Živimo u skladu sa svojim uvjerenjima. Neka uvjerenja dobro poznajemo. Hrišćanin zna da vjeruje u Boga. Etički vegetarijanac zna da vjeruje da je pogrešno jesti životinje. Ali druga uvjerenja kruže u dubinama naše podsvijesti. To su prećutne pretpostavke koje pokreću naše postupke, a nikada se ne pojavljuju u ugovoru o radu ili nekom pravnom dokumentu.
Iako rijetko zastanemo da ih preispitamo, upravo ta uvjerenja ili životni narativi usmjeravaju naš život. Zbog njih ustajemo iz kreveta, razmišljamo na određeni način i težimo snovima koje imamo, navodi Džoni Tomson, dugogodišnji profesor filozofije na Univerzitetu Oksford.
Filozofija se odavno bavi ovim narativima. O njima se govorilo još u antičkoj Grčkoj i u Bhagavad Giti (hinduističkom spisu od 700 stihova na sanskritu, dijelu epa Mahabharata). Filozofi žele da iznesu na površinu naše pretpostavke, rastave ih na dijelove i kritički procjene. Ono što je dobro ili korisno zadržavamo, a sve ostalo odbacujemo na smetljište propalih ideja.
Evo pet ideja koje bi trebalo prve da bacimo.
“Moram sve da držim pod kontrolom”
“Ako se ne varam u svom razumijevanju teologije, vi niste bog. Vjerovatno nemate ni natprirodne moći. Zato će uvijek postojati stvari koje su izvan vaše kontrole”, napominje prof. Tomson.
Ne možemo da dišemo pod vodom, postanemo nevidljivi ili se pretvorimo u muvu na zidu kako bismo prisluškivali tuđe razgovore. Ali ne možemo ni da promijenimo svoju prošlost, neizbježnost starenja ili ono što drugi ljudi misle o nama, dodaje profesor. Pokušavati da kontrolišemo sve podjednako je besmisleno kao pokušavati da zaustavimu plimu metlom bez čekinja.
Danas se takozvana dihotomija kontrole najčešće pripisuje stoicima. Epiktet nas savjetuje da svu svoju pažnju i energiju usmjerimo na ono što možemo da promijenimo, a da prihvatimo sve ono što ne možemo. Možemo potrošiti ogromnu količinu vremena i misli opsjednuti stvarima koje se ne mogu ispraviti, a i jedno i drugo mogli bismo daleko bolje da iskoristimo.
Naravno, isto poručuju i mnoge druge filozofske i religijske tradicije. To nalazimo u budističkoj doktrini “dvije strijele”, kao i u daoističkom principu vu vej (wu wei). Prisutno je i u svim velikim monoteističkim religijama. Tako muslimani često kažu: “Inšalah” – ako Bog da. Sve je, na kraju, u Božjim rukama.
“Biću srećan kada pronađem svoju pravu ljubav”
Jedan od najupornijih narativa našeg vremena – koji su godinama negovali Dizni i Holmark – jeste ideja o srodnoj duši.
“Pretpostavljam da većina razumnih ljudi prihvata da ne postoji samo jedna osoba koja nam je predodređena za životnog partnera. U suprotnom, u svijetu sa osam milijardi ljudi ljubav bi statistički bila gotovo nemoguća“, napominje Tomson.
Ipak, mnogi i dalje usvajaju uvjerenje da su samo jedna polovina kojoj nedostaje druga – poput dijela slagalice koji čeka da bude upotpunjen.
U svojim djelima, Simon de Bovoar tvrdi da je takva ideja opasna. Kada sebe doživljavamo kao nedovoljne ili nepotpune, razvijamo nezdravu zavisnost od drugih kako bismo bili srećni. Ovakva ljubav, zasnovana na ideji “ti me upotpunjuješ”, brzo postaje toksična kada se nezavisna i autentična osoba osjeti zarobljeno ili nesposobno da samostalno donosi odluke.
To je dio šireg obrasca koji De Bovoar naziva “neautentičnim postojanjem” – stanjem u kojem svoju slobodu svodimo na jednu stvar, bilo da je to voljena osoba, neki ideal ili opsesija.
Naravno, ljubav podrazumijeva kompromis, bliskost i saosjećanje. Ali ona ne znači da treba potpuno da se utopimo u velikom romantičnom okeanu – i da nas nakon toga više ne bude.
“Ja sam ono što jesam – zauvijek i nepromjenljivo”
Ideja da naš identitet ima trajno, nepromjenljivo jezgro prisutna je u religijskim shvatanjima duše ili duha, ali je svoje filozofsko utemeljenje dobila zahvaljujući Reneu Dekartu. Takozvani “kartezijanski ego” predstavlja nepromjenljivu suštinu našeg bića.
