Nikola Radin: Volim da verujem životu, nema razloga za strah

Nikola Radin, pisac i terapeut koji trenutno živi u Beču je nedavno objavio svoju novu knjigu ,,O vuku i čoveku”, a za dunav.at je podijelio svoja iskustva koje je stekao u životu živjeći u različitim gradovima svijeta.

Rođen je u Kotoru, školovao se i odrastao u Novom Sadu gdje je započeo univerzitetske studije koje je prekinuo početkom rata u Jugoslaviji i odselio se u Brazil 1991. godine. U periodu od 1997. do 1998. godine školovao se na Njujorškoj fimskoj akademiji. Pored ljubavi prema umjetnosti, Nikola se još bavi i delfinskom terapijom, s kojom je ostvario odlične rezlutate.

“Kao pisca i kreativnu osobu verovatno su me na prvom mestu oblikovali moji roditelji, pogotovo moj otac koji je bio veliki ljubitelj literature, humanista i moj najbolji prijatelj. Što se tiče doživljaja iz svih ovih zemalja čini mi se da ih ima bezbroj i mnogi će verovatno jednog dana završiti na ovaj ili onaj način u nekom od mojih dela. Sećam se dobro kada sam prvi put sa samo dvadeset godina iz aviona u zoru, prvi put pod sobom ugledao Rio de Žaneiro, sećam se londonskih i njujorških ulica…mnogih žena, svakojakih, mada blede te slike, sećam se nekih neverovatnih i zanimljivih ljudi, mirisa, suza, strahova. Život je lep i treba ga voleti, treba ga ceniti čak i kad te zeza”, priča Nikola.

Nikolina interesovanja su šarolika, a kada je u pitanju pisanje kao svakodnevna rutina, kaže da nema određeno vrijeme za pisanje te da piše kad mu se piše. 

“Zbog terapeutskog posla moj dnevni raspored povinuje se prvenstveno terapeutskom zanimanju. Nekada pišem manje, nekada više, noću ili u po bela dana, nekada kod kuće a nekada u kafani. Voleo bih da imam rutinu u pisanju i da stvaram uvek u isto vreme, kažu mnogi pisci da oni to imaju i da je to veoma važno, ali ja za sebe sumnjam da ću ikada imati takvu vrstu dnevne rutine. Moguće je da bih bio produktivniji, pa čak i kreativniji na taj način. Probaću možda i to jednog lepog dana. Ne bih se kladio na sebe”, izjavio je on.

Ljubav prema književnosti se kod mnogih ljudi javlja u tinejdžerskom dobu, a tako je bilo i sa Nikolom koji nije mogao da se odluči koja mu je omiljena knjiga, pa nam je dao nekoliko prijedloga za sjajnu literaturu.

“Ja literaturu volim i ozbiljno čitam od tinejdžerskih dana. Dosta je knjiga prošlo kroz moje ruke, takođe ih sakupljam i imam pozamašnu kolekciju i u Beču i u Novom Sadu. Teško mi je da izdvojim nešto. Trenutno čitam Praško groblje fenomenalnog Umberta Eka, pre njega pročitao sam Muziku na vodi, takođe divna knjiga američkog autora T. K. Bojla. Bože, koliko je samo divnih dela, na pamet mi padaju knjige kao na primer Majstor i Margarita od Bulgakova, Išigurov roman Ostaci dana, Novele – Štefana Cvajga… Andrić, Kami, Kafka, Nabokov… nemoguće je nabrojati sve te divne umove”, kaže Nikola.

Na novom djelu ne radi predano, ali postoje ideje koje zapisuje i o kojima razmišlja. Pored književnosti i terapeutskog rada ima i bogatu lepezu zanimanja i strasti, a kako kaže, i ljudi koje mnogo voli, a koji krase njegov život.

“Postoje u mom životu ljudi koje jako volim, ali hajde da ovom prilikom izdvojimo samo moju kćerku Lunu, koja ima dvadeset godina i studira lingvistiku u Brazilu. Za mesec dana dolazi u Evropu da me poseti i tome se jako radujem. Pored raznih strasti spomenuću moju ljubav prema kretanju i sportu, pogotovo prema borilačkim sportovima koji mi daju energiju i smatram ih fantastičnim ne samo za telo već i za dobro mentalno stanje. Volim i rokenrol, ne sme se zaboraviti”, ističe Nikola.

Nikolu smo pitali i o delfinskoj terapiji i o tome kako je došao na ideju da se bavi sa njom.  

“Već sam radio kao terapeut kada sam čuo za delfinsku terapiju. Otišao sam odmah u institut Island Dolphin care na Floridi, upoznao ljude, zavoleli oni mene, zavoleo ja njih i tako je počelo. Kada se radi o tome da li je ovo najbolja terapija za decu, to je veoma individualno, nemoguće je generalizovati”, rekao je Nikola.

Za kraj, Nikola je poslao poruku svim mladim piscima i studentima.

“Poruka mladim piscima je da se ničemu lepom od pisanja ne nadaju. Ako imaju potrebu da pišu onda udri Mile, onda i ne možeš drugačije. Ukoliko neko piše da bi time bilo šta ostvario vrlo brzo će se razočarati, nikoga nije briga šta ćemo mi pisci istripovati u svojoj glavi i preneti na papir. Pisanje jedino ima smisla ako izlazi iz tebe i ti ne možeš drugačije nego da se osamiš i škrabaš, maštaš i sklapaš. Ostalima pogotovo mladima i studentima bih preporučio da žive sa što manje straha. Strah je najveći čovekov neprijatelj, za njega nema razloga, nikada. Život, univerzum, bog ko god je već gore za nas zadužen, će se pobrinuti za nas i biće sve u redu. Ukoliko ne bude, tako sami, ne možemo puno učiniti, previše smo mali. Volim da posmatram život po malo fatalistički i da me nije briga, volim da verujem životu, mislim da je tako lakše. Ako bih trebao da se opredelim za neku filozofiju koja mi je najbliža, verovatno je to filozofija starogrčkog filozofa Epikura. Trudim se da živim najviše po njegovim pravilima. Smatram da je to dobar put. Upoznajte Epikura”, preporučuje on.

Nikoline radove na srpskom jeziku možete kupiti u Beču u knjižari MI (Burggasse 84, 1070 Wien), a na engleskom jeziku u knjižari Shakespeare&Co (Sterngasse 2, 1010 Wien).

(dunav.at)

Pročitajte još

Popularno