Tristan Kresingem nije očekivao da će se njegova veza, koja je trajala sedam mjeseci, završiti na tako spektakularan način. Početkom novembra 2025. godine, 23-godišnji fotograf je dobio poruku od svoje tadašnje djevojke koja je, kako kaže, detaljno opisala razloge zašto želi da bude sama i koje stvari kod njega su joj stvarale “odbojnost” (engl. “the ick” – iznenadni, osjećaj gađenja ili odbojnosti prema romantičnom partneru, često izazvan trivijalnim, beznačajnim ili čudnim postupcima, a ne velikim preprekama.)
Kaže da je poruka sadržala detaljnu kritiku svega, od dužine njegovih šortseva, do njegove želje da odgovara na poruke. “U osnovi, rekla je da misli da sam malo ‘krindži'“, kaže Tristan za Telagraf, prenosi RTS.
Sadržaj teksta
Članak koji je postao viralan i pojam “heteropesimizma”
Otprilike u isto vrijeme, članak Šante Džozef u časopisu Vog pod naslovom Da li je sada sramota imati dečka? postao je viralan. Članak, objavljen u oktobru 2025. godine, nije osuđivao izgled muškaraca, već je dovodio u pitanje cijeli koncept heteroseksualne veze.
Ipak, priča Džozefove je pregledana milionima puta, a žene na društvenim mrežama su izražavale i podršku i negodovanje. Pokrenula je globalnu diskusiju o stanju modernih veza i bacila svjetlo na takozvani heteropesimizam, termin koji je skovala spisateljica Asa Seresin da bi opisala često javno izražavanje “žaljenja, sramote ili beznađa” od strane heteroseksualnih ljudi – posebno žena – u vezi sa heteroseksualnim vezama i zabavljanjem.
“Hodanje po žici” – nova pravila modernog zabavljanja
“Verujem da mnogi od nas plaćaju cijenu lošeg muškog ponašanja koje potiče iz prethodnih generacija”, smatra 29-godišnji grafički dizajner Džoš.
“Seksističke predrasude, muškarci koji ne pomažu u kući, očekivanja da se o tebi brine djevojka ili žena koja takođe radi. Vjerovatno mnogi mladi momci ovih dana ne očekuju takav tretman, ali postoji mnogo sadržaja u kojima žene govore o svojim beznadežnim partnerima i razumijem zašto bi izlazak sa tim muškarcem bio neprihvatljiv. Nisu svi muškarci takvi, ali je teško to dokazati ako čak nemaš priliku da upoznaš neku ženu.“
Nedavno razveden Kristijan, četrdesetogodišnji fizioterapeut, se slaže.
“Zabavljanje 2026. godine je kao hodanje po žici, što nije bio slučaj posljednji put kada sam bio sam, prije 20 godina. Stalno preispitujem svoje ponašanje. Želim da budem uviđavan, ali ne i dosadan, već neko sa kim je zabavno, ali ne kao ‘muška glupača‘, spreman na razgovor, ali ne očajnik. Želim da budem u posvećenoj vezi, ali da ne budem klaustrofobičan. Moram da dokažem da ne pripadam manosferi.”
“Žene definitivno donose odluke – emocionalno, fizički – u modernim vezama, a mnoge od njih sa sobom donose neka prilično loša prethodna romantična iskustva koja uključuju nasilje ili probleme sa prisilnom kontrolom, tako da je zabavljanje teško.“
Istraživanja: Samački život sve teži muškarcima
Nikada nije bilo teže vrijeme za samce. Prema podacima neprofitne organizacije Istraživačkog centra Pju u SAD iz 2020. godine, većina ljudi na tržištu za upoznavanje – muškaraca i žena, svih uzrasta, onih koji žive i u ruralnim i u urbanim sredinama – rekla je da im romantični život ne ide dobro.
Muškarci ne uživaju u samačkom životu
Teško je pronaći ljude za izlaske, tvrde oni, a muškarci i žene navode različite razloge za to. Muškarci su rekli da im je teško da priđu ženama, dok je većina žena rekla da je teško pronaći nekoga ko traži istu vrstu veze kao ona i “ko ispunjava njihova očekivanja”.
Novija istraživanja Univerziteta Mančester Metropolitan (MMU) takođe su otkrila da, iako je samački život za žene “rebrendiran” na pozitivan i osnažujući način, ali muškarci samci “ga ne doživljavaju kao prednost”. Umjesto toga, osjećali su “da ih okolina karakteriše kao bezbrižne neženje ili društveno disfunkcionalne incele (nedobrovoljne celibate)”, prema riječima predavača sociologije i kriminologije na MMU Ališe Denbi.
Aplikacije, algoritmi i osjećaj odbijanja
Analitičar Sajmon (51) kaže da se nekoliko puta mjesečno kontaktira žene na Tinderu, ali kada im pošalje poruku, rijetko dobija odgovor. “Ako to uradim, razgovor gotovo isključivo ne vodi nikuda“, žali se Sajmon.
“Dosta mi je da se više zapetljavam pokušavajući da shvatim gdje griješim. Izgleda da su samci mojih godina demonizovani – kao da smo svi incelsi kojima je rijetko dozvoljeno da izlaze ispod majčinih skuta.”
