Marokanska vlada dugo je ćutala. Tek se u nedjelju oglasio Rašid El Kalfi, portparol Ministarstva unutrašnjih poslova, povodom masovnog priliva desetina hiljada migranata u špansku eksklavu Seutu, koji je u međuvremenu uglavnom okončan.
Prema njegovim riječima, do toga je došlo zbog “zlonamjerne zloupotrebe” društvenih mreža, pogrešnih informacija i pogrešnog tumačenja presude Vrhovnog suda Španije.
Istovremeno, Rabat je potvrdio punu saradnju sa Španijom i naglasio da Kraljevina Maroko nije željela takav razvoj događaja.
U Španiji su, međutim, od početka postojale sumnje u to kakvu je ulogu u cijeloj priči imao Maroko. Premijer Pedro Sančes govorio je o “napadu na naš teritorijalni suverenitet”.
Video-snimci prikazivali su marokanske bezbjednosne snage koje nisu ni pokušale da zaustave masovni priliv migranata.
Istovremeno su se pojavila i brojna objašnjenja – od nedavnog približavanja Španije Alžiru, do spekulacija o mogućem uticaju Sjedinjenih Američkih Država. Za tu posljednju tvrdnju, međutim, do sada ne postoje uvjerljivi dokazi.
Ne treba donositi ishitrene zaključke
Dvoje analitičara sa kojima je DW razgovarao pozivaju na oprez. Slažu se da pojednostavljena objašnjenja nisu dovoljna, ali se razlikuju u procjeni odgovornosti Maroka.
“Mislim da je današnja situacija znatno drugačija od one 2021. godine”, kaže Izabela Verenfels, stručnjakinja za Magreb iz njemačke Fondacije za nauku i politiku (SWP).
Tada je Maroko, zbog spora oko Zapadne Sahare, imao jasan spoljnopolitički interes da izvrši pritisak na Španiju.
Danas bi Rabat, ukoliko bi svjesno organizovao migrantski talas, “imao mnogo toga da izgubi, prije svega međunarodni kredibilitet i investicije”, kaže Verenfels.
Istraživač migracija Johen Oltmer sa Univerziteta u Osnabriku takođe upozorava na ishitrene zaključke: “Treba imati na umu da se ovdje prepliću brojni interesi“, kaže.
Kao pozadinu juriša na Seutu on vidi poseban položaj te evropske eksklave na afričkom tlu, višedecenijske migracije, ulogu društvenih mreža i nadu mnogih ljudi u bolji život.
Dok Izabela Verenfels prije svega ukazuje na političke posljedice za Rabat, Oltmer mnogo oštrije govori o odgovornosti marokanskih vlasti: “Takav prelazak granice nikada ne bi bio moguć da marokanska strana nije svjesno okrenula glavu”, smatra on. Bez toga, kako dodaje, granični prodor ovakvih razmjera teško je zamisliv.
Verenfels se ne protivi toj procjeni. I ona smatra mogućim da je Maroko želio da pošalje političku poruku, možda zbog nedavnog približavanja Španije Alžiru i odluke da svim stanovnicima Zapadne Sahare rođenim prije septembra 1977. godine dodijeli špansko državljanstvo.
“Ali postoji velika razlika između političkog signala i migracionog talasa organizovanog u tim razmjerama”, naglašava ona.
Prema njenom mišljenju, nije naročito vjerovatno da je Rabat planirao ovakav razvoj događaja, iako se to ne može potpuno isključiti. Cjelokupna situacija, smatra Verenfels, i dalje je veoma nejasna.
Pitanje odgovornosti
Za Oltmera postoje brojni pokazatelji da je Maroko slijedio sopstvene političke interese.
Ta država se godinama predstavlja kao nezamjenljiv partner Evropske unije u migracionoj politici i više puta je pokazala koliko Evropa zavisi od njene saradnje.
Istovremeno, važnu ulogu igraju spor oko Zapadne Sahare i rivalstvo sa Alžirom.
Zbog toga Oltmer kaže da mu je “teško da zamisli da su se nedavni događaji mogli dogoditi bez posebnog interesa marokanske strane”.
Upravo po tom pitanju Verenfels zastupa nijansiraniji pristup. Smatra da je moguće da je Maroko želio da pošalje određenu poruku, ali da je situacija možda izmakla kontroli.
Teško je zamisliti da bi Maroko mogao sebi da dozvoli dugotrajan sukob sa Španijom i Evropskom unijom, posebno imajući u vidu da zajedno sa Španijom i Portugalijom organizuje naredno Svjetsko prvenstvo u fudbalu.
Tu je i činjenica da Maroko u velikoj mjeri zavisi od isporuka gasa iz Španije. Tokom 2025. godine je, naime, četvrtina španskog izvoza gasa završila u Maroku.
Čak i ako je Maroko želio da pošalje politički signal, to ne znači automatski da je svjesno organizovao migrantski talas takvih razmjera. Prema mišljenju Izabel Verenfels, politički i ekonomski rizici takvog poteza bili bi ogromni.
Nema dokaza o umiješanosti drugih država
Oboje stručnjaka smatraju da nema vjerodostojnih dokaza da su iza događaja stajale i druge države.
Verenfels smatra mogućim da su pojedine vlade ili politički akteri pokušali propagandno da iskoriste situaciju za sopstvene interese i dodatno podstaknu razvoj događaja. Prema njenom mišljenju, ostaje nejasno i kako se situacija tako brzo razvila.
Mnogo toga ukazuje na to da se vijest o navodno otvorenoj granici proširila velikom brzinom, nakon čega su brojni mladi Marokanci spontano krenuli ka Seuti. Moguće je i da pojedini pripadnici bezbjednosnih snaga jednostavno nisu reagovali na vrijeme.
Međutim, za sada ne postoje dokazi koji bi to potvrdili.
Kada je riječ o stvarnim uzrocima migracije, oba naučnika dolaze do gotovo istih zaključaka. “Radi se o nadi i očekivanjima za budućnost”, kaže Oltmer.
Maroko je već decenijama zemlja iz koje ljudi emigriraju, a snažne porodične i prijateljske veze sa Evropom mnogima olakšavaju odluku da pokušaju da započnu novi život.
Verenfels dodatno ukazuje na društvene i ekonomske okolnosti. Iako je Maroko posljednjih godina ostvario određeni napredak, mnogi mladi ljudi od toga nisu imali koristi.
Posebno u obrazovanju i zdravstvu postoje ozbiljni problemi. Nedostatak perspektive jedan je od glavnih razloga zbog kojih su mnogi spremni da preuzmu velike rizike.
Iako stručnjaci različito procjenjuju ulogu Maroka u ovom konkretnom slučaju, slažu se u jednom: događaji u Seuti ne mogu se objasniti jednom političkom odlukom, niti jednom teorijom zavjere. Tek spoj geopolitičkih napetosti, interesa u oblasti migracione politike i često teških životnih okolnosti mnogih mladih ljudi može objasniti zašto su događaji poprimili takve razmjere.
