Kod većine ljudi ovako snažna reakcija je, srećom, rijetka i javlja se samo nakon najvećih odbacivanja. Međutim, neki ljudi ovakvu bol doživljavaju redovno, piše BBC.
Pritom ne mora da bude riječ o situaciji koju bi drugi smatrali posebno uznemirujućom. Ovaj nepodnošljiv osjećaj može da se javi zato što je prijatelj zaboravio da odgovori na poruku, procjena rada nije bila potpuno pozitivna ili je neko uputio pomalo nepromišljenu primjedbu.
Zvuči vam poznato? Možda imate RSD.
Šta je RSD?
Čak i ako dobro poznajete ovaj osjećaj, vjerovatno niste čuli za ovu skraćenicu. RSD označava disforiju osjetljivosti na odbacivanje, a najjednostavnije se definiše kao izrazito snažna reakcija na stvarno ili pretpostavljeno odbacivanje.
“Većina nas može da razumije osjećaj uznemirenosti kada nas neko kritikuje ili ne odobrava naše postupke”, kaže dr Viktorija Barkli-Timis, klinička psihološkinja sa Univerziteta Južnog Kvinslenda.
“Međutim, RSD označava intenzitet koji prevazilazi ono što bi prosječna osoba doživjela.”
Termin RSD postao je popularan među ljudima koji se prepoznaju u njegovom opisu, ali još nije klinički priznat kao poseban poremećaj. Ipak, sve više privlači pažnju psihologa.
Psiholog dr Vilijam Dodson je 2024. godine objavio rad o RSD-u, navodeći da je liječio oko 300 pacijenata sa ovim stanjem, kao i da su njegova iskustva dijelile i kolege.
Dodson je napisao da se RSD uvijek odvija prema sličnom obrascu. Najprije se javlja okidač, poput odbacivanja, zadirkivanja, kritike ili unutrašnjeg osjećaja neuspjeha.
Potom dolazi do potpune i trenutne promjene raspoloženja i pojave nepodnošljivog emocionalnog bola, koji se ponekad ispoljava kao tuga ili bijes.
Dodsonovi pacijenti opisivali su ovaj osjećaj kao da im je “utroba ispala na pod” ili kao da ih je “neko upravo udario u grudi”.
Međutim, RSD ne utiče na ljude samo u tim trenucima. Strah od odbacivanja i njegovih posljedica može da postane toliko snažan da ljudi razvijaju strategije kojima pokušavaju da spriječe da se isto iskustvo ponovi.
“Njihovi načini suočavanja sa problemom mogu dodatno da pojačaju to iskustvo“, kaže dr Antonija Ditner, psihološkinja sa Kraljevskog koledža u Londonu. “Mogu da se povuku od drugih ljudi, izbjegavaju da se zauzmu za ono u šta vjeruju ili da se klone situacija u kojima strahuju od sukoba.”
Dodson opisuje pacijenta Džoša, čije je ime promijenjeno, koji se sa RSD-om nosio tako što se društveno izolovao jer, kako je rekao, “nije vrijedjelo prolaziti kroz bol samo da bi me ljudi upoznali”.
Sa 29 godina Džoš nikada nije pozvao nekoga na sastanak niti se prijavio za posao jer se plašio da će biti odbijen.
Postoje i drugi mogući načini suočavanja sa ovim stanjem.
“Ljudi mogu da se naljute na osobe iz okruženja i impulsivno reaguju, što im ne pomaže. Mogu nenamjerno da izazovu sukobe jer reaguju veoma intenzivno“, kaže Ditner.
Takav je bio slučaj još jedne Dodsonove pacijentkinje, Ejmi, čije je ime takođe promijenjeno. Ona je rekla da je njen brak bio ozbiljno ugrožen.
Vjerovala je da je suprug neprestano “muči tako što se podsmijava njenim problemima sa vođenjem domaćinstva i brigom o dvoje djece”, zbog čega bi burno reagovala ili uplakana napuštala kuću.
Barkli-Timis dodaje da mnogi njeni klijenti sa RSD-om razvijaju anksioznost povezanu sa međuljudskim odnosima.
“Može da se ispolji i kao perfekcionizam, što dovodi do sagorijevanja, iscrpljenosti ili čak hroničnog umora zbog stalnog nastojanja da osoba preduprijedi moguće neodobravanje”, kaže ona.
Jedan od primjera je Hana, što takođe nije njeno pravo ime, sedamnaestogodišnjakinja koja je potražila Dodsonovu pomoć jer zbog čestih migrena izazvanih stresom nije mogla da pohađa nastavu.
Uprkos izostancima, Hana je rekla da je odlučna da bude “savršena i pretjerano uspješna učenica koja nikada ne griješi i uvijek je najbolja u razredu”.
Upravo ovako ekstremna i potencijalno onesposobljavajuća reakcija razlikuje RSD od obične osjetljivosti.
“Većina ljudi je vjerovatno osjetljiva na pretpostavljeno odbacivanje, ali ovdje ljudi opisuju veoma izraženo iskustvo praćeno plačem, snažnim stidom i tugom, zbog čega nisu u stanju da nastave sa svakodnevnim obavezama. To je veoma naglašen i uznemirujući dio njihovog života“, objašnjava Ditner.
