Većina ljudi bar jednom je sebi rekla isto: “Kada dobijem samo to, konačno ću biti zadovoljna.”
A onda se dogodi nešto neobično. Dobijemo ono što smo željeli.
Prvih nekoliko dana ili mjeseci zaista osjećamo uzbuđenje. Novi stan miriše drugačije, plata izgleda ogromno u odnosu na prethodnu, posao kojim smo nekada bili impresionirani sada je naš.
Ali postepeno se sve pretvara u svakodnevicu. Ono što je juče bilo ostvarenje sna danas je samo ono što imamo.
I vrlo brzo pojavljuje se sljedeće “samo da”.
Jedna izreka koja se vjekovima pripisuje Sokratu tu pojavu sažima brutalno jednostavno:
“Onaj ko nije zadovoljan onim što ima, ne bi bio zadovoljan ni onim što bi želio da ima.”
Važno je napomenuti da se ova formulacija veoma često pripisuje Sokratu, ali pouzdan antički izvor za baš ovu doslovnu verziju citata nije lako utvrditi.
Ipak, ideja je veoma bliska sokratovskoj i kasnijoj stoičkoj tradiciji: problem nije uvijek samo u tome koliko imamo, već i u tome kako se odnosimo prema onome što imamo.
A ono što su antički filozofi pokušavali da objasne prije više od dvije hiljade godina savremena psihologija danas proučava pod nazivom hedonička adaptacija.
Sadržaj teksta
Zašto ono o čemu dugo sanjamo tako brzo postane “normalno”?
Zamislite da godinama živite u malom stanu i svakog dana zamišljate kako bi život izgledao da imate još jednu sobu.
Konačno se preselite.
Prvih nedjelja primjećujete svaki detalj. Uživanje je stvarno. Imate više prostora, lakše organizujete stvari i možda vam je život objektivno prijatniji.
Ali nekoliko mjeseci kasnije više se ne budite svakog jutra misleći: “Nevjerovatno, imam dodatnu sobu.”
To je jednostavno vaš stan.
Mozak se prilagodio.
Hedonička adaptacija opisuje našu sklonost da se, bar djelimično, priviknemo na pozitivne i negativne promjene, pa ono što je u početku izazivalo snažnu emocionalnu reakciju postepeno postaje nova normalnost.
Ideja je postala posebno poznata kroz istraživanja psihologa Filipa Brikmana i njegovih kolega tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka.
U poznatoj studiji iz 1978. godine istraživači su uporedili velike dobitnike na lutriji sa kontrolnom grupom i ustanovili da dobitnici nisu prijavljivali veću ukupnu sreću od kontrolne grupe, iako je njihov život objektivno doživio ogromnu promjenu.
To istraživanje bilo je malo i ne treba ga pretvarati u univerzalni zakon o sreći, ali je pomoglo da se razvije mnogo šira oblast proučavanja načina na koji se ljudi prilagođavaju životnim promjenama.
“Dobitnici na lutriji su poslije godinu dana isti kao prije” ipak je previše pojednostavljeno
O ovom istraživanju često se prepričava dramatična verzija: dobitnici na lutriji poslije nekog vremena potpuno se vrate na isti nivo sreće.
Originalna studija zapravo je bila mnogo skromnija.
Uključivala je samo 22 velika dobitnika na lutriji i pokazala da oni u trenutku istraživanja nisu bili značajno srećniji od kontrolne grupe. Takođe su prijavljivali manje zadovoljstva u nekim običnim svakodnevnim aktivnostima.
Kasnija istraživanja pokazala su da je ljudska adaptacija složenija od ideje da se poslije svake životne promjene neminovno vratimo na potpuno isti “set point” sreće.
Na neke događaje prilagodimo se gotovo potpuno. Na druge samo djelimično. A pojedine velike promjene mogu dugoročno promijeniti nivo zadovoljstva životom.
Dakle, Sokratova poruka nije naučna formula.
Ali pogađa jedan psihološki mehanizam koji veoma dobro poznajemo.
Plata koju danas želite sutra postaje plata koju “morate” da imate
Novac je možda najbolji primjer.
