Ideja je jednostavna: roditelj treba da bude siguran oslonac kojem dijete može da se obrati, ali ne i osoba koja će automatski riješiti svaki njegov problem.
Ne rješavati problem umjesto djeteta
Prema objašnjenju psihoterapeuta Džoa Farala, koje prenosi Index pozivajući se na “Parents”, roditeljstvo po modelu svjetionika nalazi se između pretjerane kontrole i potpune nezainteresovanosti.
Roditelj prati šta se dešava, postavlja jasne granice i dostupan je kada je djetetu potrebna pomoć. Međutim, kada situacija nije opasna, dijete dobija prostor da samo razmišlja, donosi odluke i snosi posljedice svojih izbora.
Umjesto da roditelj odmah kaže šta treba uraditi, može pitati dijete kako ono vidi problem i šta misli da bi bilo najbolje rješenje.
Dijete mora imati pravo na grešku
Jedan od važnih elemenata ovog pristupa jeste dopuštanje djeci da pogriješe.
Ako roditelj stalno interveniše prije nego što se problem uopšte pojavi, dijete nema mnogo prilika da razvije vlastite vještine. Manji neuspjesi zato mogu postati iskustvo iz kojeg će dijete naučiti kako da se sljedeći put snađe.
To, naravno, ne znači da roditelj treba da ignoriše probleme. Kada je ugrožena sigurnost djeteta ili postoji ozbiljan rizik, intervencija je neophodna.
Drugačiji pristup za malu djecu i tinejdžere
Ovaj model ne izgleda isto u svakom uzrastu. Mala djeca zahtijevaju više direktne pomoći i nadzora, dok starija postepeno mogu preuzimati više odgovornosti.
Kako navodi Faral, uloga roditelja trebalo bi da se mijenja kako dijete odrasta. Tinejdžeru je potrebno više prostora nego malom djetetu, ali i dalje mora znati da roditelj ostaje dostupan kada mu je potrebna pomoć.
Zato su otvorena komunikacija i jasna pravila važni dio ovog pristupa.
Cilj nije savršeno roditeljstvo
“Roditeljstvo po modelu svjetionika” ne znači da roditelj treba da se povuče iz djetetovog života. Naprotiv, ideja je da dijete zna da ima kome da se obrati, ali i da postepeno stekne osjećaj da može samo da se nosi sa životnim izazovima.
Koncept je povezan sa radom američkog pedijatra Kena Ginsburga, koji je o razvoju otpornosti kod djece pisao u knjizi “Raising Kids to Thrive”.
Najvažnije je, ipak, prilagoditi pristup konkretnom djetetu. Neka djeca zahtijevaju više strukture i pomoći, dok drugima treba više prostora za samostalnost.