Ako se prepoznajete u ovom opisu, možda imate RSD, ali nedostaje još jedan važan dio slike.
Kako je RSD povezan sa ADHD-om?
Još jedna karakteristika koja razlikuje RSD od obične osjetljivosti jeste njegova povezanost s neurorazličitošću, posebno s poremećajem pažnje sa hiperaktivnošću, odnosno ADHD-om.
Više istraživanja pronašlo je direktnu vezu između drugih simptoma ADHD-a, poput teškoća sa koncentracijom, zaboravnosti, nemira i upadanja drugima u riječ, i znakova RSD-a.
Američko istraživanje sprovedeno među djecom uzrasta od 10 do 15 godina, kao i mađarska studija sa 300 studenata, utvrdili su povezanost simptoma ADHD-a i znakova RSD-a koje su ispitanici sami prijavili.
“Što su simptomi ADHD-a bili izraženiji, reakcija na odbacivanje bila je snažnija”, kaže Barkli-Timis o mađarskom istraživanju. “Istovremeno je reakcija na pozitivne povratne informacije i prihvatanje bila slabija. Moglo bi se reći da osobe sa ADHD-om tako doživljavaju dvostruki udarac.”
Ona smatra da bi ova veza mogla da bude ukorijenjena u iskustvu odrastanja sa ADHD-om.
“Neka istraživanja pokazuju da će djeca sa ADHD-om do desete godine čuti 20.000 negativnih komentara više od svojih neurotipičnih vršnjaka”, kaže Barkli-Timis. “Zbog načina na koji se ADHD ispoljava kod mladih, oni često nailaze na kritike vršnjaka, roditelja i nastavnika, poput: ‘Ćuti, spusti ruku, sjedi’.”
“Možete da zamislite da bi toliko nesrazmjerno velika količina negativnih povratnih informacija mogla da izazove želju za izbjegavanjem kritike.”
Međutim, to nije jedino objašnjenje. Određeni simptomi ADHD-a mogu direktno da dovedu do pojačanih emocionalnih reakcija, objašnjava Ditner.
“Emocionalna osjetljivost i reaktivnost dio su ADHD-a, pa će ljudi vjerovatno imati pojačanu emocionalnu reakciju”, kaže ona.
“Mogu da budu podložniji i određenim obrascima ponavljajućih misli, zbog čega će vjerovatnije neprestano razmišljati o onome što se dogodilo, produžavajući tako emocionalno iskustvo.”
To pokazuju i snimanja mozga osoba sa ADHD-om, koja su otkrila razlike u dijelovima mozga zaduženim za obradu emocija, kao i snažnije reakcije na negativne izraze lica.
“Neurobiologija je jednostavno malo drugačija”, kaže Barkli-Timis. “Sve se udružuje i stvara ovu pojačanu osjetljivost.”
Liječenje RSD-a
Ako vam sve ovo zvuči neobično poznato, postoji nada – RSD može da se liječi i ne morate sami da se nosite sa njim.
Ditner i Barkli-Timis kažu da mogu pomoći uobičajene strategije za očuvanje mentalnog zdravlja, poput psihoterapije, vježbi svjesne pažnje i određenih tehnika uzemljenja.
“Terapija može da nam pomogne da te negativne misli sagledamo iz drugačije perspektive i sa više saosjećanja prema sebi”, kaže Barkli-Timis.
Ona dodaje da mogu pomoći i lijekovi za ADHD.
“Ne tvrdim da je potrebno da uzmete čarobnu pilulu, ali predlažem da se posavjetujete sa zdravstvenim stručnjakom i razmotrite korišćenje lijekova.”
“Uravnoteženje neurobioloških procesa može znatno da pomogne u regulisanju emocionalnih reakcija, a ne samo pažnje i koncentracije.”
Takve intervencije pomogle su pacijentima koje je Dodson opisao. Dvije godine nakon što mu je dijagnostikovan ADHD, Džoš je završio fakultet, radio kao vazduhoplovni inženjer i imao djevojku.
I dalje je povremeno imao epizode RSD-a, ali je sada mogao da se smiri zahvaljujući tehnikama kognitivno-bihejvioralne terapije koje je naučio.
Ejmi je počela da uzima lijekove za ADHD i rekla je da su joj promijenili život.
“Nisam shvatala koliko se plašim da će me ljudi povrijediti, posebno moj suprug”, rekla je.
Hana je takođe počela da uzima lijekove, a učestalost njenih migrena smanjila se sa nekoliko nedjeljno na jednu mjesečno. Vratila se i u školu.
Svim ovim osobama lijekovi su pomogli, ali to ne znači da su potrebni svima koji imaju RSD.
Barkli-Timis kaže da nekim ljudima već samo imenovanje problema može da promijeni život. To može da pomogne i njihovim bližnjima da im pruže blagu podršku tokom teških trenutaka.
“Kada nečemu damo ime i shvatimo da nismo sami, lakše razvijamo saosjećanje prema sebi”, kaže ona. “Kada i drugi priznaju i potvrde naše iskustvo, smatram da to može da bude veoma moćno.”
