Ne nužno. Važnije od toga da li roditelji imaju potpuno iste vaspitne stavove jeste kako se nose s neslaganjima, da li međusobno poštuju svoje odluke i mogu li djetetu pružiti osjećaj sigurnosti i jasne granice.
U tekstu objavljenom na portalu The Conversation, Trevor Macučeli, vanredni profesor kliničke psihologije na Univerzitetu Kertin u Australiji, objašnjava da razlike u roditeljskim pristupima nisu automatski razlog za zabrinutost. Problem nastaje kada neslaganja prerastu u stalne sukobe, nedosljedna pravila i međusobno potkopavanje roditeljskog autoriteta.
Četiri osnovna vaspitna stila
Psiholozi najčešće razlikuju četiri osnovna stila vaspitanja. Oni se razlikuju prema tome koliko roditelji pružaju emocionalnu podršku djeci i koliko insistiraju na pravilima, granicama i kontroli ponašanja.
Autoritativni roditelji pružaju toplinu i podršku, ali istovremeno postavljaju jasna pravila. Slušaju djecu, objašnjavaju svoje odluke i podstiču samostalnost, uz očekivanje da djeca preuzmu odgovornost za svoje postupke.
Autoritarni roditelji naglašavaju disciplinu, poslušnost i strogo poštovanje pravila. Od djece očekuju da slijede uputstva, dok je prostor za pregovaranje i objašnjavanje često ograničen.
Popustljivi roditelji pružaju mnogo emocionalne podrške, ali postavljaju malo granica. Često nastoje da izbjegnu sukobe i nerado insistiraju na posljedicama kada dijete prekrši dogovor.
Neuključeni roditelji pružaju malo emocionalne podrške, nadzora i usmjeravanja. Takav pristup razlikuje se od povremene popustljivosti jer podrazumijeva nedovoljnu uključenost u djetetove potrebe i razvoj.
Istraživanja uglavnom povezuju autoritativni stil s povoljnijim razvojnim ishodima, uključujući bolju emocionalnu regulaciju, uspjeh u školi i manje problema u ponašanju. Ipak, ove kategorije predstavljaju okvir za razumijevanje roditeljstva, a ne stroge oznake koje važe za svaku porodicu. Roditelj može biti veoma dosljedan kada je riječ o vremenu odlaska na spavanje, a istovremeno fleksibilan kada je riječ o kućnim obavezama.
Razlike mogu imati i dobre strane
Roditelji ne moraju na sve gledati isto da bi zajedno dobro vaspitavali dijete. Jedan može biti spontaniji, sklon igri i improvizaciji, dok drugi više insistira na rasporedu, organizaciji i rutini. Takve osobine mogu se dopunjavati, pod uslovom da roditelji ne pretvaraju razlike u stalnu borbu oko toga ko je u pravu.
Ni svako neslaganje nije štetno. Ako roditelji razgovaraju smireno, saslušaju jedno drugo i pokušavaju da pronađu zajedničko rješenje, djeca mogu naučiti važnu lekciju: sukobi su dio života, ali se mogu rješavati bez vrijeđanja, prijetnji i ponižavanja.
Problem, dakle, nije u tome što majka i otac imaju različita mišljenja. Mnogo je važnije da li uspijevaju da se dogovore oko osnovnih pravila i da li dijete odrasta u okruženju u kojem se osjeća sigurno.
Kada različiti pristupi postaju problem?
Zamislimo situaciju u kojoj roditelji imaju različite stavove o korišćenju telefona. Jedan insistira da dijete ugasi ekran u dogovoreno vrijeme, dok drugi redovno popušta čim počnu protesti i negodovanje.
Ako se takav obrazac ponavlja, dijete može postati zbunjeno u pogledu toga šta se od njega očekuje. Može naučiti i da se pravila mogu zaobići tako što će se obratiti roditelju za kojeg očekuje da će popustiti.
