili dio svjetske baštine. No što se nekoć činilo tragičnim, danas izgleda groteskno. Nekolicina bogatih, koja ima svu medijsku pažnju i nijednu donaciju, oslanja se na novac tisuća običnih Francuza, dok je istodobno kompletna ekonomija preokrenuta naglavačke kako bi se okoristili oni koji ionako imaju najviše, zaključuje autor u Guardianu.
(Index.hr)
