Već je jedanaest i trideset uveče. Znamo da bi trebalo da odemo na spavanje. Sutra će zazvoniti alarm i moraćemo da se suočimo sa poslom, nastavom, brigom o drugima, imejlovima, sastancima ili obavezama koje nas čekaju.
Ali javlja se jedna tiha, gotovo opravdavajuća misao: “Zaslužujem malo vremena za sebe.” Pustimo seriju. Uzmemo telefon. Ređamo jedan video za drugim. Pregledamo društvene mreže. Čitamo vijesti koje nam uopšte nisu bile potrebne. Odgovaramo na poruke. Ili jednostavno ostajemo budni, kao da produženje noći može da nam vrati nešto što nam je dan oduzeo.
To nije nesanica, jer nije baš da ne možemo da zaspimo. Ponekad smo umorni, čak veoma umorni, ali ipak osjećamo čudan otpor da završimo dan. Ta pojava je u narodu poznata kao “osveta kasnog odlaska na spavanje”. U psihologiji je prihvaćeniji pojam prokrastinacija odlaska na spavanje – odlaganje odlaska u krevet bez ikakvog spoljašnjeg razloga koji bi to sprečavao.
Nije da ne želimo da spavamo – ne želimo da se dan završi
Najjednostavnije objašnjenje bilo bi da nam nedostaje disciplina. Međutim, ovakvo ponašanje najčešće ima mnogo složeniju psihološku logiku. Mnogi ne odlažu san zato što ne znaju koliko je važan, već zato što imaju osjećaj da dan nije bio njihov.
Tokom dana vrijeme je ispunjeno obavezama: radom, brigom o drugima, odgovaranjem na poruke, putovanjem, organizovanjem i ispunjavanjem zadataka. Noć se zato pojavljuje kao mali prostor lične slobode: niko ništa ne traži, niko ne prekida, niko ne procjenjuje. Konačno, makar bilo i kasno, možemo sami da biramo.
Tu se pojavljuje riječ “osveta”. Nije to osveta snu, već danu koji nam nije ostavio prostor za nas same. Problem je u tome što takvo vraćanje slobode ima cijenu – plaća se vremenom namijenjenim odmoru.
Iz te perspektive, kasno odlaženje na spavanje nije samo loša navika. Ono može biti nespretan pokušaj da se zadovolji sasvim opravdana potreba: za samostalnošću, zadovoljstvom, tišinom, intimom i isključivanjem od svakodnevnih obaveza.
Naučna literatura o motivaciji pokazuje da su zadovoljenje ili frustracija osnovnih psiholoških potreba, poput autonomije i osjećaja kompetentnosti, tijesno povezani sa blagostanjem i zdravljem. To potvrđuju brojna istraživanja zasnovana na teoriji samodeterminacije.
Prokrastinacija je i način regulisanja emocija
Prokrastinacija se često tumači kao ljenost, ali ona je u mnogim slučajevima strategija za regulisanje emocija. Ne odlažemo obaveze samo zato što ne umijemo da se organizujemo, već zato što želimo da izbjegnemo neprijatnu emociju u tom trenutku. Istraživači Fušija Sirois i Timoti Pičil to su jasno opisali, objašnjavajući prokrastinaciju kao način kratkoročnog popravljanja raspoloženja.
Kod odlaganja odlaska na spavanje dešava se nešto slično. Odlazak u krevet znači prihvatanje da je dan završen, ali i da je novi dan veoma blizu. Za neke ljude spavanje nije odmor, već predaja: zatvoriti oči znači odustati od jedinog vremena koje pripada njima i ponovo se prepustiti krugu obaveza.
Zato mobilni telefon, serija ili knjiga nisu samo zabava. Oni postaju anestezija, nagrada i kompenzacija. Nakratko, čovjek ne mora da ispunjava tuđa očekivanja. Bježi od stvarnosti, odmara se na svoj način, mentalno odlaže sutrašnji dan.