Povećanje plate može objektivno mnogo da znači, naročito ako čovjek prethodno jedva pokriva osnovne troškove. Novac nije nevažan i bilo bi neozbiljno tvrditi da je siromaštvo samo “stvar perspektive”.
Ali nakon što osnovna sigurnost poraste, često se mijenja i ono sa čim se upoređujemo.
Nekada ste željeli platu od 100.000. Kada dođete do nje, upoznate ljude koji imaju 150.000.
Zatim 150.000 više ne izgleda ogromno.
Sa većim prihodom možda dolaze skuplji automobil, bolji telefon, više putovanja ili skuplji dio grada. Ono što je nekada bilo luksuz postaje standard.
Ne mijenja se samo ono što imamo. Mijenja se i ono što smatramo dovoljnim.
Tu se pojavljuje metafora “hedoničke trake za trčanje”: trčimo naprijed, dobijamo više, ali se i tačka prema kojoj mjerimo zadovoljstvo pomjera zajedno sa nama.
Sam izraz “hedonic treadmill” vezuje se za rad Brikmana i Donalda Kempbela iz 1971. godine, a kasnija istraživanja pokazala su da adaptacija postoji, ali nije jednaka kod svih ljudi niti kod svih događaja.
Najopasnija rečenica možda je “biću srećna kada…”
Nema ničeg lošeg u tome da želimo bolji posao, veću kuću ili više novca.
Problem počinje kada sadašnjost pretvorimo samo u čekaonicu za budućnost.
“Biću mirna kada otplatim kredit.”
“Biću zadovoljna kada smršam.”
“Počeću da uživam kada djeca porastu.”
“Biću srećna kada dobijem unapređenje.”
Svaki od tih ciljeva može biti potpuno legitiman.
Ali ako se osjećaj da je život “konačno počeo” stalno vezuje za sljedeći događaj, lako je provesti godine u stanju privremene verzije sopstvenog života.
A onda se jedan cilj ostvari i gotovo automatski dobije nasljednika.
Zašto mozak to radi?
Sa evolutivne tačke gledišta ima smisla da zadovoljstvo ne traje zauvijek.
Da su naši preci nakon jednog dobrog obroka mjesecima osjećali potpuno ispunjenje, možda ne bi imali naročit motiv da sutradan ponovo traže hranu.
Sistem nagrade podstiče nas da ponavljamo ponašanja koja su važna za preživljavanje, ali novina vrlo brzo gubi intenzitet.
Isto vidimo i kod sasvim običnih stvari.
Novi telefon prvih nekoliko dana stalno primjećujete. Poslije nekoliko nedjelja uzimate ga sa stola bez razmišljanja.
Kada promijenite automobil, neko vrijeme obraćate pažnju na njegov enterijer, zvuk i način vožnje. Poslije godinu dana razmišljate o njemu uglavnom kada nešto ne radi.
Naš nervni sistem izuzetno je dobar u pretvaranju izuzetnog u poznato.
To nam omogućava da funkcionišemo.
Ali zbog iste sposobnosti lako zaboravimo koliko je nešto što danas uzimamo zdravo za gotovo nekada bilo važno.
Probajte jednu neprijatno dobru vježbu
Pogledajte oko sebe i pronađite jednu stvar koju danas imate, a koju ste prije pet ili deset godina silno željeli.
Ne mora biti materijalna.
Možda ste željeli brak koji danas imate.
Dijete.
Posao.
Sopstveni stan.
Život bez osobe koja vas je povređivala.
Diplomu.
Automobil.
Mogućnost da putujete.
Slobodu koju ste nekada čekali.
Sada pokušajte da se sjetite koliko ste tada vjerovali da će upravo ta stvar promijeniti način na koji se osjećate svakog dana.
A onda pogledajte koliko vam je danas normalna.
Ne da biste sebe natjerali da budete zahvalni po komandi.
Nego zato što je taj eksperiment vrlo dobar dokaz koliko brzo ostvarena želja prestaje da izgleda kao ostvarena želja.
To ne znači da treba odustati od ambicije
Sokratova poruka lako može da se pogrešno pročita kao: “Budi zadovoljan onim što imaš i ništa više ne pokušavaj.”
