Žičana ograda, policajci s automatskim puškama i psima čuvarima, strogi pogledi i uniforme, koje su podsjećale na logore iz Drugog svjetskog rata. To su prvi utisci tada 19-godišnje Bosiljke Schedlich koja je prije točno 50 godina kao gastarbajterka došla u Berlin.
Avion je sa grupom jugoslavenskih radnika s kojima je i Bosiljka stigla sletio prvo u Istočni Berlin, a zatim su autobusom odvezeni u privremene domove preko granice u Zapadni Berlin, dobro se sjeća Bosiljka Schedlich. Tamo ih je čekalo još više ratnih rana: “Vidjela sam tragove rata i na licima mnogih usamljenih žena koje su šetale same s psima. Vidjela sam ih i na ljudima kojima su falile ruke ili noge, mnogim muškarcima koji su u invalidskim kolicima gurani kroz grad i pritom sam se pitala: Gdje su oni proveli rat?”, kaže ova 69-godišnjakinja.
I u suterenu doma u kojemu je bila smještena skupa s oko 1.200 drugih Jugoslavenki su stanovali protjerani Nijemci iz Istočne Pruske i Šlezije.
“Za mene je to bio susret s prošlošću koju su doživjeli moji roditelji”, kaže Bosiljka.
Ali, o prošlosti ona u tom trenutku više nije htjela previše razmišljati, jer je u Njemačku došla radi svoje budućnosti, kako bi zaradila koju marku za fakultet koji je htjela upisati.
“Na godinu dana sam došla, ali ta godina jednostavno ne prolazi”, šali se ova bivša gastarbajterka koja upravo provodi “penzijski staž” u jednoj trošnoj kućici na hrvatskom ostrvu Šipanu.
Pola plate za kurseve njemačkog jezika
Renoviranje te kućice koja se nalazi na sred ostrva je za nju i u neku ruku osjećaj “povratka korijenima”. Ova Dalmatinka je kao Bosiljka Grgurević rođena u Splitu. Kao dijete je živjela u jednom selu Dalmatinske zagore i u Kaštelima, a nakon mature se odlučila – kao i mnogi njeni sunarodnici– svoju sreću okušati kao gastarbajterka u Njemačkoj. Isprva je radila u jednoj tvornici, ali je već nakon pola godine postala prevodilac u jednom domu za žene.
Sve do tog trenutka se njena gastarbajterska priča ne razlikuje puno od onih priča mnogih drugih iz bivše Jugoslavije. Ali, Bosiljka Schedlich je krenula drugim putem. Pola plate je uložila u kurseve njemačkog jezika, zatim je dobila bolje poslove i upisala fakultet u Berlinu. “Život me uzeo pod svoje i uopće nisam razmišljala o povratku”, kaže Biserka.
Mnogi njeni sunarodnici su, međutim, ostali u nekoj vrsti “gastarbajterskog modusa”, jer su se i sami smatrali samo gostujućom radnom snagom, kaže socijaldemokratski zastupnik u njemačkom parlamentu (Bundestagu) Josip Juratović.
“Ta prva generacija gastarbajtera je mislila raditi nekoliko godina, nešto novca uštedjeti i zatim se vratiti.”
Mnoga djeca su odrastala kod baka i djedova
Juratović je i sam bio gastarbajter. Njegova majka Katarina je takođe bila među onim gastarbajterkama koje su 1968. došle na privremeni rad u Njemačku. Ona je dobila posao u jednoj tvornici konzervi, a sin je odrastao u domovini kod bake i djeda – sudbina koju su dijelile mnoge porodice tih godina. Nakon završene osnovne škole, Josip Juratović odlazi kod majke u Njemačku i u blizini Heilbronna izučava zanat za automehaničara.
Nakon toga je više od 20 godina radio kao radnik na traci, prije nego je započeo svoju političku karijeru u Berlinu. Svoju migracijsku priču Juratović opisuje sljedećom rečenicom: “Došao sam kao gastarbajter, postao zatim migrant, a danas sam Nijemac migracijskog podrijetla.”
Ta rečenica je, međutim, indikativna i za mnoge druge ljude iz bivše Jugoslavije kojih u Njemačkoj ima više od 1,5 miliona, a koje se često naziva grupnim imenom “Jugosi”.
Tim gastarbajterima je 80-ih godina postalo jasno da povratka u domovinu nema, kaže Juratović, i zbog njihove djece koja su u međuvremenu pohađala škole, odlično govorila njemački jezik i koja su se sve više udaljavala od onog društva iz kojeg dolaze njihovi roditelji, a koje su poznavala samo iz vremena ljetnih raspusta. “To je bila prva spoznaja da se neće vratiti. Druga je, nažalost, za ljude iz bivše Jugoslavije bila rat na tim područjima, kad je mnogima postalo jasno da doista nema povratka”, kaže Juratović.
“Nevidljivi” Jugosloveni
Tako su se ti ljudi našli pred još jednim velikim izazovom: integracijom. Njemačko društvo je, međutim, smatralo da je ta marljiva migrantska grupa integrirana, da su se ti ljudi već sami integrisali. Razlog tome je što se kulturološki ljudi s tog područja ne razlikuju puno od Nijemaca, a i izgledom su „nevidljivi“ u njemačkom društvu i ne upadaju u oko, napominje Juratović.
(DW)
