Pogledi svijeta ponovo su uprti u Svjetsko prvenstvo u fudbalu. U centru pažnje prvenstveno su golgeterski rekord Lionela Mesija, iznenadna slava golmana Zelenortskih Ostrva, ali i neki viralni snimci navijača.
To je poznato i razumljivo skretanje pažnje sa problema koji su obilježili pripreme za turnir. Mnogim argentinskim navijačima uskraćene su vize za dolazak na takmičenje i gdje bi mogli da prisustvuju mogućem istorijskom uspjehu Mesija.
Majka golmana Vozinje dobila je ipak na kraju vizu za SAD, ali tek nakon herojskih nastupa njenog sina za Zelenortska Ostrva, dok su navijači koji vidimo na snimcima često malobrojni (dovoljno bogati) smrtnici koji su sebi mogli da priušte izuzetno skupe karte.
Odluka da američki predsjednik Donald Tramp prošlog decembra dobije prvu Mirovnu nagradu FIFA, i to neposredno prije nego što je započeo rat s Iranom, jednim od učesnika turnira, dodatno je narušila povjerenje unutar te organizacije, ali i van nje, piše DW.
S obzirom na to da će se sljedeći Mundijal igrati u Evropi, Africi i Južnoj Americi, da bi FIFA (bez konkurencije) mogla da dodijeli domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2034. Saudijskoj Arabiji, da bi predsjednik Đani Infantino trebalo da premaši uobičajeno ograničenje od 12 godina na čelu organizacije, i to opet vjerovatno bez protivkandidata – frustracija zbog svega toga među posmatračima dosegla je rekordne razmjere.
Sadržaj teksta
Kako FIFA održava svoju moć?
FIFA je odgovorna za globalni razvoj fudbala, ali istovremeno djeluje i kao njegov komercijalni operater, što je model koji brojni stručnjaci za upravljanje sportom dovode pod znak pitanja.
Svjetsko prvenstvo njen je ključni finansijski “motor”, ali važan izvor prihoda postalo je i nedavno prošireno i reorganizovano Svjetsko klupsko prvenstvo (Club World Cup).
To takmičenje izazvalo je brojne kritike igrača i sindikata igrača zbog prenatrpanog kalendara.
“Ne vjerujem da igrače baš previše slušaju, ako ćemo da budemo potpuno iskreni”, rekao je napadač Bajerna i engleske reprezentacije Hari Kejn prije prošlogodišnjeg turnira.
Strukturno gledano, svaka od 211 članica FIFA, raspoređenih u šest kontinentalnih konfederacija, svake četiri godine ima po jedan glas na predsjedničkim izborima.
Nacionalni savezi potom u različitoj mjeri dobijaju finansijsku podršku kroz različite programe i projekte. Taj sistem se često naziva “sistem patronata”.
“Komercijalna dimenzija temelj je sistema moći FIFA. Novac predsjednici koriste za akumuliranje i učvršćivanje sopstvene moći”, kaže Migel Maduro, nekadašnji predsjednik Odbora FIFA za upravljanje i reviziju – smijenjen je 2017. nakon pokušaja da sprovede pravila političke neutralnosti vezano za Rusiju (koja je bila domaćin Mundijala 2018).
“To održava sistem patronata u kojem predsjednici nagrađuju lojalne i kažnjavaju svakoga ko se usudi da bilo šta kritikuje. To objašnjava zašto aktuelni predsjednici gotovo nikad nemaju izazivače i zašto ostaju na vlasti neograničeno dugo”.
Mogu li politika i EU da natjeraju FIFA na promjene?
Poput Madura, i Nik Mekgin iz organizacije za zaštitu ljudskih prava FairSquare smatra da bi reforme morale da budu nametnute spolja.
S obzirom na to da pojedinačne članice FIFA nemaju ni motivaciju, ni mogućnost da pokrenu promjene, on poziva Evropsku uniju da preuzme inicijativu.
“Potrebna je politička intervencija – drugog načina za popravljanje FIFA nema”, kaže on za DW.
“Najlogičniji primjer bila bi Evropska unija, koja bi mogla da reguliše sport na isti način na koji reguliše velika tehnološka preduzeća.”
Organizacija FairSquare podnijela je prijavu Istražnom savjetu Etičkog komiteta FIFA zbog Infantinovih veza s Donaldom Trampom. Istovremeno su navijačka organizacija Football Supporters Europe i udruženje Euroconsumers Evropskoj komisiji uoči Svjetskog prvenstva podnijeli pritužbu zbog cijena ulaznica.
Portparol Evropske komisije nije želio da komentariše mogućnost da se EU direktno suprotstavi FIFA – poručio je samo da se pritužba obrađuje “u skladu sa standardnim procedurama”.
Upitan da li će Komisija da interveniše u sporne prakse prodaje ulaznica za Svetsko prvenstvo, njen portparol je odgovorio da zakonodavstvo EU “ne reguliše nivo cijena robe i usluga, poput ulaznica za događaje”.
Ipak, dodao je:
“Trgovci moraju na odgovarajući način da informišu potrošače o ukupnoj cijeni svojih ponuda i da izbjegavaju poslovne prakse koje obmanjuju, poput oglašavanja privlačnih početnih cijena za karte koje u stvari nisu dostupne ili primjene agresivnih prodajnih metoda dok potrošači čekaju u virtuelnom redu.”
