U radu sa roditeljima odrasle djece, psiholog Džefri Bernstajn često nailazi na njihovu potrebu da im djeca priznaju da su dali sve od sebe. Iza toga krije se bolno pitanje: “Kada će moje odraslo dijete konačno priznati da nisam bio tako loš roditelj?”
Realnost je, tvrdi Bernstajn, da neki roditelji možda nikada neće dobiti onoliko zahvalnosti i priznanja koliko priželjkuju.
Njegova glavna poruka jeste da roditelji treba da prestanu da pokušavaju da dokažu odrasloj djeci da su bili dobri roditelji. Mnogi pokušavaju da objasne zašto su mnogo radili, kakve su probleme imali u braku ili nabrajaju sve što su učinili za svoju djecu.
“Razumijem zašto se osjećaju defanzivno i zašto imaju potrebu da to rade, ali takve izjave, kojima pokušavaju da se opravdaju, obično samo stvaraju još veću udaljenost od njihove odrasle djece”, ističe Bernstajn za Psychology Today.
Greške treba priznati, ali ne i beskonačno se opravdavati
To ne znači da roditelji treba da odbace sve zamjerke svoje djece. Bernstajn navodi da su možda zaista bili previše kritični ili je njihova anksioznost često uticala na djecu.
“Priznavanje tih problema je važno, ali to nije isto što i prihvatanje doživotne kazne zbog krivice koja vam se prebacuje”, objašnjava.
Roditelj se, dakle, može izviniti zbog onoga zbog čega žali, bez beskonačnog pokušavanja da promijeni djetetov pogled na prošlost. Bernstajn smatra da stalno vraćanje na iste sukobe može odnos da zadrži upravo u prošlosti, umjesto da omogući objema stranama da krenu dalje.
“Zdravo je da se kao roditelj izvinite kada je izvinjenje opravdano”, napominje Bernstajn. Ipak, dodaje da pomak ka boljem odnosu ponekad počinje tek kada roditelj prestane da pokušava da “dobije slučaj na sudu porodične istorije”, prenosi Index.hr.
