Protesti su počeli sredinom septembra u predgrađu Pariza, a za nekoliko sedmica proširili su se širom zemlje. Kako piše “Le Monde”, pokret je neobičan i po tome što nije nastao kao reakcija na jednu konkretnu reformu, niti iza njega od početka stoji velika politička organizacija.
Pokrenuli su ga sami učenici, uz pomoć društvenih mreža, a zatim su im se pridružili nastavnici, roditelji, sindikati i studenti.
U utorak, 6. oktobra, održan je najveći dan protesta do sada. Prema podacima francuskog Ministarstva unutrašnjih poslova, na demonstracijama širom zemlje učestvovalo je 266.000 ljudi, dok organizatori navode oko 450.000. Rojters je izvijestio da su demonstracije u mnogim mjestima bile mirne, ali da je u pojedinim gradovima došlo do sukoba s policijom, paljenja i oštećenja imovine.
U Parizu, Strazburu, Renu i Tuluzu policija je koristila suzavac i vodene topove za rastjerivanje nasilnih grupa. Tokom 6. oktobra uhapšeno je 488 ljudi, dok je od početka pokreta privedeno više od 6.500 osoba, uglavnom maloljetnika, navodi
Ipak, ono što se događa na ulicama ne može se objasniti samo nasiljem.
Šta učenici zapravo traže?
Na prvi pogled, njihovi zahtjevi djeluju vrlo konkretno.
Nedostaju nastavnici. Učionice su pretrpane. U nekim školama nastava se otkazuje jer nema ko da predaje. Zgrade su dotrajale i teško podnose sve češće toplotne talase. Učenici se žale i na preduge školske dane, kao i na pritisak koji donosi sistem upisa na fakultete.
“Le Monde” je razgovarao sa učenicima širom zemlje i utvrdio da se, uprkos razlikama među školama, njihovi problemi često ponavljaju: nedostatak nastavnika i školskog osoblja, loša infrastruktura, pretrpane učionice, duge smjene i strah od budućnosti.
U nekim školama problemi su sasvim osnovni. Učenici govore o zatvorenim toaletima, nedostatku školskih medicinskih sestara i nastavnicima koji nisu zamijenjeni kada odsustvuju.
Zbog toga protest nije samo borba za bolje učionice.
Škola kao pitanje budućnosti
Veliki dio nezadovoljstva odnosi se na osjećaj da obrazovni sistem sve teže ispunjava ono što je dugo bio njegov najvažniji zadatak – da mladima pruži jednake šanse.
Učenici iz siromašnijih sredina posebno ističu razlike u uslovima. U predgrađima Pariza, gdje je pokret i počeo, problemi sa nastavnicima i školskim objektima dodatno su izraženi.
Poseban izvor nezadovoljstva je “Parcoursup”, digitalna platforma preko koje se učenici prijavljuju za studiranje. “Le Monde” navodi da mnogi učenici osjećaju snažan pritisak zbog sistema koji odlučuje o njihovom daljem obrazovanju.
Za generaciju koja tek treba da izađe na tržište rada, pitanje obrazovanja zato je ujedno i pitanje budućnosti.
Zašto država nema jednostavan odgovor?
Tu počinje mnogo veći problem.
Vlada može obećati više nastavnika, obnovu škola i bolje uslove rada. Ali sve to košta.
Francuska istovremeno pokušava da smanji budžetski deficit i izađe na kraj sa ogromnim javnim dugom. Troškovi zaduživanja rastu, a investitori sve pažljivije prate sposobnost Pariza da kontroliše javne finansije. Rojters navodi da je prinos na francuske desetogodišnje obveznice prošle sedmice nakratko prešao pet odsto, što je bio najviši nivo u posljednje 24 godine.
To stvara svojevrsni začarani krug.
Građani vide da javne usluge slabe i traže više novca. Država odgovara da nema dovoljno novca i pokušava da smanji potrošnju. A upravo takva politika dodatno povećava osjećaj zapostavljenosti.
Zato su protesti učenika postali mnogo veći problem za vladu od običnog školskog štrajka.
Oni ne traže povlačenje jednog zakona. Traže promjenu sistema, a za takvu promjenu potreban je novac.
