Takve misli mogu djelovati bezazleno jer ih ponavljamo toliko često da ih više ni ne primjećujemo. Međutim, prema objašnjenju britanskog Nacionalnog zdravstvenog servisa (NHS), misli, osjećanja i ponašanje međusobno su povezani. Nekorisne misli mogu uticati na raspoloženje i ponašanje, a zatim stvoriti krug koji dodatno potvrđuje takav način razmišljanja.
Cilj zato nije stalno razmišljati pozitivno, već prepoznati kada naš um od jednog događaja pravi mnogo veću priču nego što činjenice opravdavaju.
“Svi žive bolje od mene”
Tuđi život najčešće gledamo kroz ono što je vidljivo. Vidimo nečiji novi automobil, putovanje, posao, partnera ili fotografije sa odmora, ali ne vidimo njegove probleme, strahove ili neuspjehe.
Poređenje zato često nije ravnopravno: svoj život poznajemo iznutra, dok tuđi posmatramo spolja.
Poseban problem nastaje kada se fokusiramo gotovo isključivo na ono što kod drugih izgleda bolje. NHS među nekorisne obrasce razmišljanja ubraja upravo ignorisanje pozitivnih ili neutralnih činjenica i usmjeravanje pažnje samo na negativno.
“Ja sam jednostavno takav”
Jedna od zamki ovakvog razmišljanja jeste što nam daje osjećaj da se ništa ne može promijeniti.
Ako neko kaže sebi da je “neuredan”, “nesposoban”, “loš u komunikaciji” ili “jednostavno nije za matematiku”, svaki novi neuspjeh može postati potvrda te slike.
Mnogo je preciznije reći: “Ovo mi trenutno ne ide” nego “Ja sam takav”.
Prva rečenica govori o konkretnoj situaciji. Druga pretvara jedan problem u osobinu cijele ličnosti.
“Meni se uvijek ovo dešava”
Riječi poput “uvijek”, “nikad” i “sve” često se pojave kada smo ljuti ili razočarani.
Pokvario se automobil, zakasnili smo na posao i još nas je neko iznervirao. U tom trenutku lako je zaključiti da nam “ništa ne ide”.
Britanski NHS ovakav način razmišljanja opisuje kao jedan od obrazaca koje vrijedi prepoznati: očekivanje najgoreg ishoda, razmišljanje po principu “sve ili ništa” i pretjerano generalizovanje mogu učiniti da situacija izgleda gora nego što jeste.
Jedan loš dan zato nije isto što i loš život.
“Biću srećan kada…”
Kada pronađem bolji posao. Kada zaradim više novca. Kada kupim stan. Kada odem na odmor.
Sasvim je normalno imati ciljeve, ali postoji zamka u tome da sopstveni život stalno stavljamo na čekanje.
Ako zadovoljstvo uvijek vezujemo za neki budući događaj, sadašnjost počinje izgledati kao period koji samo treba preživjeti.
Problem nije u tome što želimo nešto postići. Problem nastaje kada vlastitu vrijednost i zadovoljstvo potpuno vežemo za ostvarenje tog cilja.
“Nisam dovoljno dobar”
Ovo je jedna od misli koja se lako pojavi nakon neuspjeha.
Neko ne dobije posao i zaključi da nije dovoljno sposoban. Neko pogriješi na poslu i počne sumnjati u cijelu svoju karijeru. Neko dobije kritiku i čuje je kao potvrdu da ništa ne radi kako treba.
U kognitivno-bihevioralnoj terapiji upravo se ovakve misli preispituju tako što se razlikuju činjenice od zaključaka koje smo sami izveli. NHS navodi da je korisno zastati i zapitati se koji dokazi zaista podržavaju određenu misao, a koji joj proturječe.
Greška i osoba koja je napravila grešku nisu ista stvar.
“Ne mogu ja to”
Ponekad je ova rečenica realna procjena. Ne možemo sve i ne moramo sve znati.
Problem nastaje kada je izgovorimo prije nego što smo uopšte pokušali.