“Bio sam u vezama, naravno. Najduža je trajala devet godina kada sam imao dvadesetak i tridesetak godina. Upoznali smo se u stvarnom životu na poslu, ali posljednjih godina na aplikacijama, moja sreća u vezama je opadala zajedno sa mojom kosom i nestala. Volio bih da upoznam pravu osobu i nisam sasvim odustao, ali bukvalno više nemam pojma kako. Ne znam šta žene žele, a njihovi standardi djeluju nevjerovatno visoki.“
Manosfera, teorije i osjećaj gubitka kontrole
Li Čembers je psiholog i vodi organizaciju pod nazivom Male Allies UK, koja pomaže u angažovanju muškaraca na radnom mjestu i radi sa dječacima u školama. Čembers objašnjava da je prelazak na onlajn upoznavanje učinio da potraga za ljubavlju djeluje transakciono.
Mnogo mladih muškaraca smatra da više nije vrijedno truda kada je u pitanju upoznavanje.”
Muškarci se muče da shvate šta žene žele
Dio problema je u tome što muškarci i dječaci obično imaju ono što on naziva “plićim” prijateljstvima, što može dovesti do izolacije. To može dovesti do problema sa lošom adaptacijom u romantičnim vezama, nešto što, kako kaže, posebno primjećuje sa sve većim interesovanjem mladića za vještačku inteligenciju.
Društvene mreže i strah od odbijanja
Terapeut za veze, Rejčel Nju, vidi da ovo postaje još veći problem kada muškarci nemaju prijateljice. “Još je lakše svrstati žene u jednu grupu kao ‘misteriozne’, ‘nedosljedne’, ‘zahtjevne’, ‘zastrašujuće’ ili šta god, posebno kada je to narativ koji dobijaju sa društvenih mreža“, kaže ona.
Čembers kaže da među dječacima i muškarcima raste osjećaj da kada je u pitanju zabavljanje, “žene imaju više izbora” – teorija koju je propagirala rana manosfera prije 10-15 godina.
“Ovo uvjerenje se zasniva na ideji prećutne hijerarhije gdje žene drže svu moć i status zbog svog izgleda”, objašnjava psiholog. “Dok mala grupa lijepih žena ima najveći udio, hijerarhija nalaže da čak i žene koje su konvencionalno manje privlačne imaju više mogućnosti izbora od običnih muškaraca. Uz to, muškarci vjeruju da mala grupa cijenjenih muškaraca dobija sve djevojke jer žene imaju nevjerovatno visoke standarde.“
Ove teorije tvrde da “žene imaju pravo i žele da izlaze samo sa bogatim finansijski obezbijeđenim muškarcima sa dubokim džepom… i da nema nade ni za koga drugog”, dodaje Čejmbers.
Da li su žene postavile previše visoke standarde
Posrednica za upoznavanje Hejli Kvin je specijalizovana za koučing u stvarnom svijetu, bilo u radionicama ili radeći jedan na jedan sa klijentima u društvenom okruženju u Londonu i Njujorku. Ona kaže da je kroz istoriju uvijek bilo muškaraca – i žena – koji su se borili sa upoznavanjem ljudi, ali internet i društvene mreže su stvari otežali.
“Manosfera je učinila da se muškarci osjećaju izolovano ili kao da postoji neka velika zavjera o moći žena, ili zašto ne mogu da ugovore sastanak. Kada muškarci iznesu ta osjećanja na internet i ono što je usmjereno ka njima jeste pokret manosfere, to omogućava muškarcima da uđu u mentalitet žrtve, što širi osjećaj da su žene protiv njih i pogoršava cijelu situaciju.“
Uz to rečeno, Kvinova vjeruje da muškarci osjećaju da su veoma društveno ograničeni, posebno u današnjoj kulturi na zapadu, prije svega, gdje u žene prilično rezervisane i zaštićene u okviru svog ličnog prostora. Istraživači u studiji Univerziteta u Torontu iz 2024. godine otkrili su da se muškarci plaše da se bore da se snađu u očekivanjima moderne muškosti u vezama.
“Postoji ideja da, da biste zaista ‘bili muškarac’, morate biti tip koji ‘zavodi djevojke’ – to je znak statusa”, kaže Ilejn Hoan, dio tima na Univerzitetu u Torontu.
Anksioznost prilaska i “minsko polje” u realnom životu
“Mnogo muškaraca s kojima radim imaju ono što nazivamo ‘anksioznošću od približavanja'”, napominje Kvinova. “Ne žele da priđu ženi kada je sa prijateljicom, brinu se da će neko pozvati policiju ako žena to protumači kao ‘uznemiravanje’, plaše se društvene nepristojnosti.
Strah da će ponašanje biti protumačeno kao nepristojno ili nasilno
Misle na primjer: ‘Ako počnem da razgovaram sa ženom u teretani, a ona to ne želi, može mi biti zabranjen pristup mjestu koje mi se zaista sviđa, pa zato neću razgovarati sa njom’, ili ‘Ako razgovaram sa koleginicom koja mi se sviđa na poslu i krene po zlu, mogu da dobijem otkaz’. To znači da se osjećaju sposobnim da samo onlajn upoznaju ljude. S druge strane, svaka organska društvena interakcija djeluje im previše komplikovano”, ističe Kvinova.