Problem je što trenutno olakšanje često kasnije donosi neprijatne posljedice. Danas dobijamo sat vremena slobode; sutra gubimo energiju, koncentraciju, strpljenje i sposobnost samokontrole.
Mobilni telefon nije jedini krivac, ali sve čini mnogo lakšim
Bilo bi nepravedno reći da su za sve krivi ekrani. I prije pametnih telefona ljudi su kasnili na spavanje zbog televizije, čitanja, telefonskih razgovora ili jednostavno zato što nisu mogli da prestanu da razmišljaju.
Ipak, mobilni telefon je promijenio razmjere ovog fenomena.
On nudi tri veoma moćna sastojka: trenutnu nagradu, beskrajnu raznovrsnost i odsustvo jasnog kraja. Serija se završi, mada nam platforma odmah predloži sljedeću. Knjiga ima poglavlja. Ali beskonačno listanje sadržaja nikada ne prestaje. Uvijek postoji još jedan video, još jedna vijest, još jedna poruka, još jedno poređenje, još jedan stimulans.
Začarani krug: što lošije spavamo, to nam je potrebniji bijeg od stvarnosti
Zamka “noćne osvete” jeste u tome što liči na brigu o sebi, a može da se pretvori u samosabotažu. Ako je čovjek iscrpljen, ostane budan kako bi povratio dio ličnog života, a zatim malo spava, sutradan će biti još umorniji. Taj umor smanjuje sposobnost upravljanja emocijama, donošenja odluka, organizovanja i podnošenja frustracija. Zbog toga će ponovo dočekati noć sa još većom potrebom da pobjegne od stvarnosti.
Tako nastaje krug iz kojeg je teško izaći: dan prepun obaveza, potreba za nadoknadom, odlaganje sna, lošiji odmor, veća iscrpljenost i još veća potreba za kompenzacijom.
Nedostatak sna ne utiče samo na fizički umor. Istraživanja o snu i emocijama pokazuju da premalo sna može da poveća negativno raspoloženje i smanji pozitivne emocije.
Kako izaći iz začaranog kruga
Zato nije dovoljno reći: “Lezi ranije.” Za mnoge ljude takav savjet zvuči gotovo uvredljivo. Oni dobro znaju da bi trebalo više da spavaju. Pravo pitanje je zašto imaju osjećaj da ne mogu sebi da dozvole da dan jednostavno završe.
Povratak noći počinje tokom dana
Izlazak iz ovog obrasca ne zavisi samo od snage volje, niti od toga da san pretvorimo u još jednu obavezu koju moramo savršeno da ispunimo. Ključ je u tome da se zapitamo koju potrebu pokušavamo da zadovoljimo usred noći.
Ako je odgovor: “Potrebna mi je tišina”, onda treba pronaći male trenutke mira tokom dana. Ako je odgovor: “Potrebna mi je zabava”, možda je dan organizovan tako da u njemu nema mjesta za uživanje. A ako kažemo: “Potrebno mi je da osjetim da o nečemu sam odlučujem”, onda problem nije samo noćni – suočavamo se sa dugotrajnim nedostatkom autonomije.
Mogu da pomognu i neke praktične mjere: odrediti vrijeme poslije kojeg se isključuju digitalni uređaji, iznijeti telefon iz spavaće sobe, birati večernje aktivnosti koje imaju jasan kraj, smanjiti broj nedovršenih obaveza prije odlaska na spavanje ili stvoriti ritual koji označava prelazak iz dana u noć.
Istraživanja pokazuju da je prokrastinacija odlaska na spavanje povezana sa samoregulacijom i nedovoljnim noćnim odmorom. Ali samoregulacija ne funkcioniše u praznini – najčešće popušta kada smo preopterećeni, umorni ili emocionalno iscrpljeni.
Možda je zato najvažniji korak onaj koji prethodi noći: prestati da sav odmor, sva zadovoljstva i čitav lični život ostavljamo za kraj dana, piše The Convesation, prenosi RTS.