Iako konkretnih političkih poteza za sada nema mnogo, Mekgin i dalje vjeruje da je promjena moguća.
“Negdje će se pojaviti političar koji će prepoznati političku vrijednost pozivanja moćnika na odgovornost. To mi djeluje kao veoma uzbudljiva perspektiva, jer vjerujem da je to u ovom trenutku neizbježno.”
Mogu li napetosti između UEFA i FIFA da dovedu do raskola?
Iako djeluje pod okriljem FIFA, između FIFA i moćne evropske konfederacije, UEFA, već duže vrijeme postoje napetosti. One su postale vidljive kada je UEFA angažovala somalskog sudiju Omara Artana za finale Superkupa, samo nekoliko dana nakon što mu je odbijen ulazak u SAD gdJe je trebalo da sudi na Svjetskom prvenstvu.
“Fudbal je stvoren da bi povezivao ljude”, izjavio je predsjednik UEFA Aleksander Čeferin.
Prošle godine UEFA je napustila kongres FIFA optuživši Infantina da daje prednost “privatnim političkim interesima”, nakon što je zakasnio na skup zbog diplomatske turneje po Bliskom istoku zajedno sa Trampom.
“Postoje napetosti između UEFA i FIFA. UEFA je ogromna konfederacija koja okuplja neke od najvećih i najtradicionalnijih fudbalskih nacija. Ako bi došlo do bilo kakvog raskola u svjetskom fudbalu, morala bi da ga predvodi UEFA ili grupa evropskih država”, kaže Džef Valters, profesor sportskog menadžmenta na Univerzitetu Liverpul.
“Ali u fudbalskoj politici teško je isticati se, jer vas vrlo brzo ućutkaju. Ako nešto kažete – da li će to onda da ugrozi vaše šanse za organizaciju takmičenja? Da li će međunarodna zajednica da vas izoluje?”
Kao primjer se navodi Njemačka. Njemački reprezentativci su na svojoj prvoj utakmici u Kataru prekrili usta, što je bio politički gest – ali su reprezentacija i savez potom odustali od otvorene podrške političkim inicijativama, imajući u vidu moguće kandidature za domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2034. ili 2038. godine.
UEFA se i sama 2021. suočila s pokušajem stvaranja elitne Superlige, kao i sa pravnim posljedicama koje su uslijedile. Maduro smatra da organizacija “pati od istih problema upravljanja kao i FIFA, iako u manje očiglednom i manje radikalnom obliku”.
Šta bi raskol s FIFA značio za ostatak svijeta?
Položaj UEFA među ostalim svjetskim konfederacijama dodatno su oslabile nedavne izjave Aleksandra Čeferina, objavljene u slovenačkim medijima, da prošireno Svjetsko prvenstvo mnoge utakmice čini “potpuno nezanimljivim”.
Koalicija 13 fudbalskih saveza iz Afrike i Azije poručila je da takve izjave “odlučno odbacuje”.
Ugled i moć Evrope, kao i Južne Amerike, a posebno Brazila i Argentine, nisu toliko jaki kako se možda čini – u poređenju s Infantinovom bazom podrške u Aziji i Africi. Valters smatra da je upravo to jedan od razloga zbog kojih je mogućnost raskola i dalje manje vjerovatna.
“Kad bi takvu inicijativu predvodile najveće fudbalske sile, šta bi se onda dogodilo s manjim državama? Šta bi bilo s njihovom sposobnošću razvoja fudbala?”
“To je dio šireg izazova u globalnom sportu koji ne vidimo samo u kontekstu Svjetskog prvenstva, nego i brojnih drugih takmičenja. Veći klubovi i reprezentacije sve više pokušavaju da osiguraju svoj sopstveni interes i odvoje se od sistema. Žele da zadrže najveći dio komercijalnih prihoda koji ulaze u taj sport.”
Da li FIFA “pokriva” područja koja drugi ne mogu?
Dok mnogi dovode u pitanje komercijalne motive FIFA, Đani Infantino tvrdi da su oni u službi opšteg dobra.
“Svaki dolar koji zaradimo vraća se fudbalu”, rekao je novinarima uoči početka turnira u Americi.
“Kad bismo televizijska prava prodavali isključivo komercijalni TV kanalima, kao što to rade drugi, ostvarili bismo četiri puta veće prihode. Mogli bismo i da podijelimo sve ulaznice besplatno, ali bi one opet završile na crnom tržištu.”
“Kao predsjednik FIFA moram da pronađem ravnotežu. Ulažemo u zemlje u koje niko drugi ne ulaže – Južni Sudan, Butan. Niko drugi to ne radi.”
Za sada je to zaista tako. U fudbalskom smislu, niko drugi nema ni ovlašćenja, a ni finansijska sredstva kojima raspolaže FIFA.
I s obzirom na to koliko je organizacija duboko ukorijenjena u svjetski fudbal, izgledi za raskol i dalje su veoma mali.
Iako je nezadovoljstvo rijetko kad bilo veće, bez nekakvog saveza, grupe država ili uticajnog pojedinca koji bi preuzeo inicijativu, izgledi za ozbiljne reforme samo su neznatno veće od šansi za potpuni raskid sa sadašnjim sistemom.