Politika zabavljanja i strah od pogrešnog koraka
“Želim da budem u vezi, ali, pošto sam ionako anksiozan kao osoba, zapravo se iskreno plašim pravila zabavljanja koja sada važe”, kaže Džordž (31), kuvar po zanimanju.
“Ne želim da svaljujem krivicu na žene, ali zaista se osjećam kao da se muškarci i žene više nisu ravnopravni u svijetu upoznavanja. Često imam osjećaj da su ženski standardi nevjerovatno visoki i čak i prije nego što se upoznamo, pokušavam da ubijedim nekoga u svoju vrijednost. Kao da moram da odgovaram za grijehe svih muškaraca koji su bili prije mene, a koji su možda loše postupali sa ženama”, priznaje Džordž.
“Pored toga, postoji toliko mnogo mišljenja u svijetu upoznavanja koji daju suprotstavljene savjete o tome kako bi muškarac trebalo da se ponaša, kako bi žena trebalo da se ponaša… Sve ovo je samo pojačalo nelagodnost i nepoznanice u vezi sa cijelim procesom upoznavanja nekoga.“
Džordž kaže da osjeća da su čak i najosnovnije interakcije politizovane i prožete svim mogućim značenjima, tako da sada nije siguran šta je prikladno ponašanje.
“Na jednom nedavnom sastanku, dama sa kojom sam bio se uvrijedila što sam platio piće dok je bila u toaletu. Nuditi da nekoga bezbjedno odvedem kući je takođe minsko polje – osjećam se kao gmizavac. Onda samo zamislite sljedeću fazu zabavljanja ili fizičke intimnosti. Zbunjuje me što su prethodne generacije smatrale zabavljanje uzbudljivim ili zabavnim. To je sredstvo za postizanje cilja, ali meni jednostavno djeluje užasno.“
Iskustva uznemiravanja i rastuća opreznost
Džordž je u pravu što se tiče nošenja prtljaga prošlih negativnih iskustava u zabavljanju.
“Većina žena (kao i 35% muškaraca) rekla je da je doživjela neku vrstu uznemiravajućeg ponašanja od strane nekoga sa kim su se zabavljale ili bile na sastanku, od primanja neželjene seksualno eksplicitne slike do pritiska na seks ili toga da neko dijeli seksualno eksplicitnu sliku o njima bez njihovog pristanka“, kaže Ana Braun iz istraživačkog centra Pju. Možda nije ni čudo što su žene oprezne.
Ima li nade da se situacija popravi
Osamnaestogodišnji Kristofer, recimo, kaže da su njega i njegove drugare kada su otišli na studije roditelji podsticali da traže pismenu saglasnost druge strane putem SMS poruke, toliko su bili zabrinuti da ih zaštite od eventualnih budućih žalbi na seksualni napad.
“Mnogi od nas poznaju ljude kojima se nešto dogodilo tokom večeri, a kasnije kažu da nisu željeli da se desi – i to i muškarci i žene – pa razumijem da je dobra ideja imati tu pismenu dozvolu, ali pošto neko može da promijeni mišljenje u bilo kom trenutku, to nije baš toliko korisno kao oblik zaštite od kasnije žalbe“, navodi Kristofer.
“Nikada ne bih ništa uradio nikome ko je izrazio želju da to ne činim – ili ko nije bio u mogućnosti da izrazi želju da to učini – ali takođe ideja da tražite SMS poruku sa ugovorom prije nego što počnete da ljubite nekoga ili šta god, pomalo odbojno. A, možda je to upravo i bila namjera roditelja”, pita se u šali.
Kristofer kaže da su on i njegovi prijatelji počeli da gledaju na tinejdžerske veze kao “pomalo zastrašujuće i pomalo mučne, posebno u kontekstu društvenih medija gdje i najmanja stvar može da se objavi i da budeti ismijani. Čak i kada upoznate nekoga i mislite da ide dobro, vjerovatno je da će se jednostavno ugasiti bez objašnjenja“.
Da li postoji izlaz – povratak analognom druženju
Odgovor, kaže Kvinova, jeste podučavanje muškaraca svih uzrasta uravnoteženijem i nijansiranijem pristupu komunikaciji i povećanje nivoa socijalne inteligencije kako bi se omogućila bolja komunikacija i razumijevanje u stvarnom životu.
“Ipak postoje neke osnovne vještine koje bi napravile veliku razliku u tome kako možemo da razvijemo zdrav odnos kada upoznamo nekoga ko nam odgovara“.
“Rekao bih da smo na ivici promjene”, smatra Čembers. “Blagi povratak na ono kako su stvari nekada bile. Već vidimo oživljavanje večeri za samace i ljude koji pokušavaju da uspostave veze u stvarnom životu, što je ohrabrujuće. Nadamo se da će prevazilaženje tog jaza omogućiti muškarcima i ženama da ponovo pronađu zajednički jezik.”
