Muzej je koncipiran hronološki – putovanje kroz vrijeme i prostor počinje prvim zrnima kakaovca, a završava se danas kada postoje stotine raznih ukusa čokolade.
Na ulazu posetioci dobijaju kutijicu sa uzorcima čokolade koje mogu da probaju dok obilaze postavku, u skladu s epohom koju razgledaju, od kakaovca, preko likera do sve popularnije ružičaste, rubi čokolade, kao četvrte vrste nakon tamne, mliječne i bijele.
Ružica Božić Cerovac, koja je sa suprugom pokrenula projekt, kaže za Hinu da se ideja za osnivanje muzeja stvorila poslije njihovih posjeta sličnim muzejima u svijetu, koji su uglavnom utemeljeni na suvoparnom prikazivanju istorije.
Kustos Muzeja Marko Španjol kaže da se postavka zasniva na doživljaju, kroz šest prostorija, počevši od prve koja je uređena kao džungle u Srednjoj Americi gdje je krenula priča o čokoladi.
Izložene su i posude iz kakvih su pili astečki i majanski vladari, kao i mali mlin za dobijanje finog praha od kojih su pravili čokoladni napitak.
U mljevenju zrnja moći će se oprobaju i posetioci, ali će, s obzirom na to da je kakaovac bio sredstvo palaćanja, saznati i koliko je zrna vredila jedna papričica, a koliko ćuran.
Druga prostorija podsjeća na ključne događaje iz 16. veka, kada su u Južnoj Americi konkvistadori pokorili indijanske kulture, probali xocolatl, toplu kakaovu tečnost i odnijeli kakao u Europu.
Izložene su i molinille, alat koji se rotirao između dlanova za izradu pjene.
Tu je i replika krune astečkog vladara Montezuma koga je porazio i prevario španski konkvistador Ernan Kortes, koji je 1528. donio kakaovac i recepturu za njegovu pripremu na španski dvor, gdje su ga uz neke izmjene prihvatili kao napitak.
Slijedi soba s atmosferom francuskog dvora, na kojem se odvijao bogat društveni život koji je uključivao i ispijanje napitka od čokolade.
Za to se izrađivalo posebno posuđe, čokolatijere sa širim otvorom zbog gustine tečnosi, kao i šoljice koje su bile više i uže od onih za čaj i tanjirići s urezima da se šoljice ne bi prevrtale.
Kao mala pauza od istorijskog pregleda dolazi prostorija s kartom svijeta i informacijama o potrošnji čokolade po državama – Hrvatska je u sredini s 4,2 kilograma po stanovniku godišnje, Švajcarci konzumiraju čak 8,8, kilograma, a zemlje oko ekvatora koje proizvode čokoladu konzumiraju je najmanje.
Djeca se u toj prostoriji mogu poigrati mirišući i pogađajući sastojke koji idu u čokoladu, a mogu ih pogađati i dodirom u tajanstvenim kutijama.
Tu je i prostor u kojem će se održavati degustacije i masterclaš predavanja, a planirane su i degustacije svjetskih čokolada koje nisu dostupne u prodaji, kao i dnevne radonice temperiranja čokolade, izrade pralina i pločica.
Istorijski pregled nastavlja se s 19. vijekom, proizvodima i osobama koje su donijele revoluciju na području čokolade.
Tada se prvi put pravi tabla čokolade kakvu danas znamo, reklame poručuju roditeljima da će im djeca biti zdrava ako jedu čokoladu, a u Britaniji se otvaraju tzv. kuće čokolade za gospodu koja uz nju pričaju o politici i društvenim događanjima.
Jedna prostorija je posvećena jačanju industrijske proizvodnje čokolade, uređena je po uzoru na fabriku Vilioja Vonke, a podsjeća i na dugu hrvatsku tradiciju u proizvodnji čokolade, među ostalim, kroz Kraš i Mikado, koja je bila prva čokolada s pirinčem na svijetu.
Obilazak se završava u prostoriji koja će povremeno mijenjati postavku u zavisnosti od doba godine i prilika, a u njoj je čokolada predstavljena kao sociološki fenomen, omiljeni poklon među ljudima, za rođendane, Dan zaljabljenih, ali i za potrebe mita i korupcije.
Zgodan detalj tu su i dvije okrugle kutijice čokolade koje je muzeju donirala gospođa koja je, kao djevojčica, dobila prvu od njemačkog vojnika za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Njeni unuci su nakon 70 godina u Njemačkoj, gdje se ta čokolada još proizvodi, pronašli isto pakovanje, pa je i ono izloženo.
(Nezavisne)