To bi bilo veoma loše tumačenje.
Možemo istovremeno željeti promjenu i cijeniti ono što već postoji.
Možemo željeti bolju platu zato što zaslužujemo više, a da ne vjerujemo da će novac riješiti svaki unutrašnji nemir.
Možemo željeti veću kuću zato što nam je stvarno potrebna, bez uvjerenja da ćemo nakon preseljenja postati druga osoba.
Ambicija i zadovoljstvo nisu suprotnosti.
Problem nije želja za napretkom.
Problem je očekivanje da će spoljni cilj obaviti posao koji pripada unutrašnjem životu.
Poređenje dodatno pomjera granicu
Čovjek može biti zadovoljan svojim stanom dok ne ode kod prijatelja koji ima duplo veći.
Može biti zadovoljan automobilom dok ne vidi novi model kolege.
Može biti ponosan na sopstveni uspjeh dok ne otvori društvene mreže i vidi deset ljudi koji djeluju uspješnije.
Naš osjećaj “dovoljnog” veoma zavisi od referentne tačke.
Zato savremeni život daje hedoničkoj adaptaciji dodatno gorivo: nikada nismo imali toliko mogućnosti da se upoređujemo sa ljudima koji imaju više.
I pritom uglavnom ne gledamo prosječan život drugih.
Gledamo njihove najbolje kuće, najljepše odmore, najveće poslovne uspjehe, najljepše fotografije, najromantičnije godišnjice i najsređeniju djecu.
Sopstvenu svakodnevicu zatim upoređujemo sa tuđim izborom najboljih trenutaka.
U takvoj utakmici gotovo je nemoguće stići do osjećaja da je dovoljno.
Možda je najvažnije razlikovati dvije vrste nezadovoljstva
Jedna vrsta nezadovoljstva govori:
“Ovo u mom životu zaista ne funkcioniše i želim da ga promijenim.”
To može biti izuzetno korisno.
Druga govori:
“Ništa što imam neće biti dovoljno dok ne dobijem sljedeću stvar.”
Tu više nije problem konkretan cilj.
Jer kada cilj stigne, mehanizam ostaje.
Sokratov citat upravo tu postaje zanimljiviji od obične motivacione rečenice.
Ne kaže nam da ništa ne želimo.
Postavlja neprijatnije pitanje: ako sada ne znamo da prepoznamo trenutak u kojem je nešto dovoljno, zašto mislimo da ćemo to umjeti kada budemo imali više?
Psihologija nije dokazala da treba da “budemo zahvalni na svemu”
Ni savremena istraživanja ne govore da treba ignorisati probleme i samo promijeniti stav.
Novac može povećati sigurnost. Dobar odnos može dramatično promijeniti kvalitet života. Zdravlje, bezbjedan dom, stabilan posao i kvalitetni odnosi nisu beznačajne stvari.
Sreća nije samo odluka.
Ali postoji velika razlika između poboljšavanja okolnosti i očekivanja da će svaka sljedeća bolja okolnost konačno proizvesti trajni osjećaj da nam više ništa ne nedostaje.
To drugo obećanje mozak veoma često ne ispunjava.
Najčudniji paradoks je što smo možda već stigli tamo gdje smo očajnički željeli da budemo
Čovjek od 25 godina može maštati o poslu koji danas, u 40. godini, nervozno provjerava čim zazvoni telefon.
Osoba koja je nekada sanjala sopstveni stan danas primjećuje samo da joj treba renoviranje.
Roditelj koji je godinama želio dijete danas pokušava da odgovori na imejl dok ga dijete peti put zove iz druge sobe.
To ne znači da smo nezahvalni ljudi.
Znači da smo ljudi.
Mozak se navikao.
I možda zbog toga jedna antička misao toliko dugo opstaje: ne upozorava nas da prestanemo da želimo, već da ne očekujemo da će nas samo ostvarenje želje naučiti zadovoljstvu.
To je poseban posao.
I ako ga stalno odlažemo za dan kada ćemo “konačno imati sve”, postoji dobra šansa da taj dan nikada nećemo prepoznati čak i kada stigne, piše Ona.rs.
