Broj 60 ne samo da zvuči, nego uistinu je impozantan i traži strahopoštovanje i nakon što smo ih jučer gledali na pozornici, bez razmišljanja možemo potvrditi da Rolling Stones i dalje čvrsto drže krunu kao jedan od najboljih rock bendova ikad, piše Marija Kancir za sound-report.com.
Odluka je pala na Ernst Happel stadion u Beču, jer se vožnja do tamo i natrag u istom danu činila potpuno logičnom i lako izvedivom. Ono na što nismo računali je koliko Stonesi imaju energije koju itekako znaju prenijeti i na publiku i koliko hitova nudi ova turneja – hitova na koje se ne može stajati mirno.
Rasprodani Ernst Happel sam po sebi je dojmljiv, a kad u publici vidite lica svih godišta, ne samo iz Austrije nego i okolnih zemalja, kako u bendovskim majicama spremno čekaju na spektakl, već je i to prizor koji se pamti.
Kao predgrupa nastupili su domaći bend Bilderbuch koji, moramo priznati, nisu nešto impresionirali. Generička glazba koja na domaćem terenu sigurno ima određeni broj svojih fanova, ali po reakcijama publike, svima ostalima se više radilo o pozadinskoj buci nego nastupu koji bi trebao zagrijati publiku prije Stonesa. No nije ni bitno, jer su brzo nakon njih na pozornicu izašle legende zbog kojih smo se sjatili na stadion i tributeom Charlieju Wattsu otvorili svoj, kako su kasnije spomenuli, 17. nastup u Austriji.
Puna dva sata koncerta prošla su u sekundi, od otvaranja sa “Street Fighting Man” pa do zadnje i ultimativnog hita svih hitova “(I Can't Get No) Satisfaction” koji je iz nas iscijedio i onu zadnju trunku energije. Jedan za drugim nizali su se klasici poput “Out Of Time” koju je do ove turneje bilo gotovo nemoguće čuti uživo, pa nije ni čudno koliko su joj se okupljeni desetci tisuća fanova razveselili.
Odmah nakon nje, na zahtjev publike slijedila je i predivna balada “Wild Horses” koja je do sad na turneji, ako se ne varam, samo jednom izvedena pa je definitivno bila najljepše iznenađenje večeri. Popraćeni svjetlima mobitela, ruku pod ruku s boljim polovicama, prijateljima ili nekim trećim, glasovi publike na trenutke su nadjačali i Jaggera i bend i pridonijeli jednim od najljepših trenutaka nastupa.
Od novijih, u koncert je uvrštena i “Living in a Ghost Town” koja je također dobro prihvaćena, a onda smo se opet vratili na klasike i zajedno s bendom razbacali kukove na “Paint It Black” i “Honky Tonk Women”. Odlična atmosfera popratila je čitav koncert, u to nema nikakve sumnje. Ali nije samo publika bila raspoložena nego i bend na kojima se, i nakon tolikih godina snimanja, koncerata i turneja i dalje vidi da uživaju u tome što rade i da se i oni sami odlično zabavljaju.
Nakon predstavljanja benda, pri čemu je svaki član postave popraćen gromoglasnim pljeskom, i nakon što nam je Jagger ispričao kakve je sve austrijske specijalitete probao večer prije, na “Slipping Away” i “Happy” imali smo priliku i Richardsa čuti u ulozi glavnog vokala.
A za sam kraj regularnoj dijela sačuvana su 4 poslastice koje su podigle na noge tradicionalno uspavanije tribine i rasplesale sve na parteru. Krenulo je sa “Sympathy for The Devil” i odmah nakon nje i “Start Me Up”. Jagger se rastrčao pozornicom i na svoj tipičan, dramatičan način, pokazivao publici da se digne na noge i da sve od sebe da koncert završimo kako spada. Naravno, publici nije dugo trebalo da shvati hint.
Naravno da svatko ima svog favorita što se pjesama tiče, ipak su tu gomile albuma i bezvremenskih hitova, no jedna od najjačih izvedbi večeri bez sumnje je bila “Gimme Shelter”. Rolling Stones su jedan od nažalost rijetkih bendova koji nikad nije skrivao koliko vrijednost im za pjesme imaju back vokali i “Gimme Shelter” jedna je od pjesama na kojima to najviše dolazi do izražaja. Na ovoj turneji ta je uloga pripala američkoj pjevačici Sashi Allen koja je maestralno stala u cipele sad već brojnih vokala prije nje i svojom glaščinom u duetu s Jaggerom proparala nebo iznad stadiona.
Regularni dio završen je sa skakutavom “Jumpin’ Jack Flash” nakon čega je bend, nakon par minuta gromoglasnih povika i zvižduka, ponovno prizvan na pozornicu i počastio nas s još dvije ultimativne uspješnice.
Prva od njih, “You Can't Always Get What You Want” popraćena je i dječjim zborom iz Ukrajine koji se lijepo uklopio u aranžman, istovremeno podsjećajući na to da situacija malo istočnije nije ni blizu idealna kao što je nama jučer bila. A za sam kraj ostavljena je već spomenuta “(I Can't Get No) Satisfaction”.
S velikim “danke” na pozornici, horde ljudi su još jednom pljeskom ispratile Stonese, nadajmo se do sljedeće turneje.
Imati mogućnost ovakve legende gledati uživo, vidjeti njihovu interakciju i uživati u pjesmama koje nadilaze generacije u najmanju je ruku povlastica za sve ljubitelje rock glazbe. Stonesi su sinoć potvrdili ono što smo ionako već svi znali – ovakav bend pojavljuje se jednom u životu!
(sound-report.com)