Slične teškoće nastaju kada jedan roditelj uvede posljedicu zbog neprihvatljivog ponašanja, a drugi je odmah poništi. Dijete tada ne dobija jasnu poruku o granicama i odgovornosti, dok se roditelji sve više udaljavaju u pokušaju da nametnu sopstveni pristup.
Posebno je problematično kada roditelji jedno drugo kritikuju ili ponižavaju pred djetetom. Dijete se može osjećati kao da mora da bira stranu, da štiti jednog roditelja ili da je odgovorno za njihove svađe.
Na ozbiljnije teškoće mogu ukazivati česti sukobi oko vaspitanja, djetetova uznemirenost zbog roditeljskih rasprava, stalno kršenje pravila i izraženiji problemi u ponašanju. Takvi znaci ne znače automatski da su razlike u vaspitnim stilovima njihov uzrok, ali ukazuju na to da porodici može biti potrebna dodatna podrška.
Kako pronaći zajednički pristup?
Prvi korak je da roditelji prestanu da raspravljaju samo o tome čiji je pristup bolji i da pokušaju da prepoznaju šta zapravo žele da postignu.
Ako se, na primjer, ne slažu oko toga kako reagovati kada dijete odbija da ugasi televizor, mogu se usredsrediti na zajednički cilj: da dijete nauči da poštuje dogovor i da se lakše zaustavi kada je vrijeme za neku drugu aktivnost.
Nekoliko principa može im pomoći da usklade postupke:
Dogovor o najvažnijim pravilima. Roditelji ne moraju imati identične stavove o svemu, ali bi trebalo da se usaglase oko pitanja kao što su bezbjednost, spavanje, školske obaveze i korišćenje ekrana.
- Dosljedne i razumne granice. Dijete lakše razumije očekivanja kada su pravila jasna, posljedice predvidljive, a reakcije roditelja smirene.
- Bez međusobnog potkopavanja. Ako se ne slažu s odlukom partnera, roditelji bi o tome trebalo da razgovaraju nasamo, umjesto da jedno drugom osporavaju autoritet pred djetetom.
- Razgovor bez optuživanja. Umjesto rečenica poput “Ti mu uvijek sve dopuštaš”, korisnije je objasniti šta ih brine i predložiti konkretno rješenje.
- Prilagođavanje uzrastu. Pravila koja odgovaraju malom djetetu neće uvijek biti primjerena tinejdžeru. Kako djeca postaju samostalnija, roditelji treba da preispituju i svoje zahtjeve.
Roditelji mogu imati različite temperamente i stavove, a ipak graditi stabilno porodično okruženje. Cilj nije da se svaka odluka donosi na potpuno isti način, nego da dijete dobije jasnu poruku o tome šta je važno i zašto.
Kada je vrijeme da se potraži stručna pomoć?
Ako razgovori stalno završavaju svađama, ako roditelji ne uspijevaju da se dogovore ni oko osnovnih pravila ili ako dijete pokazuje dugotrajne emocionalne i ponašajne teškoće, korisno je obratiti se psihologu ili porodičnom terapeutu.
Stručna podrška može pomoći roditeljima da bolje razumiju potrebe djeteta, prepoznaju obrasce koji podstiču sukobe i pronađu načine da dosljednije reaguju u zahtjevnim situacijama.
Naravno, usklađivanje roditeljskih stavova ne znači da neko treba da pristane na postupke koji ugrožavaju dijete. Bezbjednost, emocionalna dobrobit i dostojanstvo djeteta moraju ostati na prvom mjestu.
Roditelji ne moraju sve raditi isto da bi bili dobar tim. Mnogo je važnije da mogu da razgovaraju bez ponižavanja, postave razumne granice i djetetu pruže osjećaj da odrasli oko njega sarađuju. Upravo ta kombinacija podrške, dosljednosti i spremnosti na dogovor može biti važnija od toga da li se roditelji u svemu slažu, prenosi Index.