On na neki tajanstven način stupa u interakciju sa svijetom, ali u suštini ostaje ono što jesmo – zauvijek. I danas mnogi ljudi i dalje nose u sebi uvjerenje da smo tokom čitavog života jedna te ista osoba.
Darmičke filozofije oduvijek su nudile drugačiji pogled. U hinduističkoj filozofiji, na primjer, atman se smatra univerzalnom, čistom sviješću, dok su naši pojedinačni egoi, odnosno ahamkara, prolazni i varljivi utisci postojanosti. Drugim riječima, sopstvo je iluzija.
U zapadnoj filozofskoj tradiciji, otprilike vijek nakon Dekarta, Dejvid Hjum postavio je sebi zadatak da razbije kartezijansku predstavu o egu. U suštini je poručio: “Dobro, Rene, gdje se tačno nalazi taj tvoj ‘ego’? Jer ja ga nikako ne mogu pronaći. Nalazim samo misli, osjećaje, sjećanja i slično. Sve je u neprestanom toku. Sve je jedna zbrka. U najboljem slučaju, čovjek je tek skup različitih elemenata.“
Danas filozofski pravac poznat kao epizodizam preuzima ovu ideju i pretvara je u praktičnu životnu filozofiju. Ništa ne ostaje isto. Rastemo, mijenjamo se i, na kraju, umiremo.
“Univerzum mi duguje nešto/Imam pravo na to i to”
Svijet nam ne duguje ništa. Na svijet dolazimo goli i uplakani, bez ičega. Sve što nam se kasnije dogodi, sve što steknemo, posjedujemo ili zavolimo – bilo malo ili veliko – posljedica je slučajnosti u univerzumu koji slijedi sopstveni ritam.
Svijet i njegovi zakoni nemaju nikakvu obavezu da nam pruže ono što želimo. Možemo misliti da nam nešto pripada po pravu, ali to je samo izraz naše sujete i oholosti, na koje univerzum uopšte ne obraća pažnju.
Apsurdizam Albera Kamija zasniva se na našoj potrebi da stvorimo smisao. Želimo kosmički metanarativ koji će objasniti sve što se dešava. Mora da postoji neka viša svrha ili opšte dobro koje stoji iza svega ovoga. Zašto bih inače morao da prolazim kroz toliki bol ili da se svakodnevno borim sa monotonijom života?
Za Kamija, upravo je ovo sve što imamo. To je život. A ako i postoji neka kosmička svrha, ona je suviše daleka i neshvatljiva našim prolaznim umovima primata.
Imamo samo ono što imamo i treba da iz toga izvučemo najviše što možemo. Gurajmo svoju stijenu uzbrdo, podnesimo napor i pokušajmo usput da se bar ponekad nasmijemo.
“Biću srećan kada budem imao više novca, bolji posao i veću kuću”
Mnogi su gledali film Borilački klub (Fight Club). Mnogi su čuli antimaterijalističke fraze koje preplavljuju društvene mreže. Klimajući glavom slažemo se sa njima, dok se istovremeno pitamo zašto ti ljudi koji govore da “novac nije važan” gotovo uvijek imaju mnogo novca.
Međutim, nije uvijek bilo tako. Bilo da su u pitanju monasi koji su se zavjetovali na siromaštvo, rimski robovi koji su postali slavni filozofi ili indijski radnici iz najnižih društvenih slojeva, gotovo svi filozofi složili su se oko jedne stvari: poslije određene tačke, više materijalnih stvari neće vas učiniti srećnijim.
U antičkoj Grčkoj, epikurejci su učili da mir možemo pronaći jedino ako naučimo da živimo sa onim što jesmo i sa onim što već imamo. Kako je govorio Epikur, ako niste zadovoljni malim, nećete biti zadovoljni ničim. Sidarta Gautama, odnosno Buda, zasnovao je čitavu religiju na ideji da žudnja za stvarima na kraju uvijek vodi ka većoj patnji.
Zapravo, upravo je ovo posljednje opasno uvjerenje razlog zbog kojeg je filozofija toliko važna. Jer filozofija se okreće unutrašnjem svijetu čovjeka. Ona nastoji da razjasni naše misli i razumije naše motive.
Dok nam svijet poručuje da se sreća i ispunjenost nalaze u nagradama koje dobijamo pobjedom u beskrajnoj trci za uspjehom, filozofija kaže – ne. Sreća je oduvijek bila i ostaje u našim glavama. Zato treba da zavirimo u sebe, pažljivo pogledamo šta se tamo nalazi i uvjerimo se da je sve na svom mjestu, piše Mini Philosophy, Big Think, prenosi RTS.