NHS navodi da izbjegavanje onoga čega se plašimo može kratkoročno djelovati lakše, ali dugoročno može održavati strah i otežati njegovo prevazilaženje.
Zato “ne mogu” ponekad zapravo znači “plašim se da pokušam”.
“Šta će drugi misliti?”
Tuđe mišljenje jeste važno u određenoj mjeri. Svi želimo da nas ljudi cijene i prihvataju.
Ali ako stalno pokušavamo predvidjeti šta drugi misle o nama, lako počnemo donositi odluke prema pretpostavkama, a ne prema činjenicama.
Stručnjaci iz NHS-a ovaj obrazac nazivaju “čitanjem misli” – pretpostavljanjem da znamo šta druga osoba misli, iako za to nemamo dovoljno dokaza.
Ironija je što ljudi često mnogo manje razmišljaju o nama nego što pretpostavljamo.
“Ne zaslužujem ovaj uspjeh”
Neki ljudi lakše prihvataju vlastite greške nego komplimente.
Dobiju unapređenje i pomisle da su imali sreće. Dobiju pohvalu i pretpostave da je druga osoba samo bila ljubazna. Ostvare nešto važno, ali strahuju da će drugi uskoro shvatiti da “zapravo nisu toliko dobri”.
Takvo stalno umanjivanje vlastitih sposobnosti može biti povezano sa niskim samopoštovanjem. NHS navodi da ljudi sa niskim samopoštovanjem često imaju izraženu samokritičnost i teško prihvataju vlastite kvalitete i uspjehe.
Priznati sebi da smo nešto dobro uradili nije isto što i biti umišljen.
“Moj život će uvijek biti ovakav”
Kada smo usred problema, budućnost je teško zamisliti drugačije.
Ali trenutna situacija nije nužno trajno stanje.
U zdravstvenim materijalima o nekorisnim obrascima razmišljanja upravo se navodi sklonost da se trenutni osjećaj ili problem pretvori u prognozu budućnosti, poput misli “uvijek ću se ovako osjećati”.
To ne znači da će svaki problem nestati. Znači samo da sadašnji trenutak nije dovoljan dokaz za ono što će se dogoditi za godinu ili pet godina.
“Sve je moja krivica”
Preuzimanje odgovornosti može biti zdravo, ali preuzimanje odgovornosti za baš sve što se događa nije isto.
NHS među nekorisnim obrascima razmišljanja navodi i pretpostavku da smo mi jedini uzrok negativnog događaja.
Drugi ljudi imaju svoje odluke, okolnosti se mijenjaju, a neke situacije su izvan naše kontrole.
Ako za svaki loš ishod automatski krivimo sebe, problem više nije samo događaj nego i način na koji ga doživljavamo.
“Nemam razloga da budem nezadovoljan”
Čak i kada nam objektivno “ništa ne fali”, možemo biti umorni, razočarani ili tužni.
Poređenje sa ljudima koji imaju veće probleme često dovodi do toga da potiskujemo vlastita osjećanja. “Drugi imaju mnogo gore” nije uvijek odgovor na ono što sami osjećamo.
Emocije nisu takmičenje.
Ne znači da treba misliti pozitivno po svaku cijenu
Nije realno očekivati da ćemo prestati da mislimo negativno. Svi ponekad pretjeramo, pogriješimo u procjeni ili se uporedimo sa drugima.
Kognitivno-bihevioralna terapija ne zasniva se na tome da se svaka negativna misao zamijeni slijepo pozitivnom. Poenta je u tome da se misao preispita i potraži realniji i uravnoteženiji pogled na situaciju, objašnjava NHS.
Zato umjesto “nikad mi ništa ne uspije” možemo zastati i pitati se: šta se konkretno dogodilo?
Umjesto “nisam dovoljno dobar”, možemo pitati: u čemu tačno nisam bio dobar i šta mogu drugačije?
A umjesto “sve će uvijek biti ovako”, dovoljno je priznati sebi nešto jednostavnije i realnije:
Ovo mi je trenutno teško, ali ne znam šta će biti dalje.
Ponekad je upravo to mnogo zdraviji način da razgovaramo sami sa sobom.
