Upravo taj trenutak kod mnogih roditelja može izazvati neobičnu mješavinu sreće, ponosa i tuge. Dijete odrasta kako bi trebalo, ali jedan dio roditeljstva koji ste poznavali nepovratno ostaje iza vas.
Kako piše Scary Mommy, psiholozi ovaj osjećaj povezuju s onim što se može opisati kao “nostalgična tuga”. Iako nije riječ o formalnoj dijagnozi, stručnjaci ga prepoznaju kao stvaran emocionalni doživljaj koji može pratiti odrastanje djece.
Sadržaj teksta
Kada sreća i tuga postoje istovremeno
“To bih definitivno nazvala tugom”, kaže psihološkinja Ema Baš, specijalizovana za majčinsko zdravlje i roditeljstvo.
Ona objašnjava da se ovaj osjećaj ponekad posmatra kroz nostalgiju, ali da se može povezati i s pojmom nepriznate tuge. Riječ je o tuzi koju okolina često ne prepoznaje jer se zapravo nije dogodilo ništa loše.
Naprotiv, dijete radi upravo ono što bi trebalo – odrasta, postaje samostalnije i gradi vlastiti život.
Terapeutkinja Širli Šani Ben Zvi koristi i pojam “dvosmislenog gubitka”. Kako objašnjava, on se javlja kada žalimo za nekim ko je i dalje fizički prisutan, ali nam nedostaje osoba kakva je nekada bila.
Klinička psihološkinja Keri En Ditner to opisuje jednostavno: “Nije se dogodilo ništa loše, štaviše, možda se događaju lijepe stvari i vaše dijete radi tačno ono što bi trebalo, ali nešto je završilo.”
Upravo u tome i jeste posebnost ove tuge. Roditelj ne gubi dijete, ali gubi određene verzije odnosa koje se više neće vratiti.
Najteži su trenuci za koje nismo znali da su posljednji
Jedan od razloga zbog kojih ovaj osjećaj može biti toliko snažan jeste činjenica da roditelji uglavnom ne znaju kada se neki trenutak događa posljednji put.
Posljednji put kada dijete traži da ga nosite. Posljednja priča pred spavanje. Posljednji put kada želi da ga otpratite do škole.
Kamini Vud, savjetnica za roditelje i majka petoro djece, kaže da često tek naknadno shvatimo da je neki trenutak bio “posljednji put”.
Zbog toga promjene mogu djelovati gotovo neprimjetno. Dijete jednog dana više ne traži da ga zagrlite na isti način, drugog dana ne želi da ga pratite, a zatim počinje da donosi odluke koje su nekada bile isključivo u domeni roditelja.
Sve se događa postepeno, ali kada roditelj pogleda unazad, shvati koliko se toga promijenilo.
Nije isto što i obična nostalgija
Stručnjaci razlikuju ovaj osjećaj od obične nostalgije.
“Nostalgija je ugodna čežnja za prošlošću”, objašnjava Ema Baš. Anticipacijska tuga, s druge strane, odnosi se na osjećaj gubitka prije nego što se on dogodi.
“Nostalgična tuga nalazi se negdje u sredini”, kaže Baš.
Ona u sebi ima toplinu lijepih uspomena, ali i stvaran osjećaj gubitka. Roditelj ne razmišlja samo o budućnosti, odnosno trenutku kada će dijete napustiti dom, već istovremeno shvata da su se brojni mali rastanci već dogodili.
Zašto se o tome tako malo govori?
Jedan od razloga je i očekivanje da roditelj treba da bude srećan kada dijete postane samostalno.
“Često čujemo komentare poput: ‘Pa to je dobra stvar’ ili ‘Trebalo bi to da želiš za njih'”, kaže Ditner.
Ali, kako ističe, obje stvari mogu biti istinite u isto vrijeme. Roditelj može biti neizmjerno ponosan na razvoj svog djeteta i istovremeno tugovati jer ga polako mora pustiti.
Ben Zvi smatra da ćutanje dolazi i spolja i iznutra. Društvo očekuje da roditelji odrastanje djece dočekaju kao razlog za slavlje, dok sami roditelji znaju da je njihova samostalnost najbolji mogući ishod.
Zbog toga se neki osjećaju krivima što im taj proces teško pada.
“Postoji strah da će vas drugi osuđivati ako to izgovorite naglas. Zato većina ćuti”, kaže Ben Zvi.
Kada se tuga najčešće pojavljuje?
Ne postoji jedan trenutak koji je isti za sve roditelje. Ipak, stručnjaci navode nekoliko perioda kada osjećaj može postati izraženiji.
Ema Baš primjećuje da se često javlja tokom važnih prekretnica, poput polaska u školu, rođendana i praznika – odnosno u trenucima koji roditeljima posebno pokazuju koliko vrijeme brzo prolazi.
Ben Zvi ga često primjećuje oko šesnaeste godine, kada djeca počinju da voze, razmišljaju o fakultetu i postaju sve manje zavisna od roditelja.
Za Ditner je jedan od najvećih trenutaka prelazak na fakultet, kada se odnos mijenja iz odnosa u kojem roditelj uglavnom organizuje i vodi djetetov život u odnos u kojem postaje više njegov saputnik.
Ali okidač ne mora biti velika životna prekretnica.
Vud opisuje trenutke kada roditelj jednostavno pogleda preko kuhinje i shvati da se djetetu promijenilo lice ili primijeti da ga sada gleda “odozdo prema gore”.
Ko to može doživjeti intenzivnije?
Prema Emi Baš, roditelji koji su ranije doživjeli gubitke ili traume mogu ovakvu tugu proživljavati intenzivnije.
Na intenzitet može uticati i to koliko je nečiji identitet bio vezan upravo za roditeljsku ulogu, kaže Ditner.
Ipak, Ben Zvi ovaj osjećaj smatra veoma rasprostranjenim među roditeljima.
“Iskreno, još nisam upoznala roditelja kojeg to nije snažno pogodilo”, kaže ona.
Da li je tuga zapravo korisna?
Stručnjaci smatraju da može biti.
“Svaki osjećaj ima svoju svrhu”, kaže Baš. Prema njenim riječima, ova tuga može biti način da postanemo svjesni jednog od prećutanih dijelova roditeljstva – činjenice da djecu moramo puštati dok odrastaju.
Za Vud je bol koju osjećamo zapravo dokaz povezanosti.
“Ona poručuje: Ovo mi je bilo važno. Ovaj period mi je bio važan. Ova osoba mi jeste važna”, objašnjava ona.
Ben Zvi smatra da taj osjećaj može pomoći roditeljima da razmišljaju o odnosu koji žele imati sa svojom djecom kada ona odrastu. Zato cilj nije potisnuti tugu, već prihvatiti je i istovremeno nastaviti graditi odnos koji se mijenja.
“Osjetite je i ne požurujte proces. I tuga ima svoje mjesto za stolom”, kaže Ditner.
Možda je upravo to najvažniji dio cijele priče. Roditeljstvo nije samo pomaganje djetetu da odraste, već i učenje kako da ga postepeno pustimo. A iako taj proces ponekad boli, njegova svrha je upravo u tome da dijete jednog dana može postati svoja osoba.
Kako naglašava Vud, važno je da roditelji ne pokušavaju zadržati djecu malom samo zato da bi sebe zaštitili od te boli.