Od učenika do šireg društvenog nezadovoljstva
Zato su se protestima priključili i oni čiji problem nije samo škola.
U utorak su sa učenicima marširali nastavnici, roditelji, sindikati, studenti i drugi građani. Rojters navodi da je više od 250.000 ljudi izašlo na ulice u desetinama gradova.
To pokazuje da je obrazovanje postalo mjesto na kojem se susreću različita nezadovoljstva.
Nastavnici govore o manjku zaposlenih i sve većem opterećenju. Roditelji o uslovima u kojima im djeca provode veliki dio dana. Učenici o strahu za budućnost. Sindikati protest koriste da otvore pitanje javne potrošnje.
Zbog toga pokret može da bude mnogo veći od klasičnog učeničkog protesta.
Policija postaje nova tačka sukoba
Kako su demonstracije rasle, tako je rasla i napetost između policije i učesnika.
Tokom protesta bilo je povrijeđenih učenika, školskog osoblja i policajaca. Premijer Sebastijen Lekorni rekao je da je školski sistem pretrpio najteže posljedice u posljednjih nekoliko decenija. Prema njegovim podacima, povrijeđeno je najmanje 215 učenika i 85 zaposlenih u školama, dok je više od 700 policajaca povrijeđeno.
Posebnu pažnju izazvao je slučaj tinejdžera koji je tokom ranijih sukoba teško povrijeđen nakon kontakta sa policijskom granatom.
Organizacije za zaštitu ljudskih prava, učenici i roditelji optužuju vlast za pretjeranu upotrebu sile, posebno prema maloljetnicima. Vlada, s druge strane, insistira na tome da se nasilje mora zaustaviti i tvrdi da su se u proteste uključile i grupe koje nemaju veze sa zahtjevima učenika.
To je politički osjetljiv trenutak.
Ako se protesti sve više budu predstavljali kao bezbjednosni problem, postoji opasnost da se izgubi razlog zbog kojeg su počeli. A taj razlog nije bio sukob sa policijom, već osjećaj velikog broja mladih da sistem u kojem provode godine svog života više ne funkcioniše kako treba.
Vlada pokušava da smiri situaciju
Vlada je posljednjih dana počela da govori o konkretnim mjerama.
Lekorni je zatražio od ministara da do kraja oktobra pripreme odgovore na glavne zahtjeve učenika, uključujući bolju zamjenu odsutnih nastavnika, preispitivanje dugog školskog dana i obnovu dotrajalih školskih objekata.
Učenici, međutim, traže mnogo više. Prema pisanju “Le Monda”, njihove organizacije zahtijevaju najmanje 10 milijardi evra za deset hitnih mjera u obrazovanju.
Tu se ponovo dolazi do osnovnog problema: novca.
Vlada može da razgovara, može da obeća reforme i može da pojača policijsko prisustvo. Ali ne može istovremeno beskonačno povećavati javnu potrošnju i smanjivati deficit.
Protesti nisu završeni
Zato jučerašnje demonstracije nisu bile kraj, već trenutak u kojem je pokret dostigao novu fazu.
“Le Monde” danas piše da se mobilizacija širi i da su joj se pridružili različiti slojevi društva. Učenici najavljuju nastavak pritiska sve dok vlada ne ponudi konkretne mjere.
Francuska tako dobija protest koji je počeo u školama, ali je već prerastao granice obrazovanja.
Njegova prava snaga neće se mjeriti samo brojem ljudi na ulicama. Mnogo važnije biće pitanje da li će vlast uspjeti da odgovori na ono što se krije iza zahtjeva učenika: osjećaj da javne institucije više ne nude iste šanse svima i da generacija koja tek ulazi u odrasli život nasljeđuje sistem koji ima sve manje novca, a sve više problema.
Zato je francuska priča važna i izvan Francuske.
Sličan problem postoji širom Evrope: kako održati škole, bolnice i druge javne službe u trenutku kada države moraju da smanjuju dugove, povećavaju izdvajanja za odbranu i suočavaju se sa sporijim ekonomskim rastom.
Francuski učenici su prvi izašli na ulicu.
Ali pitanje koje su otvorili mnogo je veće od francuskih škola.
