Stručnjaci ovakvo stanje nazivaju maladaptivnim ili opsesivnim sanjarenjem. Iako još nije zvanično klasifikovano kao poseban poremećaj, sve više istraživanja ukazuje da kod nekih ljudi ono može ozbiljno da naruši svakodnevni život.
Tekst je zasnovan na analizi i razgovorima sa stručnjacima koje je objavio BBC News na srpskom u rubrici BBC Budućnost, prenoseći istraživanja o ovom fenomenu.
Kada mašta prestaje da bude bezazlena
Psihijatar Kolin Ros objašnjava da sanjarenje samo po sebi nije problem. Naprotiv, ono može da podstakne kreativnost, empatiju, regulaciju emocija i da pomogne ljudima da lakše podnesu dosadu ili stres.
Međutim, kod osoba sa maladaptivnim sanjarenjem granica između mašte i svakodnevnog života postaje sve tanja. Umjesto da kontrolišu svoje misli, oni osjećaju da maštarije kontrolišu njih.
Kod pojedinih ljudi takve epizode mogu da traju i do 12 sati dnevno, a nakon njih često ostaje osjećaj krivice jer su izgubili dragocjeno vrijeme.
Zašto nastaje opsesivno sanjarenje
Prema istraživačima, maladaptivno sanjarenje često počinje kao način da se osoba izbori sa usamljenošću, stresom ili traumatičnim iskustvima.
Profesor kliničke psihologije Eli Somer, koji je prvi uveo termin “maladaptivno sanjarenje”, smatra da mnogima unutrašnji svijet postaje sigurno mjesto u kojem dobijaju ono što im nedostaje u stvarnom životu – prihvatanje, uspjeh, ljubav ili osjećaj pripadnosti.
Kako vrijeme prolazi, ta navika može prerasti u kompulzivno ponašanje iz kojeg je sve teže izaći.
Kako izgleda život u “paralelnom svijetu”
Ljudi koji imaju ovaj problem često razvijaju čitave univerzume sa sopstvenim pravilima i likovima. Pojedine priče traju godinama, a neki priznaju da u glavi imaju dovoljno materijala za desetine romana ili filmova.
Mnogi opisuju da tokom sanjarenja hodaju tamo-amo, slušaju muziku ili ponavljaju određene pokrete koji im pomažu da dublje urone u zamišljeni svijet.
Posljedica može biti povlačenje iz društva, slabija koncentracija, problemi na poslu ili u školi, kao i osjećaj da stvarni život postaje manje zanimljiv od onoga koji postoji u mašti.
Ko je pod većim rizikom
Dosadašnja istraživanja pokazuju da se maladaptivno sanjarenje češće javlja kod osoba koje su tokom djetinjstva doživjele emocionalne traume, zanemarivanje ili usamljenost.
Primijećena je i povezanost sa depresijom, anksioznošću, poremećajem pažnje sa hiperaktivnošću (ADHD), opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OKP) i pojedinim poremećajima iz autističnog spektra. Ipak, stručnjaci naglašavaju da to ne znači da je maladaptivno sanjarenje isto što i ova stanja, već da između njih postoje određena preklapanja.
Može li da se liječi
Iako još ne postoji zvanično prihvaćen protokol liječenja, prvi rezultati psihoterapije ohrabruju.
Cilj terapije nije da se čovjeku oduzme sposobnost maštanja, već da ponovo uspostavi kontrolu nad njom. Drugim riječima, da mašta ponovo postane izvor kreativnosti i odmora, a ne mjesto iz kojeg je teško vratiti se u stvarni život.
Stručnjaci zato naglašavaju da osobe koje primjećuju da zbog sanjarenja zanemaruju posao, školu, odnose ili svakodnevne obaveze ne bi trebalo da ignorišu problem, već da potraže stručnu pomoć, prenosi Ona.rs.
